SELU NIKAD KRAJA

U osam sati zazvonio je telefon. Ljupki ženski glas mi poželi dobro jutro. Sunce je već zasjelo na veliki prozor hotelske sobe, a poslije ovoga ženskoga glasa jače je ugrijalo. Očito mi i ono želi dobro jutro i daruje mi na poklon vedar novi dan. Dugo sam se tuširao kao da sam u novi dan htio ući bez ičega jučerašnjeg. Doručkujem za istim stolom za kojim sam sinoć večerao. Likovi na zidu su oni isti.

Prije zakazanog sastanka sjedim u kavani hotela i ispijam neznam već koji espresso. Sjeo sam blizu vrata. Cijela mi je kavana na oku.Iako ga nikada nisam vidio, pa čak ni na slici, osjetio sam da je to on, Antun, ili kako mi to Slavonci kažemo, Tuna. Izmjena malih darova. Razgovor teče, rekao bih, uobičajeno za ovakve prve susrete. Kratke biografije. Antun nema puno vremena, mora obaviti važne poslove. Zbog toga ugovaramo popodnevni sastanak kod njegove kuće u selu nekih petnaestak kilometara od Nove Gradiške.

Vrijeme do sastanka s Antunom koristim za obilazak novogradiškog kraja u pravcu Slavonskog Broda, odnosno za posjetu još jednoga blogera, Milivoja, kojeg do tada također još nisam bio osobno sreo. Naravno da sam se odlučio ići preko sela da ih vidim. Ne žuri mi se. Polako vozim i „snimam“. Kad od Nove Gradiške pođete prema Brodu prođete nekoliko sela a imate dojam da ste stalno u jednom. Jedino vam table daju do znanja da više niste u Rešetarima nego u Starom Petrovom Selo, Bilom Brigu, Novoj Kapeli, Batrini, Lužanima, Malinom, Kulniku. Što me cijelim putem zanima jesu stare slavonske kuće, kojih u svakom od ovih sela, što su se prostrla uz cestu, ima možda po nekoliko. Nema slavonskih birtija. Sve su to kafići neobičnih imena. Slavonija očito gubi onaj izgled koji ja volim.

Pomalo tužnoga raspoloženje mi vrati ovo, što sam vidio u Bilom Brigu:

Stari đeram! Tko zna koliko se generacija napajalo na ovom bunaru. „Škripi đeram, tko je na bunaru“, zazvoni mi u uhu. I ja sam evo tu, u ovom pitomom slavonskom kraju, da napojim dušu, da utažim žeđ za ovom lijepom zemljom, natopljenom krvavim znojem generacija, vinom i rakijom rasipnika Đuke Begovića, krvlju hrabrih sinova.

U tim sam mislima došao i u Oriovac, selo koje je poznato po „Orioliku“, tvornici namještaja i po Milivoju.

Nastavak slijedi

- 00:05 -

Ukupno Komentara (33)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

Linkovi

Ovo je moje društvo drago

PJESMA SLAVONIJI