SEZONA 2014./2015. - Skijaški dan 14 - Białka Tatrzańska, Poljska (16.02.2015.)

Probudio sam se u šest, ne bih li do sedam najkasnije krenuo prema Poljskoj. Poljska je tu iza ugla, ali posvuda uokolo su visoke Tatre pa cesta vijuga. Zakopane, najpoznatije poljsko zimsko odredište, je svega 80 kilometara od Bešenove. Samo mjesto Zakopane nema skijalište, ali zato su svugdje oko Zakopana što manja što veća skijališta. Zapravo je riječ više o manjima, nego o većima. Većina ima tek kilometar ili dva staza, a primjerice Białka Tatrzańska, moje današnje odredište, sa deklariranih samo 17 kilometara staza, već je jedno od najvećih skijališta ne samo oko Zakopana, već i u čitavoj Poljskoj. Białka je od Zakopana udaljena dodatnih 20 kilometara na sjeveroistok. Vožnja od Bešenove do Białke trajala je 2h15min. Odlučio sam se za prečicu kroz planine, a cesta je na jednom dijelu bila zaleđena pa je bio potreban dodatni oprez. Osim tog dijela od 15-20 kilometara, ostatak rute je bio zadovoljavajući. Slovačko-poljsku granicu prešao sam kod mjesta Chyzne. Naravno, s obzirom da su i Slovačka i Poljska u zoni Schengena, nema nikakvih kontrola. Samo je plava tabla s natpisom 'Rzeczpospolita Polska' unutar EU zvjezdica davala na znanje da se ulazilo u drugu zemlju.
No, kako sam se približavao Białki, postajalo je sve oblačnije i maglovito. Sve prognoze, koje sam danima pratio na internetu, prognozirale su čisto sunce skroz do kraja tjedna. Ok, nije prvi put da su pogriješile. Ali ovo je bio totalni promašaj. Sunce na kraju danas nikada nije izašlo. U početku dana je bilo maglovito na gornjem dijelu planine, od sredine dana magla se digla, ali je i dalje ostalo nešto difuznog svijetla. Jako jako hladno, iako bez vjetra. Cijelo vrijeme u Białki temperatura je bila između -1 i -4 Celzijaca.
Ulaz u Białku je malo konfuzan. Istina je da je samo jedna glavna cesta i da se gradić smjestio uzduž te glavne ceste, ali skijalište nije na glavnoj cesti. A do skijališta uopće nema putokaza. Nekoliko sam puta krivo ušao u nečija dvorišta, dok napokon nisam pogodio pravu cestu prema skijalištu i parkingu. Skijalište se u daljini vidi s glavne ceste, ali kako doći do njega to je bilo pitanje jutra. U devet parking se tek počeo puniti tako da samo uhvatio mjesto u prvom redu.
Białka kao mjesto je jako zgodno. Možda i najzgodnije dosad na ovoj turneji. Izostale su tu betonske i limene "majstorije" i gradić sa svojim, uglavnom drvenim, vilama izgleda vrlo pitomo i slikovito. Uzduž glavne ceste ima čitav niz raznih trgovina i restorana te zalogajnica, ali i štandova sa suvenirima, opremom i homemade snackovima. Uz bazu skijališta su pak planski izgradili skijaško selo. Ima tu jedan hotel s 4 zvijezdice (Hotel Bania), nekoliko restorana i barova, te trgovina skijaške opreme, ali i kompleks kupališta - Terme Bania. Naime, Białka je smještena uz izvore termalne vode. Čim sam vidio kupališta, odmah sam se uhvatio za glavu. Iako sam sinoć u polusnu govorio sebi da moram u ruksak ubaciti kupaće, kupaće su na kraju ostale u apartmanu.
Skijaško selo ima miris novoga i očito je iz prve da je sve izgrađeno nedavno. I cijelo selo izgleda jako američki s puno drva i stakla. Da ne znam, rekao bih da sam "zapeo" negdje u SADu.
Cijene su na ovom skijalištu daleko niže nego u Slovačkoj. Ima raznih varijanti skipassova, ali primjerice jednodnevni stoji 99 zlota ili 23,70eur. A ono što je pomalo nevjerovatno za ovakvu cijenu jest da se Białka Tatrzańska otvara u 08:00 ujutro i zatvara tek u 22:00 navečer. Tko želi, može s istom jednodnevnom kartom skijati od osam ujutro do deset navečer. Naravno, od pet popodne pale se reflektori. Ne jedna, ne dvije staze, već čitavo je skijalište osvjetljeno reflektorima i pripremljeno za noćno skijanje.
Od 17 kilometara deklariranih staza, 80% su plave, 20% su crvene. Crne staze ne postoje na ovom skijalištu. Ma i crvene su, da budem iskren, daleko od crvenih koje se viđaju po Sloveniji, Austriji, Italiji... Od šest deklariranih crvenih staza, dvije nikako nisu crvene, dvije su navučene crvene, a samo preostale dvije su zahtjevnije i zaista crvenog karaktera. No, staze, bilo plave, bilo crvene, su jako kratke. Većina ima jedva par stotina metara. Ove dvije prave crvene, koje su mi bile jedini užitak, ni po 700. A na najdužoj plavoj od vrha planine do baze s ekstremnim vijuganjem od ruba do ruba staze bilo je nemoguće skupiti kilometar i pol. Da ne bude da samo prigovaram, staze su odlično pripremljene. Ujutro lijepo speglane, sredinom dana nešto mini hupsera i par ledenih ploha, ali moglo se bez problema skijati i kasnije popodne ili navečer. Jedino što zapravo malo se vremena ovdje provodi na stazi. Najviše se provodi čekajući na žicu i onda kada ju napokon dočekaš, vozeći se gore.
Navodno prije desetak godina Białka je bilo skijalište s tek stazom ili dvije i starim vučnicama. Onda su Poljaci krenuli u ofenzivu i nabavili second hand sedežnice od Austrijanaca i postavili ih umjesto mnogih vučnica. Te "stare" sedežnice ne izgledaju nimalo staro. No, nisu tu stali. Kasnije su nabavili i nove novcate sedežnice poput 6-sedežnice Doppelmayr s balonom ili najnovije Leitner 6-sedežnice s balonom i grijaćim sjedalima. Danas Białka ima 9 sedežnica i 8 vučnica, od kojih su ove posljednje skoro sve na poligonu za učenje. Ali, bez obzira na iznenađujuće velik broj žica za tako malo skijalište, isto je tako iznenađujuće koliko su žice spore. Za popizditi spore. Na onim otvorenima smrzneš se dok dođeš do vrha. Prvo se zapravo smrzneš čekajući na žicu 20tak minuta jer je danas bila hrpa ljudi. A još je ponedjeljak. Što bi tek bilo da sam jučer bio ovdje?! I nema reda. Svi se guraju preko reda, a onda usred najveće gužve, svaki drugi četverosjed ili šesterosjed ide s osobom ili dvije. Redara na ulazu u žice nigdje na vidiku. Kao uostalom ni na stazama. Nisam vidio niti jednog od devet ujutro kada sam stao na skije do 16:30 kada sam kapitulirao. A trebalo bi redara biti i na žicama i na stazama jer ne samo da nema reda na ulazu u žicu, već nema reda ni na stazama. Kada bih radio nekakve top liste, Białka bi vjerovatno bila negdje pri vrhu po lošem skijanju skijaša. 80% njih ne zna skijati, ali ne uzima učitelja skijanja. 80% njih misli da zna skijati. I onda se događaju padovi, jedan za drugim. Dok sam čekao na žice, znao sam se zabavljati gledajući koliko ih je palo u kratkom vremenu. Stravično. Stravičniji su i direktni sudari da me danas kod skijanja nije bilo strah ni eventualnog leda ni hupsera ni ičega drugog doli da će se netko bez kontrole zabiti odnekud u mene. Plus kamikaze. Białka se može pobratiniti sa Sljemenom.
I onda kada napokon dočekaš žicu nakon 20 minuta, treba ti 15 da dođeš do vrha (u Austriji ili Italiji ista žica bi te odvela do vrha za 5-6 minuta), i kada si se napokon obradovao da ćeš sada uživati u spustu, vrlo brzo shvatiš da je uživancija kratkog vijeka. Spustiš se do dna za 45 sekundi.
Ovo je skijalište raj za početnike. I zaista, dok se na mnogim drugim skijalištima početnicima nudi tek pokoja plava staza, ovdje imaju cijelo skijalište na raspolaganju. Da me neki početnik pita, bez puno razmišljanja bih preporučio Białku. S druge strane, drugima ovdje vrlo brzo postaje dosadno. Nema pravih strmina, nema adrenalina. Ovo je sasvim sigurno prvo skijalište (ne računajući skijanje u dvoranama) gdje u niti jednom trenutku danas nisam osjećao bolove u mišićima, grčeve ili da sam ostajao bez daha.
Skijalište ima prostora za širenje, ali nažalost, s obzirom na blage padine planine, teško da bi se moglo izvući nešto više od plavih staza. Ipak je Białka vrlo nisko - baza je na samo 680m, a vrh na 910m nadmorske visine.
Malo prije podneva postalo je toliko dosadno da sam pustio skije i odlučio negdje sjesti i pojesti i popiti nešto. Loša odluka. Jer zlota u džepu nisam imao. A ama baš niti jedan bar ili restoran na skijalištu ne prima niti kreditne ili debitne kartice, ali isto tako ni eure. Ovo se skijalište nalazi svega 11 kilometara od slovačke granice, a euri se ne primaju! A uostalom tko danas ne prima kartice?! Eh, to ti je Europa. Poljska...
Ušao sam u nekoliko restorana. Svugdje ista priča. Samo cash. Samo zloti. Pokušao pronaći mjenjačnicu. To ne postoji u Białki. Jedino bankomati. Na kraju sam odustao. Očito nisu zainteresirani da zarade. Otišao sam do auta i pojeo što sam imao u ruksaku. A onda sam odhrkao 45 minuta. Mogu reći da mi je dobro to došlo. Inače, cijene hrane su jako niske. Sva glavna jela koštaju tek po par eura.
Vratio sam se malo prije 14:00 na skijalište. Ljudi je bilo još više. Mravinjak. Čekalo se još i duže na žicu, a na stazama je bilo jako malo prostora za skijanje. Hvala Bogu da su od 15:00 sati ljudi počeli odlaziti kući, a u 16:00 je već bilo sve u koliko-tolikoj normali. Ali meni se, bez obzira na sve, sve manje i manje skijalo. Cijeli dan sam se dosađivao, a poslijepodne je dosada bila na vrhuncu. Namjeravao sam ostati sat vremena na noćnom, ali dosada je bila jača. u 16:30 sam odlučio reći 'zbogom' Białki i ne vidjeli se opet.
Uzeo sam natrag u Slovačku glavnu cestu E77, koja je većim dijelom brza cesta. Malo je duža od one jutarnje, ali vremenski dođe na isto. Naravno, prije izlaska iz Poljske natankao sam Prašinara do vrha. Poljska ima jedno od najjeftinijih goriva u Europi - 4,45 zlota ili 8,21kn za litru Supera 95. Ajde barem nešto...

Zaključak: zgodan gradić, ali skijalište živa dosada!