Snubiti znači prositi djevojku, snubok je prosac, onaj koji snubi.
Snoboki (ili snuboki) je događaj dolaska prosca u kuću djevojke.
Nekad je bilo posve uobičajeno da, kada je u kući djevojka za udaju, dolaze mladići u prošnju. Običaji su se razlikovali od sela do sela i od kraja do kraja. Što dalje u prošlost idemo, vidljivije je to da su roditelji dolazili u prošnju i dogovarali brak. Odmah po dogovoru išlo se župniku na upis, i za tri tjedna bilo je vjenčanje. Kasnije je djevojka mogla sama birati, a momci su sami dolazili.
Baka mi je pričala kako su joj dečki dolazili. Došli bi uvečer, sjedili s ukućanima i razgovarali. To su bili dečki iz sela ili okolnih sela koje je poznavala. Dobivala je savjete i preporuke, ali je bila slobodna odlučiti za koga će poći. Dolazili su i oni koji su tražili gdje bi se priženili, odnosno nakon bi ženidbe ušli u ženinu kuću. I toga je bilo, i nije bilo ni rijetko ni neuobičajeno.
Od mnogih prosaca, baka se odlučila za moga djeda. Iako se obitelj nije baš slagala s njenom odlukom, što zbog političkog neslaganja glava dviju obitelji, što zbog toga što ju je u novoj obitelji čekao težak život jer je bilo veliko gospodarstvo i mnogo posla, ona je željela poći za njega, moga djeda. I pošla je. Danas shvaća što su joj njezini govorili, ali se ne žali. Sama je odabrala, i što je odabrala to je ustrajno živjela.
Danas je gotovo nestalo toga običaja. Nestalo je prosaca, nestalo je i sela kakvo je nekada bilo. Nestalo je i odvažnih mladića koji su spremni osvajati djevojku. Prosci pripadaju bajkama. U Trnoružici čitamo kako hrabri princ svladava prepreke kako bi došao do drage djevojke koja će mu postati ženom. I princa i Trnoružicu resi blagost, ljepota, dobrota i nježno srce. Kao da nisu imali nikakve mane, i jednostavno su se zavoljeli i započeli zajednički život. A to nije baš tako. Ulazak u novu obitelj zahtijevao je mnogo žrtve, samosvladavanja i poučljivosti.
Jednom, samo jednom, meni je došao mladić. Bilo je poput događaja iz vremena moje bake. To je mladić iz obližnjeg sela i došao se upoznati. Bilo je ljetna večer, vruća i zvjezdana. Vrijeme žetve. Nakon dnevne vrućine dolazila je svježina. On je došao vidno umoran i jednostavan. Poput princa iz bajke koji dolazi, pun dobrote i bez mane, otvorena srca. Ponudila sam ga svježe pečenim kolačima. Razgovarali smo o žitu, poslovima, selu… Kratko je ostao. I otišao je. Bilo je kao iz bajke, samo bez kraja koji glasi: I živjeli su sretno. Bilo je lijepo, jedino mi se nisu svidjele japanke u kojima je došao. Ali oduševila me čovječnost koju nosi. Život koji vodi je jednostavan, ispunjen i vrijedan. Nije se vratio. Nije ovo takvo vrijeme. Dojmila me se ta gesta dolaska, nesvakidašnja i lijepa. Uskoro će snuboki/prosci biti zaboravljeni. Barem neka ostanu u pričama i ponekoj zgodi koja nalikuje na one događaje koje su nekad bili življeni.
Post je objavljen 13.04.2015. u 17:13 sati.