Jedna zemlja, jedan narod

Ima jedna zemlja koju su vodili izabrani iz naroda. Jednoga dana oni su odlučili sve ljude staviti pod veliki kavez. Ništa se neće promijeniti, svatko će živjeti gdje je i do sada živio, raditi što je radio, ali će sve biti unutar kaveza. „Zašto kavez“, pitali su ljudi? „To je za vaše dobro, tako rade sve moderne i suvremene zemlje“, govorili su. „Ali mi imamo svoja prava, slobode, vi niste naši vlasnici nego ste odabrani da se brinete za narod, upravljate i služite!“
Ništa nije vrijedilo. Ni Ustav, ljudska prava, proglasi, pitanja, govori, istraživanja. Ništa nije moglo promijeniti mišljenje i stav vladajućih. Kavez je bio tu, sloboda ukradena. Postali su zarobljenici u vlastitoj zemlji, roblje. Neki su željeli kavez, mnogi nisu. Nikoga se nije pitalo, nitko nije mogao odabrati što želi. On je bio nametnut. Zemlja se pretvorila u geto, postala je koncentracijski logor unutar prosvijećenog i naprednog svijeta. Učiteljica života bila je okrutno ušutkana, nasilno i krvavo da ju nitko ne može čuti kako viče: „Ponor! Ne idite onamo, svi ćete umrijeti!“

„Smirit će sve već oni, ionako nemaju izbora“, međusobno su govorili vladajući umnici, „ionako smo mi više ljudi nego oni, oni su crni – nisu ljudi, oni su židovi – nisu ljudi, oni su kršćani – nisu ljudi, oni su pošteni – nisu ljudi, oni žive u obiteljima u kojima je otac muškarac, majka žena i međusobno se pomažu i rađaju djecu. Govore o nekakvoj ljubavi. To treba uništiti, nisu ljudi. Bog im je ionako mrtav. Oduzmimo im stoga sva prava, zatvorimo im usta i uništimo ih. Neka ih nestane s lica zemlje.“

Ali ne napušta Bog svoj narod, dolazi dan oslobođenja i izvršenja pravde. Nijedna rasprava, znanstveni podatak, pokušaj dijaloga nije uvjerio vladajuće. Tek kad su postali žrtva vlastitih zakona otresli su se: „Neka idu!“ Prvorođenci su im bili mrtvi.
Kavez je pao, a ispaćen narod ponovno ugledao danje svjetlo. Žrtve su nebrojene. Nitko nije bio pošteđen. Ni djeca, ni starci, ni žene, ni majke, ni mladići, ni djevojke, ni bolesni, ni siromašni. Mnogi su umrli, a malobrojni preostali su bili ranjeni, osakaćeni, izmučeni, osramoćeni. Izlaze. A pred njima pobjednički stijeg. Na čelu kolone znak proslave.

Koliko puta čovjek mora ponavljati istu pogrešku? Koliko još ljudi mora patiti i umrijeti jer se netko smatra boljim? Tlačite nas, ubijajte, ali nećemo prestati biti ono što jesmo – ljudska bića, narod Božji. A faraon, kralj, knez, Führer, vladajući, prije ili kasnije, će umrijeti, otići. Bog ostaje. Ljubav pobjeđuje.