Post nubila phoebus.

Kao izgubljena cijeli dan. Ne sjećam se kada mi je zadnji put tako bilo. Nije mi bilo ni do razgovora s ikim, niti smijeha, niti išta slično. Noćas, tj. sinoć takve mi se misli prvo vrtile po glavi.. Sanjala sam odmah noćas sranja, gluposti, strašne stvari koje kao da su su za zbilju dogodile. Kao da su stvarno bile i ostavile ožiljak iz sna. Ne vjerujem da me toliko nešto izbacilo, prebacilo, da mi toliko danas sve ravno bješe. Baš bezveze. To vrijeme, ta tmurnost, ta dosada, ta škola, ocjene. Danas ih ne želim niti spominjati. Više nisam u stanju pravilni samoglasnik napisati, niti sastavak. I onda dupla ocjena koja se nikada nije dogodila iz engleskog. I onda još njena riječ, njen komentar. A stvarno ove godine se trudim, za razliku od drugih, ali ako se ovako bude nastavilo i iz ostalih predmeta, mogu odmah odustati od mojih lijepih i finih načina školovanja. Đaba meni to sve, ako se ovakvi dani budu konstantno ponavljali. Baš.
A šta ćeš, ne možeš ništa.
Kreće doba, kreće jesen. Tmurno, sivo, jadno i ubija u pojam. Tek s vremena na vrijeme pojavi se sunce, i obasja. Ali hvala Bogu, pa imam sunce svoje. Ono koje me veseli u svakom trenutku. No ovako, osjećam se.... Kao krpa koja je za smeće. Kao metla koja je istrošena. Kao jabuka koju su upravo naribali na komadiće. Koje glupe metafore, poredbe, kaj već. Ni hrvatski nije ono što je nekada bio. A šta ćeš. Pisala bi do sutra, filozofirala, srala. Izvela psihologiju života. Ah, draga mi psihologija još u školi. I povijest. I tzk. Ma, nije on ono što je nekada bio. Sada je samo postalo napucavanje lopte s jedne strane na drugu. Nije da gubim volju?! Nein, nemoguće.
Ma sve je to dobro.
Samo neka legnem u krevet, fino odspavam, i što će mi išta bolje. Ma ne treba mi. Ni u jednom trenutku. Sretna sam i nema da serem, i glumatam. Sutra je novi dan. Novo vrijeme. Makar tmurno, ali sunce će jednom.
Ah, kako vele: Post nubila phoebus.
Kaj ne?

! vtp. vtp.vtp.vtp.vtp. !

25.09.2008. u 20:09 | Broj komentara 0 | Print | # | ^

<	rujan, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

da/ne

Hm.

Dizajn by: RizL@ i sTrUdL@

Ovaj blog je tu da se ja ispušem, jer volim pisati, a ovako znam da nitko čitati neće. A lijena sam da pišem olovkom, kemijskom. Ne daj Bože, nalivperom.








Free Music

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Zar ja?

Maloljetnica koja traži nešto što će ju nasmijati. Hvala Bogu sve ju uspije nasmijati.
Živi u jednom gradiću gdje svatko svakoga zna, na sreću ili nesreću?
Svaki dan ulazi u zgradu, tzv. školu misleći da će nešto naučiti.
Pokušava biti zadovoljna sobom, i ponekad probava shvatiti smisao ovog života, no nakon par seknudi odustane i samo se nasmiješi.
Želi uživati dok može.
Gledati druge dok se smiju i vesele.
Samo želi pjevati iako nema ni sluha ni glasa. / na nesreću drugih /
Ponekad joj se i pleše.
Ta maloljetnica samo želi jesti slatko.
Nikakvo povrće molim.
Utjehu nalazi u molitvi i Bogu. ( i ne, ne sramim se toga )
I samo želi živjeti s prijateljima i u ljubavi.

Ko fina prasina u oku
Sitan kamen na dnu cipele
Ko fitilj zarobljen u vosku
Mislim na tebe
Da mogu smrvio bih kamen
I svu bi tugu oci same isprale
A niti vezane za plamen
Moraju da sagore
Ako me nosis na dusi
I nemas s kime sagraditi dom
Ako me nosis na dusi
Vjeruj mila briga me za to
Ljubim druge a ne osjecam
I svaki dodir mi je ko da ustajem
Na nogu sto mi je utrnula
Bez ljubavi, nadanja, bez tebe
Ne ide



When the night has come
And the land is dark
And the moon is the only light we'll see
No I won't be afraid, no I won't be afraid
Just as long as you stand stand by me
And darlin', darlin', stand by me, oh now now stand by me
Stand by me, stand by me
If the sky that we look upon
Should tumble and fall
And the mountains should crumble to the sea
I won't cry, I won't cry, no I won't shed a tear
Just as long as you stand, stand by me
And darlin', darlin', stand by me, oh stand by me
Stand by me, stand by me, stand by me-e, yeah
Whenever you're in trouble won't you stand by me, oh now now stand by me
Oh stand by me, stand by me, stand by me



ne sjecam se imena tvog
ni kad sam zadnji put ti poklonio stih
al' necu da budem dio tog
ne mogu ja nikad vise biti jedan od njih
umri prije smrti govore mi ljudi
dok jos nije prekasno
kad tijelo zadrhti zamagle se puti
pa sve postane opasno
ne sjecam se dodira tvog
ni kad sam zadnji put osjetio slast
sve mi je to darovao Bog
da probam strah i nemir koju nosi strast
pa da i ja zapjevam kome trebam
kao onaj svirac da se predam
umri prije smrti govore mi ljudi
dok jos nije prekasno (Za to)
kad tijelo zadrhti zamagle se puti
pa sve postane opasno
hajde i ti zapjevaj kome trebas
kao onaj svirac sav mu se predaj
umri prije smrti govore mi ljudi
dok jos nije prekasno
kad tijelo zadrhti zamagle se puti
pa sve postane opasno




Gospod je pastir moj: ništa mi neće nedostajati!
Na poljanama zelenim pusti me da sjedim; na vodama odmorišta pusti me da počinem.
On krijepi dušu moju, vodi me pravom stazom zbog imena svojega.
Moram li i putovati smrtnom dolinom: ne bojim se nesreće, jer ti si s menom; štap tvoj i palica tvoja, oni su, koji me tješe.
Pripremaš stol preda mnom, na pogled neprijateljima mojim; mažeš mi glavu uljem; čaša se moja prelijeva.
Samo sreća i milost pratit će me kroz sav život; i prebivat ću u domu Gospodnjem zauvijek.



Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.

Sigurno još su treperile ptice
U njima, nebo blago se okrenu;
I ćutio sam, krvavo mi lice
Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oči zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.

Samo kroz prste kapale su kapi
Tople i guste, koje krvnik nađe
Još gorčom mukom duplja koje zjapi -
Da bodež u vrat zabode mi slađe:
A mene dragost ove krvi uze,
I ćutio sam kaplje kao suze.



BALADA IZ PREDGRAĐA

....I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.

I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec,
I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...

A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše
A njega nema, i nema, i nema ,
I nema ga više

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.



MOJ GROB
U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,
Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.
Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,
Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenika, molitve za spas.
Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.
Nitko da ne dođe, do prijatelj drag, -
I kada se vrati, nek poravna trag.