post posvećen dječaku u kojem me više nema

<	lipanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
trepavica

Prva ljubav

Tad još nisam ništa znao
i još nisam verovao,
da na svetu tuge ima.

Jedino mi važno bilo
da postanem levo krilo
il' centarfor školskog tima.

Tad sam iznenada sreo
najtoplijeg leta deo,
to su njene oči bile.
Imala je kose plave
i u njima na vrh glave
belu mašnicu od svile.

Prva je ljubav došla tiho, nezvana, sama,
za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama.

Kad je prošlo đačko vreme,
padeži i teoreme
i stripovi ispod klupe,
nije više bila klinka,
počela je da se šminka
i da želi stvari skupe.

Tako mi je svakog dana
bivala sve više strana,
slutio sam šta nas čeka.
Pa sam prestao da brinem
kako da joj zvezde skinem,
postala mi je daleka.

Prva je ljubav došla tiho, nezvana sama,
za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama.

Danas je na sedmom nebu,
kažu mi da čeka bebu.
Našla je sigurnost, sreću, dom...
Ima muža inžinjera
pred kojim je karijera
i mesto u društvu visokom.

Ja još kradem dane bogu.
Ja još umem, ja još mogu
da sam sebi stvorim neki mir.
Još sam sretan što postojim,
pišem pesme, zvezde brojim.
Još sam onaj isti vetropir.

Prva je ljubav došla tiho, nezvana sama,
za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama.

Treblebass

kreni sa mnom
zadnji put
vjeruj mi
daleko od mraka
bolje ćemo znati
ništa nije teško

naša lica još su lijepa
zatvori mi oči
neka kraj nas jure
nek se lome prsti
idemo na ples
i svijet je opet mlad

i samo šuti
gdje su bile riječi
kad nije bilo nade za nas
samo dugi dani nestali u tami
jer ništa nije važno

raširi ruke
ruke su ti snažne
upri iz sve snage
nek se cijedi znoj
nek koža pukne mi
idemo na ples
i svijet je opet mlad

i naša lica još su uvijek lijepa...

raširi ruke,ruke su ti snažne...

udahni zrak
koji dolazi
sve je gotovo
i mi smo spašeni

i naša lica još su lijepa.

22.06.2005., srijeda

(koristila sam se se sinonimom kako bi shvatio da je o tebi riječ, maco...)

Mislim da je svakom čovjeku potrebna dnevna doza sreće da bi mogao normalno funkcionirati. No što ako je ne dobije, što se meni zna često desiti. Onda tjera ljude od sebe, ljude koji su mu važni, kojima je zahvalan i koje cijeni, iskaljuje se na njima jer želi ispiti dio koji mu fali. I poslije žali. Jako, teško i neponovljivo žali. Da maco, teško ti je za povjerovati.
U pravu ste, to sam ja napravila, radila, radim, kako god. Tada se nište sve odluke donesene u trijeznim trenucima, granice svijesti su nedefinirane i varljive i kadra sam učiniti svakojaka zlodjela. Jer sam uvjerena da me kolitečina ubija, te da mi treba promjena u životu i onda sam spremna na najradikalnije postupke i to najčešće podrazumijeva ljude s kojima najprisnije komuniciram, možda o nevažnim stvarima, da ne kažem glupostima, no one su bitne, jako bitne, sorry maco ako sam te uvjerila u suprotno. A moja svijest o tome se tek počela formirati, naravno s njome i uočavanje da su promjene potrebne u meni, a ne u mojoj okolini, a ovo spada u teško i bolno priznanje, jer nije površno.
Rijetki su trenuci kada stvarno doživljavam sebe iz neke realne perspektive, a ovo je jedan od tih. Sada znam da sam pogriješila, ne samo s tobom, maco, već sa mnogim ljudima. Zašto? Zato što nemam snage mijenjati sebe, to već znaš da je najteže. Znam da ništa ne će promijeniti ono što sam učinila, a to ni ne želim, jer ne bi bilo dolično od tebe dati mi još jednu šansu, ali samo želim da znaš da sam shvatila, ali ne onako, u površinskim stvarima kao što sam ti dala naslutiti, već stvarno i duboko.
Možda još nisam spremna za promijene potrebne unutar sebe, i zato te ne molim da mi oprostiš i da me ponovo gledaš u oči kao prije, ali ti samo dajem do znanja da se više ne prestavljam: Hej, ja sam ...... i nikada se neću promijeniti...

- 23:49 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>