Pregled posta

Trideseti post: badM i koncerti

Koncerti. Kao da sama riječ posjeduje ono nešto što me privlači, ta čarobna kombinacija suglasnika i samoglasnika, ono c koje mi klizne s jezika i progura se između zubiju, čineći da mi drhtaj uzbuđenja prođe kičmom. Nisam imun na tu riječ koja me poziva, obečavajući neznane mi strasti koje žude biti otkrivene od moj ruke, uzrokujući nestrpljivost i gotovo mahnitu želju.
Najviše volim, nazovimo ih tako, alternativne koncerte, koncerte skrivene u tamnim prostorima neobećavajućeg ambijenta i jeftine pive, obično premalenima za one koji žele stati unutra i sa WC-ima koji kao da su ispali iz nekog jeftinog horror filma. Volim taj osjećaj koji se budi u meni kad se nalazim u takvim prostorima, taj osjećaj iskonskog užitka i nečeg sirovog, neciviliziranog u meni, što reži i prede od užitka što će uskoro biti pušteno s lanca. A kada glazba počne... Brzi ritam koji tjera bubnjara da se razbaca poput lika iz nekog animiranog filma, vokal kojemu s vremena na vrijeme pukne glas, gitarist koji nezna što učiniti sa svojom kosom te ju baca s lica u dugim, trzavim lukovima, otkrivajući si polja na vratu gitare i bjesomučno ih stiščući, proizvodeći kakofoniju zvuka koja ispunjava cijelo tijelo i um. Volim, volim punk koncerte. Ukoliko sam te sreće da nabasam na odličan band, brzo se izgubim u zvuku i prepuštam svoje tijelo onoj režećoj zvijeri koja se izdiže iz moje utrobe, sa pobjedonosnim krikom pruža pandže i zakriva moj um. Ljudi koji me vide u tom izdanju često misle da pretjerujem u svojoj preobrazbi iz paranoičnog stidljivka u ovu nemilosrdnu pogajuću zvijer, ali zbilja me nikad nije bilo briga za takva mišljenja. Misle da sam nadrogiran, napušen, nafiksan, kako po kome, da sam izgubio kontrolu i da ću se uskoro srušiti licem na pod, prosipajući krhotine svog uma pod njihovim nogama. Kakve budale! Istina, jedno vrijeme se jesam drogirao, ali pripišimo to gluposti tinejdžerskih godina i zakopajmo duboko u svijest, da se toga više nikada ne sjetimo i uživamo u životu. Jer droga nije užitak, već strah, neprestano osvrtanje i grizodušje, gaženje samog sebe u beskrajnoj agoniji samooptuživanja i napola umrtvljenog uma. Ali ovo, ovo je život po zakonu džungle, gdje najpametniji opstaju. Jer sirova je snaga u pogajućem kaosu rijetko kada ikome donijela išta osim masnica i natučenih udova. Um ovdje caruje, žilavi lukavac koji vješto podmeće noge, poskakuje, odskakuje, premeće se preko tuđih leđa i pušta da ga tuđa snaga drži na nogama, blesavog osmijeha na usnama i raščupane kose. A ako i padnem... Zar je to bitno? Ustat ću se i padati, opet i opet, dok se ne budem toliko kupao u znoju da se jednostavno na guzici otkližem u neki samotni kut i tamo napokon predahnem.
A sljedeće se jutro budim sa takvom glavoboljom da sam siguran kako nešto nije u redu, jer ovo nije moja glava, ta metalna kutija koja mi pritišće ramena i odzvanja nekim tupim, otužnim zvukom. Osvrćem se oko sebe, i ako sam u svom krevetu, sve je u redu, a ukoliko nisam, prekopavam po toj metalnoj kutiji i tražim objašnjenje. Gdje sam, kako sam se ovdje našao i tko su, dovraga, ovi ljudi oko mene? I govorim si da je ovo zadnji put, da više nisam toliko mlad da se bez straha mogu buditi po tuđim stanovima, nepoznatim haustorima i vlažnim parkovima, jer imam toliko više toga za izgubiti sada nego prije pet godina. Tada se ustajem i počinjem tražiti svog dragog, nadajući se da su nas naši izmoreni umovi prošle noći bacili da odspavamo na istom mjestu. Dvije budale uvijek su bolje od jedne.