LIFE IS ONLY A SHADOW (PART TWO)

Tipkam, tipkam i tipkam. Samo to znam raditi u ovome bijednome životu. Biti jak i biti labilan kod mene je podjednako. Spoznati svoje kvalitete moram ili.....
Puca me zadnjih dana mnogo toga. Gađenje, prijezir, muka itd. itd. Uvjerio sam se u svoju izmiješanost osjećaja te mi se čini kao da je sve daleko. Tama, tama, tama i samo tama ovoga života čini me slijepim. Svjetlo je tu ali ga ne vidim. Zakržljana osjetila pretvaraju me u ljusku bez života. Dadoh si ciljeve, na putu sam ka ostvarenju ali inspiracija i životna energija ne dolazi u tim količinama da bih mogao funkcionirati. Uvidjeh da funkcioniram tek u maloj količini. Većina ljudi nešto poručuje preko blogova pri završetku svoga posta čineći to aktivno ili pasivno. Početi znam, završiti više ne mogu. Ne mogu pa ostavljam puno toga nedorečenoga stavljajući se u poziciju da jednoga dana završim. No ako završiš sve što si htio kazati ili učiniti......što je dalje? Što je preko ljudskoga shvaćanja i da li se može granica ljudske svijesti prijeći i uzdići do neviđenih porporcija? Za sve postoji odgovor.....

P.S. Pjesma koja mi je ostala najupečtaljivija je svakako I Want Out :)


Jučer na msn-u razgovarao sam sa frendicom koju baš i ne viđam često makar živi u Koprivnici gdje i ja, ali spomenula je sobu broj 6. Što je soba broj 6? U Domu Mladih prije godinu dana (ako ne i malo više) postojala je je famozna soba broj 6 gore na katu. Služila je za okupljanje mladih ali isto tako i bila je to soba udruge M.A.K. u kojoj sam ja i još puno ljudi bili aktivni. Ono pod praznicima smo se tamo okupljali, slušali muziku, surfali po netu i bilo je zabavno. Izgleda da nekim ljudima fali ta prostorija, ljudima koji nisu zaboravili i to mi je drago. Ne bi se smjeli osvrtati na prošlost no bilo je zbilja dobro i naravno da bi danas iskoristili puni potencijal te prostorije. Ah, nezobravne pijanke su bile tamo :) Još dan danas imam playlistu koja se tamo slušala makar mi neke pjesme kojih se ne mogu sjetiti. Ta prostorija je prazna već dulje vrijeme i uopće se niš u njoj ne događa. Mislim da služi kao neka vrsta gdje se odlažu stvari nepotrebne. Šteta što je vodstvo Doma Mladih oduzelo tu prostoriju udruzi M.A.K. makar sam ja samo vanjski suradnik te udruge.

Eto, tako sam se sjetio još svog projekta o kojem sam počeo razmišljati pred dvije godine, ali to će ostati u mojoj glavi sve dok ne dođe taj dan dok će se to moći obistiniti. Ako uopće dođe.
Za razliku od zadnjeg posta dosta sam bolje. V is the key.

Budim se na kolodvoru punom ljudi, zvuk vlakova prolazi kroz moje uši.
Ustajem i trljam oči, u mislima lutam krajolicima i pitam se kuda će voditi slijedeći vlak. Onako umoran i okupan od svježeg jutarnjeg zraka načuh razgovor dviju djevojaka. Djevojka duge smeđe kose govorila je drugoj djevojci o tome kako ostavlja nekoga. Moje oči zaputiše se prema toj djevojci i odjednom nam se pogled susreo. Moje oči instinktivno se skupe u pogled koji postane mističan i obavijen tamom. Djevojka priđe, svojim očima duboko pogleda u moju dušu i dade poljubac koji na trenutak zaustavi vrijeme. Na tren tama je nestala no ubrzo je odvedoše u tminu koju je moja svijest prije stvorila.
Želim se mijenjati, želim se boriti za ljubav koja mi je uskraćena u trenu, želim......

Odlazim na put pun prepreka, ostavljam iza sebe ljepotu jutra. U dvorani svira svečana glazba i bjelina zasljepljuje moje oči. Dolazim do Nje i promatram je u prekrasno bijeloj haljini kada najednom dođoše ljudi spremni zaustaviti me. Uputih samo jedan pogled i probijam mnoga vrata do svojega spasenja.
Kamo sam došao?

Budim se, jutro je, vani zvone zvona, ustajem iz svoje postelje.
Gdje je moje utočište koje tražim?
Nemir prožima moja osjetila i odvodi me daleko od ovoga svijeta.
Možda je i tamo negdje Ona koja je podarila jedan kratki trenutak sreće.