malo su stagnirali moji mislilački izljevi. nothing too drastic, ipak je to i inače malo raštrkano, jelte. pa da bude jedan općeniti update, ebz nekih detalja: life has never sucked more. ali ako idemo pročavat nekakav time span ilitiga changes over time, mislim da mogu pretpostavit da može samo nastavit na gore. kao što sam davno već definirala AH svoj ah život kao (ah shit, neka funckija je,ali sad ne mogu nać točni graf. nebitno, forma je the point) xyz funkcija. dakle, kreće od nule prema dole, nastavlja do supač, al se uvijek vrati natrag na crap na minus jedan. znači suprotno od sin funckije. (čini mi se da bi to kao trebala bit minus sinx funckija. ako je, onda sam idiot jer je preobvious. ako nije onda sam idiot jer bi to trebala znat by now. uglavnom, nema grafa u prvom redu google-a za search "y=-sinx" a sad je dva ujutro. fuck that shit. ) votevr. uglavnom, starts from crap and goes back to crap after a brief period of non-crap. možda opet postajem preradikalna. no budući da nemam boksačku vreću pored sebe, niti dovoljno guts da samu sebe šutnem kak' treba, a definitivno sam pre small and silly to sream my anger away, ovo mi je ventil. i to počinjem shvaćat tek sad. toliko godina njurganja i pižđenja, a sad sam gora nego kombinacija svega dosad. dobro, moda ne svega. prvih par godina. silly me. moji pokušaji da dokažem da ne moram bit savršenih looksa i slutty clothes-a da bi se nekome mogla sviđat, su neslavno propali. šteta really, bio je ambicjozan projekt to. bar osam godina, rezultati zero. sa divnom kulminacijom pred četiri mjeseca. nisam sigurna dal to ima svoj memorial ovdje, ali nije ni bitno. silly, silly me. sad će kao valentinovo, al ne brine me previše. ne kao do sada. svake godine sam se nadala nekom čudesnom preobratu (didn't we all) u zadnji tren, makar sam znala da to baš i neće ić tako. still, hope is an evil trollop. dobro, te stuffs aside, ima i još par detalja koji zagorčavaju day to day life activities. i par najbitnijih o kojima nemam s kim pričat, što baš i nije idealno. i opet zvučim ko neki dumbass teenager kojemu niš ne paše i svi su protiv njega i jao jao emo. ma dobro. sad će lutrija, pa kad dignem 42 + neš sitno miljuna ću si kupit stan u londonu i feštat do kraja života. šanse su 1:15 milijuna ja mislim. u mom slučaju vjerovatno još malo više, ipak treba uračunat faktor moje apsolutne nesreće na bilokakvim luck gamesima ej kej ej life gamesima. stalno, stalno,stalno, taj užasni bijes i strah negdje ispod površine, i ne mogu ga se riješit već godinama, i samo se pogoršava. svi problemi nisu toliko bitni sami po sebi, samo me strah toga koliko me to zapravo mijenja iznutra. zvuči otrcano, znam. ali jedini razlog zašto išta zvuči otrcano i silly je jer je proživljeno već bezbroj puta i apsolutno je stvarno svaki put. strah me da jednog dana više uopće neću prepoznat sebe, onakvu kakvu znam da jesam, nego da ću očvrsnut ili puknut. strah me da ako se jednom nešto i promjeni, ako iz temelja popravim sve (loto šanse) da se neće moć izbrisat tragovi, da će me to uvijek pratiti što god radila, i koliko god se trudila to zaboraviti. strah me da se to već počelo događati. votevr. sad kad razmislim o tome, čini mi se da bi par dobrih screaming sessions moglo to izbacit iz mene. never tried that,though, but sounds plausible. ustvari jedino što želim, je jednu osobu, ne mislim sad na nekog princa na bijelom konju, or any of that shit, samo osobu na koju bi se mogla oslonit uvijek i bez pogovora. nekoga kome se nebi ustručavala reć sve sve sve što me muči, nekoga tko me neće gledat s prijekorom ili me pokušavat ujverit da je ustvari bolje nego što ja mislim da je ili ismijavat bilokoga tko ima veze s time. nekoga tko će uvijek tada misliti na ono što je najbolje za mene. ne za sve ostale kako nažalost ja uvijek mislim (koliko god egoistično zvučalo. that shit got me into this mess in the first place.) možda čak ni savjet nebi bio potreban. samo razumjevanje, bez sažaljenja ili ignoriranja. mislila sam jednom da sam našla tako nekog, osobu na koju sam uvijek mogla računati i koja je uvijek,apsolutno uvijek, bila na mojoj strani. to su možda bili najhappy days, kad sam mogla biti sigurna da me neće dostić nikakva uvreda ni ništa, mogla sam biti skroz iskrena bez imalo straha. dok se,naravno i to nije okrenulo i ubilo me u pojam. bit će da sam ipak THAT annoying. oh, also, iako imam tek 18 godina, već samo počela razmišljat o tome kako su učit svoju imaginary djecu jednog dana, da ne završe kao ja. ovo je takav whining diary. therapeutic, though. eh, šta sad, sljedeći put kad budem pisala sigurno ću imat još pet put više problema, pa I might as well enjoy life now. peace out, I'm glad no one's reading this. dobra strana blogova.