subota, 06.11.2010.
DANIEL
U narednih nekoliko tema bavit ćemo se jednim od velikana vjere i njegovim zapisima koje možemo čitati u Svetom Pismu. Riječ je o hebrejskom proroku Danielu (od heb. Dani'el - Bog je (moj) sudac) koji je svjedočio svoju vjeru u vrijeme kada su judejci bili odvedeni u Babilonsko rospstvo i koji je veći dio svog životo proveo na babilonskom dvoru.
(Ovo poglavlje zasnovano je na tekstu iz Knjige proroka Daniela 1. glave)
Među sinovima Izraelovim, koji su kao zarobljenici bili odvedeni u Babilon, u početku sedamdesetogodišnjeg robovanja bilo je i kršćanskih rodoljuba, ljudi čija je vjernost načelima bila čvrsta kao čelik, ljudi neiskvarenih sebičnošću, koji su bili spremni da slave Boga bez obzira na cijenu koju će morati platiti. Ti ljudi u zemlji svoga robovanja su trebali da ostvare Božju namjeru, da neznabožačkim narodima prenesu blagoslove koje donosi poznavanje Gospoda. Trebalo je da budu Njegovi predstavnici. Nikada nisu smjeli da prihvate kompromise s idolopoklonicima, a svoju vjeru i svoje ime sljedbenika živog Boga trebalo je da nose kao visoku čast. To su i činili. I u zlu i u dobru slavili su Boga i Bog je proslavio njih.
Činjenica da su ti ljudi, Gospodnji poklonici, bili dovedeni kao zarobljenici u Babilon i posuđe Gospodnjeg doma koje je bilo stavljeno u hram neznabožačkih bogova, poslužila je oholim pobjednicima kao dokaz da su njihova religija i običaji bolji od hebrejske religije i običaja. Međutim, poniženja kroz koja je Izrael morao proći zato što se udaljio od Boga, Babiloncima su morala da posluže kao dokaz Gospodnje nadmoći, svetosti Njegovih zahtjeva i sigurnih plodova poslušnosti. Ovo svjedočanstvo koje im je dao, tako se jedino i moglo dati i to preko onih koji su Mu bili vjerni.
Među onima koji su ostali vjerni Bogu nalazili su se Daniel i njegova tri prijatelja, blistavi primjeri onoga što čovjek može da postane, kada se ujedini s Bogom mudrosti i sile. Iz jednostavnosti svojih hebrejskih domova, ovi mladići carskog roda bili su odvedeni u najveličanstveniji od svih gradova i na dvor najvećeg vladara svijeta. Nabukodonozor je naredio »Ašfenazu, stariješini svojih dvorana, da dovede između sinova Izraelskih , od carskoga sjemena i od knezova mladiće na kojima nema mane, koji su lijepa lica, naučeni svakoj mudrosti, vješti znanju, razumni i koji mogu stajati u carskome dvoru...«
»Među njima su bili Judejci Daniel, Hananija, Mišael i Azarija.« Videći da se u ovim mladićima kriju velike sposobnosti, Nabukodonozor je odlučio da ih pripremi za značajne položaje u svom carstvu. Da bi se potpuno osposobili za svoje životno djelo, omogućio im je da uče jezik Kaldejaca i da u razdoblju od tri godine koriste izvanredne obrazovne prednosti, koje su bile davane samo knezovima u njegovom carstvu.
Daniel i njegovi prijatelji dobili su i nova imena koja su podsjećala na kaldejska božanstva. Roditelji iz hebrejskog naroda veliku važnost pripisivali su imenima koja su davali svojoj djeci. Često su ona bila povezana sa osobinama koje su roditelji željeli da vide u svojoj djeci. Knez, kome je bila povjerena briga o zarobljenim mladićima, izmjenio im je imena »Danielu nadjenu ime Baltazar, Hananiji Šadrak, Mišaelu Mešak, Azariji Abed-Nego «.
Car nije silio hebrejske mladiće da odbace svoju vjeru i prihvate idolopoklonstvo, ali se nadao da će to postepeno postići. Dajući im idolopoklonička imena, dovodeći ih svakodnevno u usku vezu sa idolopokloničkim običajima, izlažući ih uticaju zavodljivih obreda neznabožačkog bogosluženja, nadao se da će ih navesti da odbace religiju svoga naroda i prihvate babilonsko bogosluženje.
Na samom početku svoje karijere suočili su se sa odlučujućom probom svoga karaktera. Bilo im je određeno da jedu hranu i piju vino koje je donošeno sa carskog stola. Na taj način car je htio da im pokaže svoju naklonost i svoju brigu za njihovo dobro. Međutim, pošto je jednim dijelom bila žrtvovana idolima, hrana sa carskog stola mogla se smatrati idolopokloničkom; onaj koji ju je uzimao, odavao je time počast babilonskim bogovima. Takvom odavanju počasti Daniel i njegovi prijatelji se nisu mogli pridružiti, jer bi time prekršili zavjet vjernosti Gospodu. Čak bi se i običnim pretvaranjem da jedu tu hranu i piju to vino, odrekli svoje vjere. Time bi se svrstali u redove mnogobožaca i prekršili Božji zakon.
Osim toga, nisu se usuđivali da svoj fizički, mentalni i duhovni razvoj izlože lošem utjecaju raskoši i raspusnosti. Bio im je poznat izveštaj o Nadabu i Abihudu, o njihovoj neumjerenosti i njenim posljedicama, izveštaj koji je bio sačuvan na pergamentima Petoknjižja; znali su da bi i njihove fizičke i mentalne sposobnosti bile oštećene upotrebom vina.
Daniel i njegovi prijatelji prihvatili su od svojih roditelja načelo stroge trezvenosti. Shvatili su da će ih Bog pozvati na odgovornost ukoliko ne budu bdjeli nad svojim sposobnostima, ukoliko budu ograničavali ili slabili svoje snage. Danielu i njegovim prijateljima domaći odgoj poslužilo je kao zaštita od izopačenih uticaja babilonskog dvora. Iskušenja koja su ih napadala na tom pokvarenom i raskošnom dvoru bila su vrlo snažna, ali su oni ostali čisti. Nikakva sila, nikakav uticaj, nisu ih mogli odvratiti od načela koja su prihvatili u ranom djetinjstvu, proučavajući Božje riječi i Njegova djela.
Daniel je u svojoj okolini, da je to želio, mogao da pronađe uvjerljive razloge da odbaci načela stroge trezvenosti. Mogao je da dokazuje da za njega, pošto zavisi od careve naklonosti i njegove moći, nema drugog izlaza već da jede carevu hranu i pije njegovo vino; i da će, ukoliko se bude držao božanskog pravila, uvrijediti cara i vjerovatno izgubiti položaj i život. Ukoliko bude kršio Gospodnju zapovijest zadržaće carevu naklonost i osigurati sebi intelektualne prednosti i izglede da ostvari zavidnu svjetovnu karijeru.
Međutim, Daniel nije oklijevao. Božje odobravanje bilo mu je dragocenije od naklonosti najmoćnijeg vladara na svijetu – dragocenije i od samog života. Odlučio je da ostane čvrst u svojoj vjernosti, bez obzira na posljedice. »Daniel je u srcu odlučio da se neće okaljati kraljevim jelima i vinom s njegova stola.« U tome je bio podržan od svojih prijatelja .
Donoseći ovu odluku, mladi hebreji nisu se ponašali samosvjesno, već su se čvrsto oslonili na Boga. Nisu željeli da skrenu pažnju na sebe, ali im je i to bilo bolje nego da osramote Boga. Da su ovom prilikom popustili zlu pod pritiskom okolnosti, udaljavanje od načela oslabilo bi njihov smisao za dobro i njihovu odvratnost prema zlu. Prvi pogrešan korak doprinjeo bi drugom sve dok, prekinuvši vezu sa Nebom, ne bi nestali u poplavi iskušenja.
»Bog dade Danielu te nađe dobrohotnost i smilovanje u dvorjaničkog starješine.«, pa je njegov zahtjev da se ne skvrni bio primljen s poštovanjem. Međutim, starješina je oklijevao da ga ispuni. »Bojim se gospodara svojega cara«, objasnio je Danielu, »on vam je odredio jelo i pilo, pa ako vidi da su vam lica mršavija nego u drugih dječaka vaše dobi, ja ću zbog vas biti kriv pred kraljem?«
Daniel se onda pojavio pred Amelsarom, službenikom kome je bila povjerena posebna briga o hebrejskim mladićima, zahtijevajući da budu oslobođeni obaveze da jedu carsko jelo i piju carsko vino. Tražio je da se podvrgne probi od deset dana, da zajedno sa svojim prijateljima za to vrijeme dobija jednostavnu hranu, dok će ostali mladići jesti carske poslastice.
Amelsar je pristao, iako se bojao da će prihvaćajući zahtjev izazvati carevo nezadovoljstvo. Daniel je shvatio da je dobio bitku. Poslije desetodnevne probe rezultati su bili suprotni Amelsarovim strahovanjima. »Lica im dođoše lepša i mesnatija nego u svih mladića koji jeđahu carsko jelo.« Svojim izgledom mladi hebreji visoko su nadmašivali svoje kolege. Danielu i njegovim prijateljima, na temelju svega toga bilo je dozvoljeno da se za vrijeme cijelog školovanja hrane jednostavnom hranom.
Tri godine su hebrejski mladići »učili knjigu i jezik Kaldejski«. U toku tog vremena ostali su vjerni Bogu, neprekidno se oslanjajući na Njegovu silu. Svojim navikama samoodricanja dodali su ozbiljnost u namjerama, marljivost i čvrstinu. Oni iz oholosti ili slavoljubnosti nisu došli na carski dvor, u društvo onih koji nisu poznavali Boga niti su Ga se bojali; oni su bili zarobljenici u stranoj zemlji, u koju ih je dovela Beskrajna mudrost. Odvojeni od domaćih uticaja i svetog društva, trudili su se da opravdaju ukazano povjerenje, da budu na čast svom potlačenom narodu i na slavu Onome kome su služili.
Gospod je s odobravanjem pratio čvrstinu i samoodricanje mladih hebreja i neporočnost njihovih pobuda; Njegovi blagoslovi su ih pratili. » Ovoj četvorici dječaka dade Bog znanje i razumijevanje svih knjiga i mudrosti. Daniel razumijevaše viđenja i sne..« Tako se ispunilo obećanje: »One ću poštovati koji mene poštuju!« (1. Knjiga o Samuelu 2,30) Dok se Daniel s nepokolebljivim povjerenjem držao Boga na njega se spustio duh proročke moći. Dok je od ljudi primao uputstva o dužnostima na dvoru, Bog ga je učio da čita tajne budućnosti i služeći se slikama i simbolima, zapisuje ih za buduće naraštaje, događaje koji će se zbivati na ovom svijetu sve do kraja vremena.
Kada je došlo vrijeme da mladići koji su bili na školovanju budu provjereni, jer hebrejci su zajedno sa ostalim kandidatima, polagali ispite za službe u carstvu, » Kralj razgovaraše s njima i među svima ne nađe se nijedan kao Daniel, Hananija, Mišael i Azarja«. Njihova oštra inteligencija, njihovo široko znanje, njihov birani i precizni način izražavanja, svjedočili su o neuporedivoj snazi i živosti njihovih mentalnih sposobnosti. »I u svemu mudrom i umnom o čemu ih ispitivaše kralj nađe da su deset puta vrsniji od svih čarobnika i gatalaca što ih bijaše u svem njegovu kraljevstvu.« Zato »stajahu pred carem«.
Na babilonskom dvoru bili su okupljeni predstavnici svih zemalja, ljudi najviših sposobnosti, bogato obdareni prirodnim darovima, ljudi najšire kulture koja se mogla steći u svijetu; a ipak, među svima njima, hebrejski mladići nisu imali takmaca. Po fizičkoj snazi i lepoti, po mentalnoj živahnosti i literarnim dostignućima nitko im nije bio ravan. Uspravno držanje, čvrst i gibak korak, čestit izraz lica, nepomućena čula, prijatan dah – sve su to bili dokazi dobrih običaja, znaci plemenitosti kojom priroda nagrađuje one koji poštuju njene zakone.
Daniel i njegovi prijatelji u sticanju babilonske mudrosti bili su mnogo uspješniji od ostalih svojih kolega; međutim, njihovo obrazovanje nije bilo rezultat slučaja. Oni su svoje znanje sticali vjernom upotrebom svojih sposobnosti, pod vođstvom Svetog Duha. Povezali su se sa Izvorom svake mudrosti, proglasivši poznavanje Boga temeljem svoga obrazovanja. Ispunjeni vjerom, molili su se za znanje, i živjeli onako kako su se molili. Svojim ponašanjem omogućili su Bogu da ih blagoslovi. Izbjegavali su sve što bi oslabilo njihove snage, koristili su svaku priliku da na svim područjima prošire svoje znanje. Usvojili su pravila života koja su im osiguravala intelektualnu snagu. Trudili su se da steknu znanje s jednim jedinim ciljem, da mogu da proslave Boga. Shvatili su da moraju steći bistrinu uma i usavršiti svoj krišćanski karakter, ukoliko žele da postanu pravi predstavnici istinite religije usred lažnih neznobožačkih religija. Bog je bio njihov Učitelj. Stalno u molitvi, savjesni u učenju, neprekidno u vezi sa Nevidljivim, hodili su s Bogom kao Enoh.
Stvarni uspjeh u bilo kojoj grani poslovanja ne dolazi kao rezultat slučaja, okolnosti ili sudbine. On je rezultat Božjeg proviđenja, on je nagrada za vjeru i razboritost, za valjanost i ustrajnost. Visoki mentalni kvaliteti i plemenita moralna snaga ne stiču se slučajno. Bog daje prilike; uspjeh dolazi kada ih koristimo.
Dok je Bog djelovao na Daniela i njegove prijatelje »da hoće i čine kao što mu je ugodno«, oni su gradili svoje spasenje (Pslanica Filipljanima 2,13). Time se na djelu otkrilo božansko načelo suradnje, bez koga se ne može postići nikakav istinski uspjeh. Ljudski napori lišeni božanske snage ne vrijede ništa; bez ljudskog nastojanja ni božanski napori kod mnogih ništa ne mogu da postignu. Da bismo mogli dobiti božansku blagodat, moramo obaviti svoj dio. Njegova blagodat je određena da djeluje u nama da hoćemo i činimo, ali nikada nije zamjena za naše napore.
Kao što je surađivao s Danilelom i njegovim prijateljima, Gospod će surađivati sa svima onima koji se trude da ispune Njegovu volju. Bog će, udjeljujući svoga Duha, podržati svaku dobru namjeru, svaku plemenitu odluku. Oni koji hode putem poslušnosti, naići će na mnoge prepreke. Snažni, ali potajni uticaji možda će ih vezivati uz svijet, ali Gospod je sposoban da onemogući svaku silu koja se trudi da pobjedi Njegove izabrane; Njegovom snagom oni mogu da savladaju svako iskušenje, da pobjede svaku teškoću.
Bog je Daniela i njegove prijatelje povezao s velikim ljudima u Babilonu da bi naciji idolopoklonika mogli da predstave Njegov karakter. Kako su se osposobili da zauzmu tako povjerljiv i častan položaj? Vjernost u malome stavila je svoj pečat na cijeli njihov život. Oni su slavili Boga u malim dužnostima isto onako kao i u najvećim odgovornostima.
Kao što je pozvao Daniela da za Njega svjedoči u Babilonu, Bog poziva i nas da budemo Njegovi svjedoci u današnjem svijetu. I u najmanjim i u najvećim životnim poduhvatima, On želi da ljudima otkrivamo načela Njegovog carstva. Mnogi čekaju da im se povjeri neko veliko djelo, iako svakoga dana propuštaju prilike da pokažu svoju vjernost Bogu. Iz dana u dan zanemaruju mogućnosti da iz cijeloga srca obave svoje male životne dužnosti. Dok tako očekuju neko veliko djelo u kome bi navodno mogli da pokažu svoje velike sposobnosti i tako zadovolje svoje ambicije, uzalud im prolaze dani.
U životu pravog krišćanina ništa nije beznačajno. U očima Svemogućega svaka dužnost je važna. Gospod tačno procijenjuje svaku priliku za službu. Neiskorištene mogućnosti isto tako ulaze u izveštaj kao i one koje smo iskoristili. Nama će biti suđeno na temelju onoga što je trebalo da postignemo, a nismo postigli zato što se nismo poslužili svojim sposobnostima u proslavljanju Boga. Plemenit karakter nije posljedica slučaja; on se ne može pripisati posebnoj naklonosti ili darovima Proviđenja. On je rezultat samodiscipline, pokoravanja niže prirode višoj, predavanja sebe u službu Bogu i bližnjima.
Preko vjernosti načelima umjerenosti, koju su pokazali hebrejski mladići, Bog govori današnjoj omladini. Postoji potreba za ljudima koji će se kao Daniel hrabro založiti za ono što je pravo. Postoji potreba za čistim srcima, jakim rukama, srčanom hrabrošću; jer nas borba između poroka i vrline poziva na stalnu budnost. Sotona prilazi svakoj duši i kuša je mnogobrojnim zavodljivim oblicima popuštanja apetitu.
Tijelo je najvažniji posrednik preko koga se um i duša osposobljavaju za izgradnju karaktera. Zato neprijatelj duše usmjerava svoja iskušenja s ciljem da njima oslabi i ponizi fizičke snage. Ako u tome uspije, cijelo biće često se pokorava zlu. Sklonosti tjelesne prirode, ukoliko ne dođu pod vlast više sile, sigurno će dovesti do propasti i smrti. Tijelo mora da se stavi pod vlast više sile čovjekovog bića. Volja mora da zavlada strastima, a ona sama mora da se pokori Bogu. Plemenite sposobnosti razuma, posvećene božanskom milošću, treba da preuzmu vlast. Intelektualna snaga, fizičko stanje i dužina života zavise od nepromenljivih zakona. Ako poštuje te zakone, čovjek je u stanju da pobjedi sebe, da pobjedi svoje sklonosti, da pobjedi »poglavarstva i vlasti i upravitelje tame ovoga svijeta«, da se suoči »s duhovima pakosti ispod neba«. (Poslanica Efežanima 6,12)
U onom prastarom obredu, koji čini simboliku Eevanđelja, samo je žrtva bez mane mogla biti donesena na Gospodnji oltar. Žrtva koja treba da predstavlja Krista morala je da bude bez mane. Božja riječ ukazuje na tu činjenicu, kada govori kakva moraju da budu Božja deca: »živa žrtva«, »sveta i bez mane«. ( Poslanica Rimljanima 12,1; Poslanica Efežanima 5,27)
Hebrejski velikani bili su ljudi sa istim strastima kao i mi; ipak, uprkos zavodničkim utjecajima babilonskog dvora, ostali su čvrsti, jer su se oslanjali na beskrajnu Snagu. U njima je neznabožački narod gledao primjer Božje dobrote i dobročinstva i Kristove ljubavi. Njihovo iskustvo za nas je primjer pobjede načela nad iskušenjem, neporočnosti nad pokvarenošću, odanosti i vjernosti nad nevjerništvom i idolopoklonstvom.
I današnji mladići mogu dobiti Duha koji je nadahnjivao Daniela; oni mogu crpsti iz istog izvora snage, imati istu moć samokontrole, pokazati u svom životu iste vrline, čak i u okolnostima koje su isto tako nepovoljne. Iako su okruženi iskušenjima da popuste svojim grešnim sklonostima, posebno u našim velikim gradovima, u kojima je svaki oblik čulnog zadovoljavanja lako dostupan i primamljiv, uz božansku blagodat njihova namjera da proslave Boga može da ostane čvrsta! Oni mogu strogom odlučnošću i živom budnošću da se odupru svim iskušenjima koja napadaju dušu. Međutim, pobjedu će postići jedino oni koji su odlučili da čine ono što je pravo, zato što je pravo.
Kakvo su životno dijelo obavili ovi plemeniti hebreji? Kada su se opraštali sa domom svog djetinjstva, jedva da su mogli sanjati kakva ih uzvišena sudbina čeka! Vjerni i postojani, pokorili su se božanskom vođstvu, tako da je preko njih Bog mogao da ispuni svoje namjere.
Bog i danas želi da preko mladih i djece, otkrije iste velike istine koje je otkrivao preko tih ljudi. Život Daniela i njegovih prijatelja pokazuje što Bog želi da učini za one koji se pokore Njemu i koji se svim srcem trude da ostvare Njegove namere!
- 13:21 -
