zivot badema

pazi slika

Mislili ste da badM nevoli drotove? Mislili ste da ih u snovima ganja s nožem? Mislili ste krivo! badM mrzi korumpirane drotove i drotove- seljake koji kao da su sišli s brda u grad minutu prije nego što su vas zaustavili sa priglupim izrazom lica i glasom blago retardirane osobe: "Frajeru, na crveno se ne prelazi. Šta's ti umišljaš, da si neki Bruce Lee?" . badM ih u snovima gađa snajperom i ganja motornom pilom, ili ubija njihove ovčice jednu po jednu dok oni grcaju u suzama privezani za obližnje stablo. Drotovi valjda osjećaju da su ovčice iz njihova sela na neki čudan način ugrožene od ovog momka koji se obukao kao odrpanac i koji na lancu vodi grooozno oooopasnog Tosu koji izgleda tako krotko, što je sigurno zbog momkove sotonske moći. Momak još ima i dugu kosu! Kakav neukus! On naprosto traži da ga se zaustavi i gnjavi. "Znaš li da opasni psi moraju imati brnjicu?" Ling ima brnjicu, ali ne klasičnu. Napravio sam mu brnjicu od čvrstog platna koju mu omotam oko njuške i lagano stegnem, što je sasvim dovoljno da mu drži zatvorenu čeljust, no naši drotovi-seljaci očito imaju opaku dioptriju ili su im centri za opažanje u mozgu neobjašnjivo izostali pri rođenju. I što mu ja tu mogu osim navlačiti se s njim dok me konačno ne pusti na miru? Ali ne krivim njih, jer i sam VAŠIMA-BBBAJ zna da je glupost neuništiva. Krivim sustav. Zašto?
Sjetite se kako ste birali srednju školu nakon što ste završili osnovnu. Sjetite se koji su pojedinci iz vašeg razreda upisali prometnu školu. Ja se sjećam, bile su to osobe koje su spadale u one koji se provlače sa dujama i ne spadaju baš među velike lumene. I zašto se onda čudimo što nam je policija u kurcu? Trebalo bi drugačije promovirati prometnu školu, drugačije postaviti prag, učiniti nešto. Ali, što mene briga. Uskoro odlazim iz ove državice i toplo se nadam da ću, tamo gdje idem, naići na nekog drota-čovjeka.

Koncerti. Kao da sama riječ posjeduje ono nešto što me privlači, ta čarobna kombinacija suglasnika i samoglasnika, ono c koje mi klizne s jezika i progura se između zubiju, čineći da mi drhtaj uzbuđenja prođe kičmom. Nisam imun na tu riječ koja me poziva, obečavajući neznane mi strasti koje žude biti otkrivene od moj ruke, uzrokujući nestrpljivost i gotovo mahnitu želju.
Najviše volim, nazovimo ih tako, alternativne koncerte, koncerte skrivene u tamnim prostorima neobećavajućeg ambijenta i jeftine pive, obično premalenima za one koji žele stati unutra i sa WC-ima koji kao da su ispali iz nekog jeftinog horror filma. Volim taj osjećaj koji se budi u meni kad se nalazim u takvim prostorima, taj osjećaj iskonskog užitka i nečeg sirovog, neciviliziranog u meni, što reži i prede od užitka što će uskoro biti pušteno s lanca. A kada glazba počne... Brzi ritam koji tjera bubnjara da se razbaca poput lika iz nekog animiranog filma, vokal kojemu s vremena na vrijeme pukne glas, gitarist koji nezna što učiniti sa svojom kosom te ju baca s lica u dugim, trzavim lukovima, otkrivajući si polja na vratu gitare i bjesomučno ih stiščući, proizvodeći kakofoniju zvuka koja ispunjava cijelo tijelo i um. Volim, volim punk koncerte. Ukoliko sam te sreće da nabasam na odličan band, brzo se izgubim u zvuku i prepuštam svoje tijelo onoj režećoj zvijeri koja se izdiže iz moje utrobe, sa pobjedonosnim krikom pruža pandže i zakriva moj um. Ljudi koji me vide u tom izdanju često misle da pretjerujem u svojoj preobrazbi iz paranoičnog stidljivka u ovu nemilosrdnu pogajuću zvijer, ali zbilja me nikad nije bilo briga za takva mišljenja. Misle da sam nadrogiran, napušen, nafiksan, kako po kome, da sam izgubio kontrolu i da ću se uskoro srušiti licem na pod, prosipajući krhotine svog uma pod njihovim nogama. Kakve budale! Istina, jedno vrijeme se jesam drogirao, ali pripišimo to gluposti tinejdžerskih godina i zakopajmo duboko u svijest, da se toga više nikada ne sjetimo i uživamo u životu. Jer droga nije užitak, već strah, neprestano osvrtanje i grizodušje, gaženje samog sebe u beskrajnoj agoniji samooptuživanja i napola umrtvljenog uma. Ali ovo, ovo je život po zakonu džungle, gdje najpametniji opstaju. Jer sirova je snaga u pogajućem kaosu rijetko kada ikome donijela išta osim masnica i natučenih udova. Um ovdje caruje, žilavi lukavac koji vješto podmeće noge, poskakuje, odskakuje, premeće se preko tuđih leđa i pušta da ga tuđa snaga drži na nogama, blesavog osmijeha na usnama i raščupane kose. A ako i padnem... Zar je to bitno? Ustat ću se i padati, opet i opet, dok se ne budem toliko kupao u znoju da se jednostavno na guzici otkližem u neki samotni kut i tamo napokon predahnem.
A sljedeće se jutro budim sa takvom glavoboljom da sam siguran kako nešto nije u redu, jer ovo nije moja glava, ta metalna kutija koja mi pritišće ramena i odzvanja nekim tupim, otužnim zvukom. Osvrćem se oko sebe, i ako sam u svom krevetu, sve je u redu, a ukoliko nisam, prekopavam po toj metalnoj kutiji i tražim objašnjenje. Gdje sam, kako sam se ovdje našao i tko su, dovraga, ovi ljudi oko mene? I govorim si da je ovo zadnji put, da više nisam toliko mlad da se bez straha mogu buditi po tuđim stanovima, nepoznatim haustorima i vlažnim parkovima, jer imam toliko više toga za izgubiti sada nego prije pet godina. Tada se ustajem i počinjem tražiti svog dragog, nadajući se da su nas naši izmoreni umovi prošle noći bacili da odspavamo na istom mjestu. Dvije budale uvijek su bolje od jedne.