zivot badema

Kažu da se prve mačiće baca u vodu i da prva impresija vrlo često zna biti pogrešna. Isto tako, kažu da prva poznanstva gotovo nikada ne završe dobro, kao i prve veze. U životu sam se često uvjerio u istinitost ovih tvrdnji (zle ljude koji ubijaju mačiće trebalo bi baciti usred močvare da do kraja života udišu smradna isparavanja i grebu plikove od komaraca), no moje prvo poznanstvo nije završilo loše. Dapače, pokazalo se kao nešto neizmjerno pozitivno u mom životu, kao moj najbolji prijatelj.
Kad ste klinac jednoznamenkastog broja godina čudne boje kose i povučenog karaktera, to nikako nije dobro. Kad se tome dodaju averzije od izroda majke narkomanke po kojoj pljuje cijelo susjedstvo i zbog koje ostale majke obzirno upozoravaju svoju djecu na mogućnost da je taj izrod naslijedio mnoge nepoželjne karakterne crte dotične besramnice(skidanje nasred ulice, naprimjer, vrištanje nekih čudnih pjesama i rječi sa balkona ili nedaj VAŠIMA-BBBAJ psovanje i sklonost ka fizičkom nasilju), ta situacija postaje gotovo neizdrživa. Srećom, taj klinac koji sam, usput rečeno, bio ja, od svojih je niškoristi roditelja naslijedio velikog, čupavog psa, pa se nitko nije usudio bacati kamenje na njega i nazivati ga dražesnim nadimcima koji se njihovim smjernim majkama nikako ne bi svidjeli, barem ne u njegovoj blizini.
U tom je susjedstvu živio još jedan dječak koji se nije previše sviđao smjernim majkama mile dječice. "Tako mali, a već izgleda kao prekaljeni kriminalac.", govorile bi odmahujući glavom u nevjerici, "Da mi je samo znati što to rade njegovi roditelji, kad su ga tako zapustili..." Zaista, tolika zapuštenost u to vrijeme, za dječaka starijeg godinu dana od mene ali još uvijek jednoznamenkastog broja godina, bila je začudna, iako je danas normalna i prihvaćena. Smeđa mu je kosa u pramenovima padala u smeđe oči i po koščatim ramenima, dajući mu izgled bad-guya kojeg su se svi pribojavali i kojem su svi pomalo i zavidjeli. Bio je odjeven upravo skandalozno, uvijek u istu poderanu majicu i traperice sa rupom na koljenima iz čijeg je džepa izlazio lanac koji je njegovu hodu davao zveckav ton. Nikada nije oskudijevao u igračkama, iako svojih nije imao, a zadaća mu je uvijek bila napisana na vrijeme, iako ne njegovim rukopisom. Ili se barem tako pričalo.
Kao svojevrsni izgnanik iz odabranog društva mile dječice, ja nisam znao za pokvarenost tog dječaka koji je izgledao jednako osamljeno kao i ja, uvijek sjedeći pod istim drvetom u parku i igrajući se autićima sâm sa sobom. Potpuno nesvjestan opasnosti, jednog sam mu se dana plaho pridružio sa svojim izlizanim autićem s kojeg se oljuštila boja te sam ga markerom ofarbao u crno. Za divno čudo, ili nije u meni prepoznao izrod narkomanke, ili ga majčica nije uputila u opasnost družanja samnom, te se samo ovlaš nasmiješio iza smeđih pramenova i spektakularno me pobijedio. Sljedećeg smo se dana opet zajedno igrali, sa istim ishodom. Za mjesec dana već smo išli zajedno u školu, a ja sam ga, kao mlađi i sa manjim brojem sati, svaki dan čekao da se možemo zajedno vratiti kući. Za par godina, kad su djeca iz susjedstva poželjela naše opasno prisustvo da bi tjerala inat svojim smjernim majkama, nitko nije shvaćao naše spike i nitko nije volio njegovo spuštanje i moje filozofiranje, te su brzo odustajali. Nama to nije previše smetalo. On, majstor u govorenju riječi unatrag, prozvan Zorglub po jednom od boljih likova iz Sprua i Fantazija, i ja, mali cinik sklon paranoičnim ispadima, obožavatelj pasa i izrađivanja nunčaka, ogrlica za pse i inih pizdarija. Jednostavno, bili smo sami sebi dovoljni.
Kao i svaka priča o prijateljima koja ima tendenciju prelaženja u pravu sapunicu, niti ova ne završava ovdje. I nadam se da se neće završiti još barem šezdeset godina.