"poć mater ženit" or "how i learned to love the shit and the fan it had previously hit"

bojim se da će ovaj divni dvojni title biti jedina inspirirana verbalna konstrukcija u ovom tekstu. okej, da riješim nešto sama sa sobom. ovakav pain in the ass nisam IRL. jednostavno nisam. bila sam, pred neko vrijeme, nije da mi se sad da računat, ali šta'š. all this shite je samo za moj nice bloggy koji ima I think preko 6 godina. oh the shit it had to endure. ahhh my teeth hurt as fuck... aj još tjedan dana pa će se nać neka druga hipohondrična situacija na koju ću se žalit. amm šta ima novoga. well, not much really. (još uvijek nisam sure dal se really stvarno piše tako.well) there's chocolate in da haus. UGLAVNOM da pređem na bitni sekšn današnje diskusije prije nego se izgubim u trivijalnostima svakodnevnog života i moje njurgavosti i tendencije ka self pity-ju kao i inače. dakle, kako naslov, koji ustvari nebi trebao imat' riječ "or" već "and" u sebi, implies, kako sam se naučila dealat sa sranjima koja lupaju i ventilatore na vlastitom incestuoznom vjenčanju. (kaže blog.haer da incestuozno nije prava riječ. well, fuck you, non-family oriented internet service provider ili šta si već) ili,plainly speaking, kako sam se naučila preć preko really sucky situacija in life,sort of. you see, pomoću svih happy-end filmova i sličnih konstrukcija (I say slične konstrukcije jer se ne mogu sjetit ničega drugoga at the moment, and frankly, I don't really care that much) svi smo mi povjerovali (čak i non believers) da ipak ima neki plan za nas, da stvari jednostavno moraju krenuti na bolje no matter koliko se loše činilo. tu moram naglasit da su movies samo pojačali taj sensation u svima nama, jer koliko god ja bila uvjerena u nepostojanje te "sile" "sudbine" "boga" (iako u ovom slučaju, ti pojmovi nisu kompletno izjednačeni, sila bi više podrazumijevala energiju kroz sva živa bića. za što bi čak i mogla nać neko opravdanje, makar ne i povezanost sa sudbinom or whatnot, ali to je druga diskusija) ne mogu nikad potpuno sebe odvojit od neke besmislene nade u poboljšanje. sumnjam da itko može, ionako svi samo težimo sreći u bilokakvom obliku iz bilokakvog razloga, pa kako se onda riješiti nade, što ostaje. i budući da ja, naravno, nikad ne poduzimam ništa za poboljšanje situacija u kojima se nalazim, jedino mogu probat izvuć nekakvu utjehu iz praznih anda koje pokušavam potisnut. i onda udari krivnja zbog postijanja te nade in the first place. evo jednog primjera, and džizs se nadam da nitko od mojih poznanika neće ikad doć tu i pročitat ovo (što se čini kao ne prevelik zahtjev, ako pogledamo u overall posjećenost ove divne stranice, ali po laganom proširenju murphyjevog zakona, upravo će se sad svi svjetit i reć "oh golly, dugo nisam bila/bio na S's blogu. let's see..." so yeah. move along) pred neodređen broj dana sam upoznala dragog dječaka. sad ću tu pauzirat i reć, jes,opet ja s tim. moving on. i da sad preskočim sve detalje, taj momak je nenadjebivo nedostupan. I mean, apsolutno više od ikoga do sad, ikad. (znamo kako si ja volim postavit challenge, haaaa haaa.) u njemu mogu prepoznat pattern svih koji su mi se ikad sviđali, ikad. nedostupnost being jedna od njih. no, unatoč tome da đizs zna kako bi ga ikad mogla opet vidjeti, i doznati išta više o njemu, ja se totalno veselim od tada. i tako znaaam da će loše završit to, taj disillusionment, kao i svaki faking put do sada, ali samo s tih ograničenih par minuta uspjela sam si idiotski u glavi posložiti i okrenuti na pozitivno sve one užasno grozne stvari koje su me sjebavale mjesecima do tad, i pretvoriti sve to u nastavke tedove priče o njegovoj ženi za koju još neznamo tko je. i on me živcira, seronja *sneeze* apsolutno ne pomaže mom stanju uma. no dobro,i jesam napisala išta pametno ovdje, opet? ne, naravno da ne. i opet se moja bitna moralna lekcija za duhove koji nastanjuju ovaj nanoskopski interentski prostor pretvorila u dozu samožaljenja i svih stvari na koje su se već ti jadni mali kasperi naučili. skoro da čujem njihov kolektivni facepalm kad pomislim na trenutak objav ovog posta. no, može i prava životna lekcija koju uporno izbjegavam i koju se ponavljalo generacijama do sad i koja uopće nije originalna a trebalo bi ju slijediti, jer, što drugo ostaje? so here it is.