«Ako nemaš neki ideal zbog kojeg si spreman umrijeti, samo si list na vjetru» (p.i.v.),
znam zvuči banalno, diletantski patetično i tko zna što još sve ne. Ali postavlja se pitanje, da li mi stvarno imamo nešto u što toliko vjerujemo, što toliko volimo i čije nepostojanje bi negiralo nas same? Ja znam da nemam i žao mi je zbog toga. Daleko od toga da mi treba razlog za umrijeti, čovjek si ga uvijek nađe. Nego mi treba konstantna motivacija za život.
Ja ovu rečenicu nisam slobodno interpretirala, već shvatila doslovno. Imamo stotinu sebičnih jadnih i glupih razloga za smrt, a niti jedan plemeniti. Zatupljeni smo u sebe i sve materijalno što postoji i nepostoji, čak će vam i dijete od 10 godina znati reći (ovdije ne citiram siromašne i gladne): «a, teška su vremena, moramo se izvući nekako», gdje je nestao idealizam, onaj spontani, zanosni i nevini? Previše je mirenja sa sudbinom, zašto samo preživljavati?? To mi biva užasnom frustracijom. Zar samo radi straha od smrti sliježemo ramenima iz dana u dana i puštamo da sve prolazi mimo nas? Mislim da ne.
Nemamo onu misao vodilju koja nas hrani iz dana u dana, koja nas ne guši od odrastanja i mijenjnja stavova, ali nam ipak daje snagu i individualnost. Fali ona misao o moralu i idealu koja će buditi mase, ali ne glupe i slijepe vođene sindromom gomile, već ujedinjene u individualnom samopouzdanju pojedinaca, onih koji nose žar u sebi, a nisu samo povodljivi..
Statični smo, uspavani, nema borbe, prazni smo. Govorim o svima, a razmisljam o sebi.. Uskoro ću imati 18 godina, čista sam, mlada, pametna, a jeftina. Nema iluzije, da one glupe, mladenačke, nemam je.. Realnost me guta i to mi smeta, jer svijet zbog mene stoji (zbog mene i nas 1 000 000 sto stojimo).. Sada će mi nadobudni reći ma svijet se kreće.. tehnologija, inovacije.. bla bla, a ja ću mu ispljunuti: materija, i pljunut ću mu sama sebe u lice jer i ja sam materija i stid me toga.
Svaki dan se trsiš, mučiš, radiš, a stojiš u kaljuži i blatu jer nisi spreman dati sebe za nešto više, ne zato što se bojiš, već zato što to ne nosiš u sebi.
Od malih nogu ubijaju naše snove, ubijaju našu budućnost, jer «budimo realni», «budimo realni», «budimo realni»... oh kako mrzim te riječi.
Post je objavljen 07.04.2005. u 23:51 sati.