Kad čuješ lastavicu
nedjelja , 19.04.2015.
Kad čuješ lastavicu
Sjeti se mene majko
Kad čuješ lastavicu
Zastani bar na trenutak
Neka te ne žalosti njen poj
Ne prezri njenu pjesmu
Neka ona bude melem tvome srcu
Kad čuješ lastavicu
Sjeti se mene majko
I vjeruj da nije daleko
Dan ponovnog susreta
I nasmiješi se majko
A ja ću ti uzvratiti
Osmjehom iz visina
Kad čuješ lastavicu majko
(2013.)
komentiraj (2) * ispiši * #
Snoboki
ponedjeljak , 13.04.2015.Snubiti znači prositi djevojku, snubok je prosac, onaj koji snubi.
Snoboki (ili snuboki) je događaj dolaska prosca u kuću djevojke.
Nekad je bilo posve uobičajeno da, kada je u kući djevojka za udaju, dolaze mladići u prošnju. Običaji su se razlikovali od sela do sela i od kraja do kraja. Što dalje u prošlost idemo, vidljivije je to da su roditelji dolazili u prošnju i dogovarali brak. Odmah po dogovoru išlo se župniku na upis, i za tri tjedna bilo je vjenčanje. Kasnije je djevojka mogla sama birati, a momci su sami dolazili.
Baka mi je pričala kako su joj dečki dolazili. Došli bi uvečer, sjedili s ukućanima i razgovarali. To su bili dečki iz sela ili okolnih sela koje je poznavala. Dobivala je savjete i preporuke, ali je bila slobodna odlučiti za koga će poći. Dolazili su i oni koji su tražili gdje bi se priženili, odnosno nakon bi ženidbe ušli u ženinu kuću. I toga je bilo, i nije bilo ni rijetko ni neuobičajeno.
Od mnogih prosaca, baka se odlučila za moga djeda. Iako se obitelj nije baš slagala s njenom odlukom, što zbog političkog neslaganja glava dviju obitelji, što zbog toga što ju je u novoj obitelji čekao težak život jer je bilo veliko gospodarstvo i mnogo posla, ona je željela poći za njega, moga djeda. I pošla je. Danas shvaća što su joj njezini govorili, ali se ne žali. Sama je odabrala, i što je odabrala to je ustrajno živjela.
Danas je gotovo nestalo toga običaja. Nestalo je prosaca, nestalo je i sela kakvo je nekada bilo. Nestalo je i odvažnih mladića koji su spremni osvajati djevojku. Prosci pripadaju bajkama. U Trnoružici čitamo kako hrabri princ svladava prepreke kako bi došao do drage djevojke koja će mu postati ženom. I princa i Trnoružicu resi blagost, ljepota, dobrota i nježno srce. Kao da nisu imali nikakve mane, i jednostavno su se zavoljeli i započeli zajednički život. A to nije baš tako. Ulazak u novu obitelj zahtijevao je mnogo žrtve, samosvladavanja i poučljivosti.
Jednom, samo jednom, meni je došao mladić. Bilo je poput događaja iz vremena moje bake. To je mladić iz obližnjeg sela i došao se upoznati. Bilo je ljetna večer, vruća i zvjezdana. Vrijeme žetve. Nakon dnevne vrućine dolazila je svježina. On je došao vidno umoran i jednostavan. Poput princa iz bajke koji dolazi, pun dobrote i bez mane, otvorena srca. Ponudila sam ga svježe pečenim kolačima. Razgovarali smo o žitu, poslovima, selu… Kratko je ostao. I otišao je. Bilo je kao iz bajke, samo bez kraja koji glasi: I živjeli su sretno. Bilo je lijepo, jedino mi se nisu svidjele japanke u kojima je došao. Ali oduševila me čovječnost koju nosi. Život koji vodi je jednostavan, ispunjen i vrijedan. Nije se vratio. Nije ovo takvo vrijeme. Dojmila me se ta gesta dolaska, nesvakidašnja i lijepa. Uskoro će snuboki/prosci biti zaboravljeni. Barem neka ostanu u pričama i ponekoj zgodi koja nalikuje na one događaje koje su nekad bili življeni.
komentiraj (1) * ispiši * #
Jedna zemlja, jedan narod
utorak , 07.04.2015.
Ima jedna zemlja koju su vodili izabrani iz naroda. Jednoga dana oni su odlučili sve ljude staviti pod veliki kavez. Ništa se neće promijeniti, svatko će živjeti gdje je i do sada živio, raditi što je radio, ali će sve biti unutar kaveza. „Zašto kavez“, pitali su ljudi? „To je za vaše dobro, tako rade sve moderne i suvremene zemlje“, govorili su. „Ali mi imamo svoja prava, slobode, vi niste naši vlasnici nego ste odabrani da se brinete za narod, upravljate i služite!“
Ništa nije vrijedilo. Ni Ustav, ljudska prava, proglasi, pitanja, govori, istraživanja. Ništa nije moglo promijeniti mišljenje i stav vladajućih. Kavez je bio tu, sloboda ukradena. Postali su zarobljenici u vlastitoj zemlji, roblje. Neki su željeli kavez, mnogi nisu. Nikoga se nije pitalo, nitko nije mogao odabrati što želi. On je bio nametnut. Zemlja se pretvorila u geto, postala je koncentracijski logor unutar prosvijećenog i naprednog svijeta. Učiteljica života bila je okrutno ušutkana, nasilno i krvavo da ju nitko ne može čuti kako viče: „Ponor! Ne idite onamo, svi ćete umrijeti!“
„Smirit će sve već oni, ionako nemaju izbora“, međusobno su govorili vladajući umnici, „ionako smo mi više ljudi nego oni, oni su crni – nisu ljudi, oni su židovi – nisu ljudi, oni su kršćani – nisu ljudi, oni su pošteni – nisu ljudi, oni žive u obiteljima u kojima je otac muškarac, majka žena i međusobno se pomažu i rađaju djecu. Govore o nekakvoj ljubavi. To treba uništiti, nisu ljudi. Bog im je ionako mrtav. Oduzmimo im stoga sva prava, zatvorimo im usta i uništimo ih. Neka ih nestane s lica zemlje.“
Ali ne napušta Bog svoj narod, dolazi dan oslobođenja i izvršenja pravde. Nijedna rasprava, znanstveni podatak, pokušaj dijaloga nije uvjerio vladajuće. Tek kad su postali žrtva vlastitih zakona otresli su se: „Neka idu!“ Prvorođenci su im bili mrtvi.
Kavez je pao, a ispaćen narod ponovno ugledao danje svjetlo. Žrtve su nebrojene. Nitko nije bio pošteđen. Ni djeca, ni starci, ni žene, ni majke, ni mladići, ni djevojke, ni bolesni, ni siromašni. Mnogi su umrli, a malobrojni preostali su bili ranjeni, osakaćeni, izmučeni, osramoćeni. Izlaze. A pred njima pobjednički stijeg. Na čelu kolone znak proslave.
Koliko puta čovjek mora ponavljati istu pogrešku? Koliko još ljudi mora patiti i umrijeti jer se netko smatra boljim? Tlačite nas, ubijajte, ali nećemo prestati biti ono što jesmo – ljudska bića, narod Božji. A faraon, kralj, knez, Führer, vladajući, prije ili kasnije, će umrijeti, otići. Bog ostaje. Ljubav pobjeđuje.
komentiraj (2) * ispiši * #
komentiraj (1) * ispiši * #
komentiraj (0) * ispiši * #
Pranje prozora
četvrtak , 02.04.2015.Danas je bio lijep dan za pranje prozora pa sam odlučila to i učiniti. Uvijek kad to radim, sjetim se pranja prozora iz djetinjstva. Mojoj mami to nije bio omiljen posao, i kada je došao dan pranja prozora, bio je to dan žalosti. Pa onda uvijek neke komplikacije- koja krpa je za prozore, treba li ih prati i iznutra (to su bili oni prozori koji su se dali razdvojiti), kako prskat deterdžent itd. Bio je to mučan posao. Barem sam ga tako shvaćala.
Ipak, imam i jednu lijepu uspomenu vezanu uz pranje prozora. Bio je sunčan dan, pred kraj školske godine, kasno proljeće. Seka i ja smo, u tada još zajedničkoj sobi, prale prozor i slušale lokalni radio. Baš taj dan započinjala je „ljetna shema“ odnosno ljetni program. Bio je to baš miran dan, pun sunca i lijepe glazbe. I lijepo pranje prozora.
I danas još imam neku averziju prema pranju prozora, ali kada započnem shvatim da to nije mučan posao, nego baš simpatičan i lijep. Iako… perem ih kada je potrebno. Danas je bilo.
komentiraj (0) * ispiši * #
komentiraj (2) * ispiši * #
