pjesma za djecu

<	travanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
trepavica

Prva ljubav

Tad još nisam ništa znao
i još nisam verovao,
da na svetu tuge ima.

Jedino mi važno bilo
da postanem levo krilo
il' centarfor školskog tima.

Tad sam iznenada sreo
najtoplijeg leta deo,
to su njene oči bile.
Imala je kose plave
i u njima na vrh glave
belu mašnicu od svile.

Prva je ljubav došla tiho, nezvana, sama,
za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama.

Kad je prošlo đačko vreme,
padeži i teoreme
i stripovi ispod klupe,
nije više bila klinka,
počela je da se šminka
i da želi stvari skupe.

Tako mi je svakog dana
bivala sve više strana,
slutio sam šta nas čeka.
Pa sam prestao da brinem
kako da joj zvezde skinem,
postala mi je daleka.

Prva je ljubav došla tiho, nezvana sama,
za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama.

Danas je na sedmom nebu,
kažu mi da čeka bebu.
Našla je sigurnost, sreću, dom...
Ima muža inžinjera
pred kojim je karijera
i mesto u društvu visokom.

Ja još kradem dane bogu.
Ja još umem, ja još mogu
da sam sebi stvorim neki mir.
Još sam sretan što postojim,
pišem pesme, zvezde brojim.
Još sam onaj isti vetropir.

Prva je ljubav došla tiho, nezvana sama,
za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama.

Treblebass

kreni sa mnom
zadnji put
vjeruj mi
daleko od mraka
bolje ćemo znati
ništa nije teško

naša lica još su lijepa
zatvori mi oči
neka kraj nas jure
nek se lome prsti
idemo na ples
i svijet je opet mlad

i samo šuti
gdje su bile riječi
kad nije bilo nade za nas
samo dugi dani nestali u tami
jer ništa nije važno

raširi ruke
ruke su ti snažne
upri iz sve snage
nek se cijedi znoj
nek koža pukne mi
idemo na ples
i svijet je opet mlad

i naša lica još su uvijek lijepa...

raširi ruke,ruke su ti snažne...

udahni zrak
koji dolazi
sve je gotovo
i mi smo spašeni

i naša lica još su lijepa.

07.04.2005., četvrtak

«Ako nemaš neki ideal zbog kojeg si spreman umrijeti, samo si list na vjetru» (p.i.v.),
znam zvuči banalno, diletantski patetično i tko zna što još sve ne. Ali postavlja se pitanje, da li mi stvarno imamo nešto u što toliko vjerujemo, što toliko volimo i čije nepostojanje bi negiralo nas same? Ja znam da nemam i žao mi je zbog toga. Daleko od toga da mi treba razlog za umrijeti, čovjek si ga uvijek nađe. Nego mi treba konstantna motivacija za život.
Ja ovu rečenicu nisam slobodno interpretirala, već shvatila doslovno. Imamo stotinu sebičnih jadnih i glupih razloga za smrt, a niti jedan plemeniti. Zatupljeni smo u sebe i sve materijalno što postoji i nepostoji, čak će vam i dijete od 10 godina znati reći (ovdije ne citiram siromašne i gladne): «a, teška su vremena, moramo se izvući nekako», gdje je nestao idealizam, onaj spontani, zanosni i nevini? Previše je mirenja sa sudbinom, zašto samo preživljavati?? To mi biva užasnom frustracijom. Zar samo radi straha od smrti sliježemo ramenima iz dana u dana i puštamo da sve prolazi mimo nas? Mislim da ne.
Nemamo onu misao vodilju koja nas hrani iz dana u dana, koja nas ne guši od odrastanja i mijenjnja stavova, ali nam ipak daje snagu i individualnost. Fali ona misao o moralu i idealu koja će buditi mase, ali ne glupe i slijepe vođene sindromom gomile, već ujedinjene u individualnom samopouzdanju pojedinaca, onih koji nose žar u sebi, a nisu samo povodljivi..

Statični smo, uspavani, nema borbe, prazni smo. Govorim o svima, a razmisljam o sebi.. Uskoro ću imati 18 godina, čista sam, mlada, pametna, a jeftina. Nema iluzije, da one glupe, mladenačke, nemam je.. Realnost me guta i to mi smeta, jer svijet zbog mene stoji (zbog mene i nas 1 000 000 sto stojimo).. Sada će mi nadobudni reći ma svijet se kreće.. tehnologija, inovacije.. bla bla, a ja ću mu ispljunuti: materija, i pljunut ću mu sama sebe u lice jer i ja sam materija i stid me toga.
Svaki dan se trsiš, mučiš, radiš, a stojiš u kaljuži i blatu jer nisi spreman dati sebe za nešto više, ne zato što se bojiš, već zato što to ne nosiš u sebi.
Od malih nogu ubijaju naše snove, ubijaju našu budućnost, jer «budimo realni», «budimo realni», «budimo realni»... oh kako mrzim te riječi.

- 23:51 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>