subota, 18.12.2010.
PRAVA VELIČINA
(Ovo poglavlje zasnovano je na tekstu iz Knjige proroka Daniela 4. glave)
Uzdignut do vrhunca svijetovne časti, čak i u nadahnutoj Riječi priznat kao »kralj nad kraljevima« (Ezekiel 26,7), Nabukodonozor je, ipak, s vremena na vrijeme, slavu svoga kraljevstva i sjaj svoje vladavine pripisivao Gospodnjoj naklonosti. Tako nešto dogodilo se poslje njegovog sna o velikom liku. Njegove misli bile su pod velikim uticajem tog viđenja i pomisli da će Babilonsko kraljevstvo, iako svijetsko, konačno morati pasti i da će nastajati druga kraljevstva sve dok konačno sve zemaljske sile ne budu zamjenjene kraljevstvom koje će osnovati Bog nebeski, kraljevstvom koje nikada neće biti ukinuto.
Nabukodonozorovo dostojanstveno prihvaćanje božanskih planova za narode bilo je zaboravljeno u njegovom kasnijem iskustvu; međutim, kada je njegov oholi duh doživio poniženje pred mnoštvom na polju Duri, još jednom je morao priznati da je »kraljevstvo njegovo kraljevstvo vječno i vlast njegova od koljena do koljena«. Idolopoklonik po rođenju i odgoju, na čelu jednog idolopokloničkog naroda, ipak je imao urođeni smisao za ono što je dobro i pravedno i Bog je mogao da ga upotrijebi kao svoje oruđe za kažnjavanje buntovnika i ispunjavanje svojih božanskih namjera. Kao »najljućem između naroda« (Eleziel 28,7), Nabukodonozoru je bilo dato da poslje mnogo godina strpljivog i napornog rada osvoji Tir; i Egipat je pao u ruke njegovim pobjedonosnim četama; dok je narod za narodom potpadao pod babilonsku vlast, rasla je i njegova slava kao najvećeg vladara tog vremena.
Nitko ne treba da bude iznenađen što je tako uspješan vladar, tako ambiciozan i tako oholog duha, pao u iskušenje da skrene s puta poniznosti, kojim se jedino može stići do prave veličine. U razdoblju između svojih osvajačkih ratova, mnogo truda posvećivao je ojačavanju i uljepšavanju svoje prijestolnice, dok na kraju Babilon nije postao dika njegovog kraljevstva, »zlatni grad«, »slava cijele zemlje«. Njegova graditeljska strast i njegov značajni uspjeh u pretvaranju Babilona u jedno od svijetskih čuda, doprinjeli su njegovoj oholosti, sve dok se nije našao u stvarnoj opasnosti da pokvari svoj glas mudrog vladara, kojim se Bog i dalje može služiti kao oruđem za ostvarivanje svojih božanskih namjera.
Bog je u svojoj milosti, dao vladaru još jedan san da bi ga upozorio na opasnost, na zamku koja mu je bila postavljena da ga uništi. U snu Nabukodonozor je vidio veliko drvo koje je raslo u sredini Zemlje, koje je vrhom dodirivalo nebo i čije su se grane pružale sve do kraja Zemlje. Stada krupne i sitne stoke s planina i brijegova nalazila su zaklon u njegovoj sjenci, a ptice nebeske gnjezdile su se u njegovoj krošnji. »Lišće mu bješe lijepo i rod obilat, i na njemu bješe hrane za sve... i od njega se hranjaše svako tijelo.«
Dok je promatrao prekrasno drvo, kralj je ugledao Stražara, Sveca, koji se približio drvetu i glasno uzviknuo:
»Posijecite stablo, okrešite mu grane, počupajte mu lišće, pobacajte plodove! Neka se životinje razbjegnu ispod njega i ptice s grana njegovih! U zemlji ostavite panj i korijenje u gvozdenim i mjedenim okovima, u travi poljskoj! Neka ga pere rosa nebeska, i travu zemaljsku neka dijeli sa zvijerjem poljskim! Neka mu se promijeni srce čovječje, srce životinjsko nek' mu se dade! Sedam vremena neka prođe nad njim! Tako su presudili Stražari, tako su odlučili Sveci, da sve živo upozna kako Svevišnji ima vlast nad kraljevstvom ljudskim: on ga daje kome hoće i postavlja nad njim najnižega od ljudi!«
Kralj ga je vrlo uznemiren zbog sna, koji je očigledno najavljivao nevolje, ispričao »vračarima, zvjezdarima, Kaldejcima i gatarima«, međutim, iako je san bio vrlo izrazit, nitko od mudraca nije znao da ga protumači.
Ovom idolopokloničkom narodu ponovo je moralo da bude posvjedočeno da samo oni koji ljube Boga i koji Ga se boje mogu shvatiti tajne carstva nebeskog. U očajanju, kralj je poslao po svog slugu Daniela, čovjeka koga je cijenio zbog poštenja, dosljednosti i neuporedive mudrosti.
Kada je Daniel, odazivajući se kraljevom pozivu, došao pred njega, Nabukodonozor je rekao: »Baltazare, ne daj se zbuniti ovom sanjom i njezinim znaćenjem!" Baltazar odgovori: "Gospodaru moj, ova sanja neka bude tvojim dušmanima i njezino značenje tvojim mrziteljima!«
Danielu je značenje sna bilo jasno, ali ga je njegov sadržaj zaprepastio. »Tada se Daniel, nazvan Baltazar, načas smete i prestraši u svojim mislima.« Videći Danilelovo okljevanje i njegovu zbunjenost, kralj je osjetio saučešće prema svome sluzi. »Baltazare, ne daj se zbuniti ovom sanjom i njezinim značenjem!
Daniel je odgovorio: »Gospodaru moj, ova sanja neka bude tvojim dušmanima i njezino značenje tvojim mrziteljima!« Prorok je shvatio da mu je Bog povjerio svečanu dužnost da Nabukodonozoru otkrije sudove, koji će ga uskoro zadesiti zbog njegove oholosti i bezobzirnosti. Morao je protumačiti san jezikom, koji će kralj moći razumjeti; iako ga je njegov neugodni sadržaj navodio da okljeva, da šuti od zaprepaštenja; ipak je morao reći istinu, bez obzira na posljedice koje bi ga mogle zadesiti.
Tako je Daniel otkrio tajne Svemogućega. Rekao je: »Stablo koje si vidio, veliko i snažno, koje seže sve do neba i vidi se po svoj zemlji, krošnje lijepe i plodova obilnih na kojem bijaše hrane za sve i pod kojim počiva zvijerje poljsko, a na njegovim se granama gnijezde ptice nebeske: to si ti, o kralju, koji si velik i moćan, veličina ti se povećala i dosegla do neba, a tvoja vlast do krajeva zemlje. A što je vidio kralj kako Stražar, Svetac, silazi s neba te govori: 'Posijecite stablo, raskomadajte ga, no njegov panj i korijenje ostavite u zemlji, u gvozdenim i mjedenim okovima, u travi poljskoj, neka ga pere rosa nebeska i dio neka mu bude sa zvijerjem poljskim dok ne prođe sedam vremena nad njim' - ovo je značenje, o kralju, odluka Svevišnjega što će se ispuniti na mom gospodaru kralju: Izagnat će te iz društva ljudi i sa životinjama ćeš poljskim boraviti; hranit ćeš se travom kao goveda, tebe će prati rosa nebeska; sedam će vremena proći nad tobom dok ne upoznaš da Svevišnji ima vlast nad kraljevstvom ljudskim i da ga daje kome on hoće. A što se reklo 'Ostavite panj i korijenje stabla' - tvoje će se kraljevstvo obnoviti čim spoznaš da Nebesa imaju svu vlast!«
Daniel je, kada je vjerno protumačio san, pozvao oholog monarha da se pokaje i da se vrati Gospodu da bi pravednim ponašanjem možda odvratio, katastrofu koja mu je zaprijetila. Uzviknuo je žalosno: »neka ti bude mio moj savjet: iskupi svoje grijehe pravednim djelima i svoja bezakonja milosrđem prema siromasima, da bi ti potrajala sreća!«
Opomene i savjeti proroka neko vrijeme snažno su djelovali na Nabukodonozora, ali srce koje se nije promjenilo pod uticajem Božje blagodati, uskoro će postati neosjetljivo za pozive Svetog Duha. Popuštanje osobnim prohtjevima i sebična ambicija i dalje su vladali kraljevim srcem, pa su se nešto kasnije ponovo izrazili. Uprkos savjetima koji su mu milostivo bili upućeni, uprkos opomenama u obliku iskustava iz prošlosti, Nabukodonozor je ponovo dozvolio da ga obuzme duh zavisti prema kraljevstvima koja će ga nasljediti. Njegova vladavina, koja je do tada, u velikoj mjeri, bila pravedna i milostiva, postala je nasilnička. Čineći svoje srce sve tvrđim, poslužio se sposobnostima koje je dobio od Boga da proslavi samoga sebe, uzdižući sebe iznad Boga koji mu je dao život i snagu.
Mjesecima su Božji sudovi bili odlagani. Međutim, umjesto da ga Božje strpljenje navede na pokajanje, kralj je popuštao svojoj oholosti, sve dok nije izgubio povjerenje u tumačenje sna, sve dok nije počeo da se podsmijava svojim nekadašnjim strahovanjima.
Od opomene je prošla godina dana, i Nabukodonozor, šetajući se palačom i oholo razmišljajući o svojoj vladarskoj moći i svojoj graditeljskoj uspješnosti, uzvikne: »Nije li to taj veliki Babilon što ga ja sagradih da mi bude kraljevskom prijestolnicom - snagom svoje moći, na slavu svoga veličanstva?«
Dok je oholo hvalisanje još bilo na kraljevim usnama, glas sa Neba objavio je da je došlo vrijeme za izvršenje božanskih sudova. Njegove uši čule su Gospodnju presudu: »Tebi se objavljuje, kralju Nabukodonozore! Kraljevstvo ti se oduzelo; bit ćeš izagnan iz društva ljudi, sa životinjama ćeš poljskim boraviti; hranit ćeš se travom kao goveda, i sedam će vremena proći nad tobom dok ne spoznaš da Svevišnji ima vlast nad kraljevstvom ljudskim, i da ga on daje kome hoće.«
Za tren oka razum, koji mu je Bog dao, bio je uzet od njega; rasuđivanje koje je kralj smatrao savršenim, mudrost
kojom se toliko ponosio, nestali su, a dotadašnji moćni vladar pretvorio se u nastranog čovjeka. Njegove ruke više nisu mogle da nose žezlo. Vijest opomene nije bila prihvaćena; lišen moći koju mu je Stvoritelj dao, Nabukodonozor je sada zaista počeo da »jeđaše travu kao goveda, prala ga rosa nebeska; vlasi mu narastoše poput orlova perja, a njegovi nokti kao ptičje pandže«.
U razdoblju od sedam godina Nabukodonozor je služio kao čudo svim svojim podanicima; u toku sedam godina bio je ponižavan pred očima cijelog svijeta. A onda mu se vratio razum i on je, ponizno se obrativši Bogu nebeskom, priznao da je Božja ruka upravljala njegovim kažnjavanjem. U javnom proglasu, priznao je svoju krivicu i da ga je samo velika Božja milost vratila na položaj: »Pošto se navršiše određeni dani, ja, Nabukodonozor, podigoh oči prema nebu, razum mi se vrati, tada blagoslovih Svevišnjega hvaleći i uzvisujući onoga koji živi dovijeka: njegovo je kraljevstvo - kraljevstvo vječno, njegova je vlast za sva pokoljenja. Stanovnici zemlje - upravo kao da ih i nema: po svojoj volji postupa on s vojskom nebeskom i sa žiteljima zemaljskim. Nitko ne može zaustaviti njegovu ruku ili mu kazati: 'Što to radiš?' U isti čas razum mi se vrati, i na slavu moje kraljevske časti vrati mi se veličanstvo i sjaj; moji me savjetnici i velikaši potražiše, bih uspostavljen u kraljevsku čast i moja veličina još poraste. Sada ja, Nabukodonozor, hvalim, uzvisujem i slavim Kralja nebeskoga, čija su sva djela istina, svi putovi pravda i koji može poniziti one koji hode u oholosti.!«
Nekadašnji oholi monarh postao je ponizno Božje djete; tiranski, nasilnički vladar postao je mudri i sažaljivi kralj. On, koji je nekada odbacivao i ružio nebeskoga Boga, sada je priznavao vlast Najvišega i iskreno se trudio da proširi strah Gospodnji i unaprijedi blagostanje svojih podanika. Trpeći ukor Onoga koji je Kralj nad kraljevima i Gospodar nad gospodarima, Nabukodonozor je konačno naučio pouku koju moraju naučiti svi vladari – da se prava veličina ogleda u istinskoj dobroti. On je priznao Gospoda kao živoga Boga, govoreći: » Sada ja, Nabukodonozor, hvalim, uzvisujem i slavim Kralja nebeskoga, čija su sva djela istina, svi putovi pravda i koji može poniziti one koji hode u oholosti!«
Božja namjera da najveća kraljevstva svijeta treba da Mu odaju slavu, sada se ispunila. Ovaj javni proglas, u kome je Nabukodonozor priznao Božju milost, dobrotu i vlast, bilo je posljednje djelo u njegovom životu koje je sveta povijest zabilježila.
- 12:43 -
