(koristila sam se se sinonimom kako bi shvatio da je o tebi riječ, maco...)
Mislim da je svakom čovjeku potrebna dnevna doza sreće da bi mogao normalno funkcionirati. No što ako je ne dobije, što se meni zna često desiti. Onda tjera ljude od sebe, ljude koji su mu važni, kojima je zahvalan i koje cijeni, iskaljuje se na njima jer želi ispiti dio koji mu fali. I poslije žali. Jako, teško i neponovljivo žali. Da maco, teško ti je za povjerovati.
U pravu ste, to sam ja napravila, radila, radim, kako god. Tada se nište sve odluke donesene u trijeznim trenucima, granice svijesti su nedefinirane i varljive i kadra sam učiniti svakojaka zlodjela. Jer sam uvjerena da me kolitečina ubija, te da mi treba promjena u životu i onda sam spremna na najradikalnije postupke i to najčešće podrazumijeva ljude s kojima najprisnije komuniciram, možda o nevažnim stvarima, da ne kažem glupostima, no one su bitne, jako bitne, sorry maco ako sam te uvjerila u suprotno. A moja svijest o tome se tek počela formirati, naravno s njome i uočavanje da su promjene potrebne u meni, a ne u mojoj okolini, a ovo spada u teško i bolno priznanje, jer nije površno.
Rijetki su trenuci kada stvarno doživljavam sebe iz neke realne perspektive, a ovo je jedan od tih. Sada znam da sam pogriješila, ne samo s tobom, maco, već sa mnogim ljudima. Zašto? Zato što nemam snage mijenjati sebe, to već znaš da je najteže. Znam da ništa ne će promijeniti ono što sam učinila, a to ni ne želim, jer ne bi bilo dolično od tebe dati mi još jednu šansu, ali samo želim da znaš da sam shvatila, ali ne onako, u površinskim stvarima kao što sam ti dala naslutiti, već stvarno i duboko.
Možda još nisam spremna za promijene potrebne unutar sebe, i zato te ne molim da mi oprostiš i da me ponovo gledaš u oči kao prije, ali ti samo dajem do znanja da se više ne prestavljam: Hej, ja sam ...... i nikada se neću promijeniti...
Post je objavljen 22.06.2005. u 23:49 sati.