Dva dana sam se zabavljao i rezultat je pred vama. Moram zahvaliti Esteri i Dariusu, jer bez obzira na to za kakav ću se dizajn odlučiti u konačnici, zahvaljujući tome što su mi dopustili da malo proučim kod koji je Darius složio za Esteru u ova sam dva dana ipak naučio neke stvari o div elementima u kodu. Dobro će mi doći prije ili kasnije. Ja sam na kraju posla bio zadovoljan onim što sam učinio, ali moram priznati da mi se potkradala misao koju je Darius na glas izrekao: Hoće li novi dizajn čitatelja privući k tekstu ili je stari dizajn bio pregledniji?
Dobro, malo sam povećao okvir posta, ali još uvijek sam u nedoumici. Nisam jedan od onih koji će reći: Pišem samo zbog sebe i baš me briga sviđa li se to ikom drugom. Sigurno da pišem što pišem jer volim pisati, ali sam svjestan da me i ljudi čitaju. U dva i pol mjeseca pisanja došao sam do cool liste i lagao bih kad bih rekao da mi je to svejedno. Drago mi je. Pa valjda pišem da bi to netko čitao. Stoga mi je važno kako sam dizajn "sjeda" u oko čitača. Tu molim vas koji me čitate za pomoć. Je li prijašnji dizajn bio bolji ili je ovaj novi bolji? Što kažete?

Izgleda da mi se ovih dana stalno nameću nekakvi hoaxi. Iako mi nije bila namjera pisati tri posta za redom o sličnoj tematici, jučer sam još jednom pogledao Man on the Moon. Prije svega ću reći da mi se film jako sviđa. Miloš Forman je redatelj čije sam filmove (One Flew Over the Cuckoo's Nest, Hair, Amadeus) uglavnom rado gledao. No još više sam se obradovao Jim Carreyu, koji mi je ovim filmom potvrdio ono što sam prvi puta naslutio nakon Truman Showa - da je glumac koji se može iskazati i u žanru koji nije komedija. Dobro, ne može se reći da je to u Man on the Moon potpuno jasno pošto u filmu koji nije komedija glumi komičara, no definitivno je to jasno u Eternal Sunshine of the Spotless Mind. I taj me film oduševio, a Jim Carrey je pokazao ono što sam očekivao. Volio bih ga vidjeti u još pokojoj "nekomediji". Šteta bi bilo da se utopi u tom žanru jer očito može više od toga.
No, na početku sam spomenu neki hoax, je li? Pri tome sam imao na umu Andy Kaufmana. Čovjeka sam zaista malo upoznao tek kroz ovaj film pa ne znam koliko je film biografski vjeran, a koliko je fikcija. No, kasnije sam malo istražio. Njegova je smrt nekima zaista bila upitna. Službeno i gotovo posve vjerojatno jest da je zaista umro kako je u filmu i prikazano. No, Forman se malo poigrao, pa si je u redateljskoj slobodi dopustio ostaviti tračak sumnje. To je svakako dobar svršetak ovakvog filma, ali je ujedno bio i početak rasprava o tome je li Kaufam zaista umro ili je i njegova smrt samo još jedna predstava koju je podmetnuo publici. Kad se malo prosurfa i pročita više izvora, razumno je zaključiti da je čovjek umro. No, neki se veseljak dosjetio kako će steći svojih 15 minuta slave. Pokrenuo čovjek blog u kojem se predstavlja kao Andy Kaufman. Kaže kako je htio izvesti štos koji bi postao legendaran - lažiranje vlastite smrti u trajanju od 20 godina. Dakako da se radi o hoaxu, ali je još jednom potvrđena jedna činjenica da danas lakše nego ikada svatko može imati svojih 15 minuta slave. Zaista više nije u pitanju imaš li novaca ili dobre veze, jesi li rođen na pravom mjestu u pravo vrijeme. U vremenu globalne komunikacije gdje vijest putuje bilo kuda u sekundi svako vrijeme je pravo vrijeme i svako mjesto je pravo mjesto. Sve što je potrebno jest - DOBRA IDEJA. Kada ti se potencijalna publika broji u milionima, jedno je sigurno: netko će povjerovati, nekome će se svidjeti. Zaista, dovoljno je u google upisati riječi "Andi Kaufman returns" i jasno je da se o toj temi podosta raspravljalo. Uostalom, kako kaže pjesma: "If you believe they put a man on the moon If you believe there's nothing up their sleeve Then nothing is cool..."

Stoljećima su se ljudi Zapada divili ljepotama istočne umjetnosti. Od vrtlarstva preko tetoviranja do plesa i borilačkih vještina, ovi su nas vješti ljudi mamili složenim oblicima i savršenom jednostavnošću. Jedna od najzanosnijih vizualnih tehnika koja je proizašla iz ove razvijene kulture jest vještina izrade minijaturnih skulptura. A tko se nije našao zadivljen ljepotom japanskog bonsaija...?

Ovo je nešto pojednostavljeni uvod stranice koja potresa svijet životinjoljubaca godinama. Radi se o uvodu u nešto sasvim novo i drugačije. O umjetnosti proizašle iz bonsai filozofije, pa ipak prilično različitoj od izvorne ideje. Radi se dakle o BONSAI MAČKAMA. Dobro ste pročitali. Autor se već godinama bavi uzgojem mačaka koje svega tjedan dana nakon koćenja budu stavljene u staklenku željenog oblika. Zahvaljujući gipkosti kostiju mladih mačića moguće je održavati život mačića tijekom mjeseci rasta bez da ga se izvadi iz staklenke. Dakako, valja im osigurati zrak, hranu, vodu i način uklanjanja izlučevina. Kada je razdoblje rasta završeno, staklenka se razbije, a mačka doživotno zadržava željeni bonsai oblik.

Autor ove stranice naljutio je mnoga društva za zaštitu životinja pa čak i sam FBI. Ali neću vam otkriti cijelu priču do kraja. Istražite malo sami.

Jeste li znali da je snimljen nastavak? Evo trailera!

Članak u današnjem Večernjaku možda je još jedna senzacionalistička novinarska spekulacija, a možda i nije. Bez obzira na to potaknuo me na razmišljanje o temi okretanja predsjedatelja i euharistijskog stola tijekom euharistije. Prije nekoliko godina (točnije: 2000.) kardinal Joseph Ratzinger (sadašnji papa) napisao je knjigu Duh liturgije u kojoj je dotaknuo i ovu temu. Moram priznati da je to bila jedna od rijetkih knjiga koje su me natjerale da promijenim svoje već prije oblikovano mišljenje o nekoj teološkoj temi. Neću reći da moja teološka misao stoji bez ikakvog pokreta i razvoja, već da sam mnoge teme preispitivao i s vremenom i pročitanim tekstovima usvajao određena mišljenja. Tako je bilo i sa temom okretanja predsjedatelja tijekom liturgije. Činilo mi se da sam o toj temi pročitao više manje sve što bi moglo biti važno, te da se tu nema što dodati. No, onda je došla knjiga Duh liturgije. Prije negoli sam pročitao III. poglavlje te knjige bio sam uvjeren kako je najbolje rješenje ovog pitanja došlo nakon Drugog vatikanskog sabora koji je stvari vratio u njihov izvorni oblik. Bio sam u krivu.
Ratzinger najprije spominje običaj okretanja prema istoku, koja je sa promjenom nakon Drugog vatikanskog sabora pao u drugi plan. Sadašnji položaj sudionika euharistije u odnosu na euharistijski stol tumačimo govoreći kako euharistijski stol predstavlja Krista, a sudionici su okrenuti prema njemu kao središtu života i liturgije Crkve. Meni je takvo tumačenje sasvim prihvatljivo, međutim izgubljena je simbolika istoka. Evo što kaže Ratzinger o tome:

Usmjerenost za vrijeme molitava prema istoku čvrsta je predaja od samoga početka te temeljni izričaj kršćanske sinteze kozmosa i povijesti, usidrenosti u jednokratnosti povijesti spasenja i hoda ususret Gospodinu koji dolazi. U tome podjednako dolaze do izražaja vjernost već darovanome kao i dinamika hoda naprijed, u budućnost.

Druga ideja koju Ratzinger spominje jest ideja izvornog oblika. Ovdje navodi Louisa Bouyera:

Ideja da je slavlje versus populum izvorni oblik, a napose da je to bio način odnosno oblik blagovanja na Posljednjoj večeri, počiva sasvim jednostavno na pogrješnoj predodžbi kršćanske ili nekršćanske gozbe u antici. Nikada nije predsjedavajući za stolom u ranokršćanskome vremenu imao svoje mjesto nasuprot drugima. Svi su sjedili ili ležali na konveksnoj, tj. izbočenoj strani stola koji je imao oblik slova sigme ili potkovice... Nigdje se u kršćanskoj antici nije mogla poroditi misao da je predsjedavajući za stolom morao zauzeti svoje mjesto versus populum - okrenut prema narodu. Zajedničarski karakter gozbe upravo je naglašen obrnutim, suprotnim poretkom, naime činjenicom, da su se svi sudionici nalazili s iste strane stola.

Nikada do tada nisam ovakvo što igdje pročitao. Bouyer je svakako jedan od najvećih liturgičara prošloga stoljeća. Što je izašlo iz njegova pera ima čvrsto pokriće. Tim više što ga je u svojoj knjizi naveo tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere, a sadašnji papa. Kada sam pročitao ove retke čitava moja teološka misao o ovoj temi jednostavno je pala u vodu. Koliko puta sam čuo kako je Leonardo svoju Posljednju večeru oslikao na način kako je to učinio samo zato da bi mogao jasno uključiti se sudionike u svoje djelo. Međutim, raspored sjedenja na Posljednjoj večeri je zaista bio otprilike takav kakvim ga je Leonardo predstavio.
Ratzinger nastavlja dalje s obzirom na okrenutost predsjedatelja:

Okrenutost svećenika prema narodu stvara od zajednice zatvoreni krug. Ta zajednica nije više - polazeći od njezina oblika - otvorena ni prema naprijed ni prema gore, nego se zatvara u samu sebe. zajedničko okretanje prema istoku nije značilo "slavljenje euharistije prema zidu", nije značilo ni to da svećenik "okreće leđa narodu". Svećenik nije uopće smatran toliko važnim. jer, kao što se u sinagogi zajednički gledalo prema Jeruzalemu, tako se ovdje zajednički upire pogled "prema Gospodinu". Uvijek se naprotiv radilo - kako se izražavao jedan od otaca Konstitucije o božanskoj liturgiji Drugoga vatikanskog sabora J. A. Jungmann - o istosmjernoj usmjerenosti i svećenika i naroda. svi su bili svjesni da se nalaze zajednički u hodu, u procesiji prema samome Gospodinu. Oni se ne zatvaraju u krug, ne gledaju jedan drugome u lice, nego su kao putujući Božji narodu u egzodusu prema Orijentu, prema dolazećem Kristu koji nam ide ususret.

Imajući sve rečeno i navedeno u vidu ostavljam mogućnost da članak u Večernjaku ipak ima neke čvršće temelje. Osobno prihvaćam ono što kaže Crkva. Nema tu nekakvih razloga za zabrinutost zbog promijene, jer pitanje okretanja predsjedatelja i položaja euharistijskog stola svakako nije dogmatsko pitanje. Crkva je stoga slobodna (i dužna) u svakom naraštaju prepoznavati znakove vremena te govoriti suvremenom čovjeku onim načinom govora koji će ga nedvosmisleno i jasno približavati, a ne udaljavati od Krista. Dakako da se pritom ne može odreći svoga nauka i morala. Teološki-povijesno gledano možda se može reći da je prošlo stoljeće bilo vrhunac ere čovjeka, autonomnog čovjeka koji je izgubio vezu sa Bogom, sa duhom, čovjeka koji se okrenuo isključivo sebi samome, svojim snagama, svojem razumu. To nam je stoljeće donijelo kao svoje neizbrisive tragove dva svjetska rata, holokaust, atomsku bombu, masovni ateizam... Možda je vrijeme da se počnemo ozbiljnije vraćati Bogu. U tom povratku, možda će liturgijski znak okretanja prema Bogu kao izvoru života biti jasniji od znaka koji je očito bio potreban čovjeku minulog stoljeća. Možda. Što ja znam? Odlučit će oni kojima je to dano. Vjerujem da će ih Bog nadahnuti da donesu najbolje odluke.

Navodi uzeti iz: Joseph Kardinal Raztzinger, Duh liturgije, ZIRAL, Mostar-Zagreb, 2001.

Možda sam subjektivan (pošto vozim Toyotu), ali pomalo razumijem ovaj par.

Isus Krist došao je na ovaj svijet kako sam kaže upravo zbog ovog časa. Koliko god bili veliki blagdani tijekom liturgijske godine, niti jedan ne nadmašuje Uskrs, Vazam ili još bolje - Pashu. Pasha jest blagdan u kojem se ispunja obećanje koje je Bog dao nakon pada čovjeka (usp. Post 3, 15), tj. da će doći Onaj koji će satrti glavu zmiji. Zaista, to obećanje čekala su stoljeća, najavljivali su ga pralikovi i proroci Starog zavjeta, a ispunjeno je u Isusu Kristu, u njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. Stoga je liturgija Pashalnog trodnevlja zapravo jedan događaj koji se proteže kroz tri dana. Ukoliko pažljivo pratimo liturgiju, možemo primijetiti da nakon liturgije Velikog četvrtka nema završnog blagoslova. Ne postoji isto tako niti ulazni pozdrav, a ni blagoslov u liturgiji Velikog petka. I te činjenice ukazuju na jedinstvenost Svetog trodnevlja. Nije dakle moguće promatrati očima vjere Kristovu muku i smrt na križu bez svjetlosti uskrsnuća. Kršćani su stoga od samog početka Kristov križ, rasvijetljeni ovom svjetlošću, zvali - SLAVNI KRIŽ. Ono mjesto koje je u očima ovoga svijeta mjesto poraza, za Krista bilo je mjesto pobjede i - spasenja čovjeka. Smrću, Krist je ušao u carstvo smrti i uništio smrt. Rana predaja Crkve uči nas kako se radi o otajstvu koje je bilo sakriveno anđelima. Ovdje nalazimo odgovor na pitanje zašto za zemaljskog života Krist nije htio jasno reći svima tko je on. Radilo se o tajni. Da je đavao znao tko je zaista Isus, ne bi ulazio u spor sa njim na ovaj način. Ne bi dopustio da sam Mesija uđe u carstvo kojim on vlada, jer se ne bi mogao nadati pobjedi. Zato je Kristova božanska narav u punom sjaju zablistala tek o uskrsnuću. Onaj koji je čovjeka prevario na stablu spoznaje dobra i zla i uveo ga u smrt, bio je od Čovjeka prevaren na jednom drugom stablu - stablu života, na Slavnom križu Gospodina Isusa Krista.
Predaja koja se naslanja na hebrejski targum Neophyti spominje četiri noći prevažne za povijest spasenja. Prva je noć ona u kojoj je Bog stvorio sve što postoji, počevši od svjetlosti koja je raspršila tamu. Ovo je veličanstvena noć u kojoj je Bog stvorio sve, a na kraju čovjeka, ne iz potrebe (jer tada ne bi bio Bog), već iz čiste ljubavi. Druga noć je noć vjere, noć u kojoj Abraham vezuje Izaka. Sve što je ikada želio, a nije mogao imati, Bog je Abrahamu dao u Izaku. I u ovoj noći, Bog poziva Abrahama da žrtvuje svoga sina. Ljudski gledano, potpuno besmislen zahtjev. Pa ipak, Abraham ne odbija. Abraham vjeruje preko svake nade da je Bog moćan podići njegovog sina iz mrtvih. To je vjera Abrahamova - Bog je jači od smrti. Ovdje nalazimo već vjeru uskrsnuće. Zatim dolazi treća noć. U njoj Izrael stoji u situaciji sigurne smrti. Izrael izlazi iz ropstva, ali dolazi pred nepremostivu prepreku - more. Za leđima mu je snažna vojska. Ali Bog intervenira i otvara more. Gdje je u očima njihovih neprijatelja bila smrt, ovdje Bog za Izraela otvara put života. A gdje se neprijateljima Naroda činilo da će biti mjesto pobjede, ondje je bilo mjesto njihova poraza. I u ovoj noći Bog usred smrti daje život.
I konačno, četvrta noć, noć Mesije, noć u kojoj je Krist uskrsnuo. Kao što rekoh prije, ono što su sve ove noći iščekivale ispunja se konačno u Kristu, koji pobjeđuje smrt. Oni koji su povjerovali u Krista bdiju ove noći, ne zato da bi se sjetili kako je Krist jednom uskrsnuo, već zato što ova noć dolazi k nama, ona dolazi sa svom svojom silinom. Gospodnja se desnica nije osušila. I danas svaki čovjek iskušava smrt, tj. ono što ga uništava, ono što ga čini nesretnim, što mu onemogućuje da bude u jedinstvu sa Bogom i sa bližnjima. Ali dolazi Pasha, dolazi noć u kojoj Bog oslobađa robove, u kojoj pobjeđuje našu smrt. Pasha nije jedna predstava. Još manje je ona tek spomen davnog događaja. Pasha je, kako veli Pashalni hvalospjev, noć koja nas oslobađa od bijede grijeha i opačina svijeta, a vraća milosti i pridružuje svetima. Ako je tko rob grijeha, ako se tko nalazi u smrti, neka dođe i slavi ovu Pashu sa nama, jer ove noći Bog sigurno prolazi i onima koji vape i bdiju, on posred smrti daje ŽIVOT!

Eto još jedne senzacije koja to nije. Ili barem nije ono što kaže Večernji list: Otkriće koje će uzdrmati svijet i naše povijesno-vjerske spoznaje... Judino evanđelje napisali su gnostici 150 godina poslije Krista. Znači, oko 50 godina nakon što je napisano posljednje slovo katoličkog kanona Biblije. Juda ga svakako nije napisao, a teško da se radilo o nekome tko je Judu mogao poznavati. Radi se samo o jednom od mnogih apokrifnih spisa (spisi koji su pisani biblijskim stilom, ali nikada nisu ušli u biblijski kanon).
Jedna od teza koje se nameću uz otkriće nekog apokrifnog teksta je uvijek ta da se radi o spisu kojeg Crkva iz nekakvog straha nije htjela u Bibliji pa se potrudila uništiti ga. Teza drži vodu samo u glavama onih koji ne razumiju i ne poznaju povijest nastanka biblijskog kanona. Crkva je imala Objavu koja je dana u Isusu Kristu već prije negoli je napisano i prvo slovo Novog zavjeta. Novozavjetni su spisi nastali kao pismeni izražaj onog što Crkva već vjeruje. No, uz Katoličku crkvu, uvijek su postajale i neke manje zajednice koje su imale nekakvo mišljenje o Isusu Kristu i koje su mu pripisivale nekakav značaj unutar svoje kozmologije, soteriologije i teologije uopće. Takve su zajednice u pokušaju da si pridaju autoritet nekog apostola pisale često apokrife koje bi podmetale nekom apostolu. Tako su nastali spisi poput Tominog evanđelja, Petrovog evanđelja, Petrovog otkrivenja. Tako je nastalo i Judino evanđelje. U svim tim spisima interes pisca nije bio sačuvati autentičnu Objavu danu po Isusu Kristu (barem ne onakvu Objavu kakva je predana apostolima i, po njima, Katoličkoj Crkvi), već promocija nauka vlastite zajednice. Jasno je da Crkva nije takve spise uzimala u obzir prilikom slaganja kanona, jer ti spisi nisu sadržavali Objavu kakva ona jest već njeno krivo tumačenje.
Nema stoga nikakve opasnosti za Crkvu u objavljivanju ovog ili onog apokrifa. Postoji ipak stvarna opasnost za pojedince koji ne poznaju niti razumiju Objavu i Bibliju. Takvi bi ljudi mogli nasjesti na senzacionalističke izjave koje su već krenule oko Judinog evanđelja, te pomisliti kako se radi o nekim stvarima koje su prevažne, a koje su na ovaj ili onaj način bile sve do sada sakrivene od nas i koji sada mogu poljuljati temelje onoga što Crkva ispovijeda kao svoju vjeru.
Najblesavija od svega u članku od kojeg krećem je svakako izjava: Znanstvenici diljem svijeta smatraju da bi upravo to evanđelje moglo poljuljati same temelje katoličanstva. Takvo što može izjaviti samo netko tko ne poznaje uopće Katoličku Crkvu i njenu povijest. Ako je Crkva preživjela i nadživjela vremena kada se na apokrife mogao naići na svakom koraku i kada su uz nju postojale u mnogim gradovima i zajednice koje su ispovijedale vjeru koja se temeljila na apokrifnim spisima, ne vidim kako bi Crkvu mogla poljuljati pojava spisa davno zaboravljenog i beznačajnog u povijesti religija. Mnogo su značajniji spisi poput Kur'ana, Veda, Talmuda i sl. To su spisi koji su povezani uz velike religije svijeta, a koje su (kao i gnoza) različite od Katoličke vjere. Ni ti spisi, ni te religije nisu poljuljale kroz sva ova stoljeća temelje katoličanstva, a poljuljat će ga nekakvo Judino evanđelje napisano preko 100 godina nakon smrti Jude, odavno zaboravljeno. Spis je to koji može imati jednostavan značaj svjedočanstva jednog vremena i jednog mišljenja u tom vremena. Ta su vremena prošla, a mišljenja nestala. U suvremenom društvu postoje mnoge sile koje nastoje poljuljati temelje Katoličke Crkve. Judino evanđelje ni na koji način ne može se mjeriti s tim silama. Pa ipak neke će od tih sila sigurno i ovaj spis uračunati u ukupan zbroj svojih snaga. I neka to čine, a s njima i tzv. znanstvenici koji se umjesto znanošću bave poput gatara predviđanjem budućnosti Katoličke Crkve. Neka to čine i novinari uvijek žedni senzacija. Ništa novo pod suncem. Čine što mogu, čine što žele i uvijek zaboravljaju ili jednostavno ne vjeruju da je istinit onaj koji reče: "Vrata paklena neće je nadvladati." (Mt 16, 18)

Kako vrijeme brzo prolazi, obično mi dođe do svijesti tek kada shvatim koliko je prošlo vremena od nekog meni značajnog događaja. Tako mi je bilo i ovih dana kada sam razmišljao o tome kako je prošla već godina dana od smrti pape Ivana Pavla II. U ove sate teško mi je suvislo napisati svega što mi je značio u osobnom životu. Iznad svega u sjećanje mi dolaze susreti s njim na kojima sam bio više puta. Prvi puta sam ga uživo vidio u Rimu 1994. prilikom hodočašća. Zatim je došao u Zagreb iste godine. Bio sam i tu. Loretto 1995., pa Slovenija 1996, Pariz 1997., 1998. Marija Bistirca, Rim 2000., Izrael 2000., Osijek 2003. i, posljednji puta - Banja Luka 2003.
Mogu reći da sam kroz ova hodočašća ne samo imao prilike upoznati ga kao čovjeka i kao papu, već su ovo bile godine u kojima je Isus Krist korak po korak sve više zahvaćao u moj život, a značajni su bili zahvati koje je činio upravo u ovim susretima. Svakog se hodočašća na susret s papom dobro sjećam i vidim kako sam se uvijek nalazio u različitim situacijama, a susreti su bili pomoć u teškoćama, krizama i dvojbama. Bogu sam uistinu zahvalan za činjenicu da sam živio u vrijeme Ivana Pavla II. Ovaj je svetac za mene bio poput ikone. Gledajući njega, njegov život, slušajući njegove riječi, zapravo sam imao mogućnost gledati u Isusa Krista, slušati što On govori svijetu i što govori meni preko njega. Uvijek me duboko dirala njegova briga za malene, njegova ljubav prema mladima, a oduševljavala me njegova spremnost da naviješta evanđelje svakom čovjeku, bilo kada, bilo gdje. Osobito sam mogao vidjeti koliko je pun Duha Svetoga u zadnjim godinama života kada je tijelom bivao sve slabiji. Baš se tada jače moglo vidjeti odakle dolazi snaga kojom živi i kojom služi Bogu, Crkvi i čovjeku. Njegova stijena bijaše Krist. Sjećam se večeras trenutaka kada je umirao. Stavio sam njegovu sliku u jedan okvir i dodao ove riječi za koje sam bio i ostao uvjeren da su se ispunile u njegovu životu: Ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. (2Tim 4, 6-7)