Sredina je mjeseca studenoga. Vrijeme ne izdaje godišnje doba. Suho je, kao stvoreno za znatiželjno putovanje u nepoznate krajeve. Prije sam imao običaj za vrijeme godišnjeg odmora obilaziti meni nepoznata bliža mjesta Slavonije. Jedno sam vrijeme imao stanku, pa sam se ponovno odlučio na ovakva putovanja.
Moja je postaja Nova Gradiška. Dok silazim s autoceste mrak je već dobrano prigrlio grad. Sobu u hotelu sam unaprijed rezervirao, imaću gdje spavati. Sada samo moram paziti da je pronađem. Kroz Novu Gradišku sam prolazio nekoliko puta kada sam iz Cernika vozio prema autocesti. No u centru nisam nikada bio. Vidi se da se u gradu vodi računa o turistima. Svaki hotel ima svoj putokaz. Tako sam bez muke i ja pronašao moj hotel „Kralj Tomislav“.
Veoma uredna velika soba broj 109 na prvome katu namještena rustikalnim hrastovim namještajem (ta u Slavoniji sam!), velika kupaonica. Drugo i ne trebam. I u sobi smijem pušiti! Najprije sam se izvalio na prostrani krevet, zapalio cigaretu i pustio mislima da lutaju ovim lijepim slavonskim krajem.
No došlo je vrijeme za večeru pa se spuštam u restoran u prizemlju, koji je također veoma skladno i ukusno uređen. Gostiju je malo, pa mi i tu konobar dopušta da za mojim stolom u kutu mogu pušiti. U Hrvatskoj ipak konobari određuju pušačke i nepušačke zone. Nekoliko mi se puta u Zagrebu dogodilo da sam skoro napustio lokal jer je na praznim stolovima stajala pločica „Pušenje zabranjeno“. Sva sreća uvijek me je konobar zapitao zar ne želim sjesti, na što sam mu odgovorio da sam pušač i da nemam mjesta. Bez riječi je makuno tu diskriminirajuću pločicu i sa smiješkom rekao, pa vidite na nema ništa. Tako je i ovdje.
Dok čekam večeru promatram veliki zid restorana nasuprot mene, oslikam zanimljivim slikama. Pun je nekakvog građanskog društva, nekog drugog vremena.
Gospoda s cilinrima i frakovima u kavani, indiferentna ženska posluga ih poslužuje.Tko zna zbog čega četvorica napuštaju lokal? Možda zbog neljubazne posluge? U to vrijeme nije bilo zabrane pušenja. Dakle zbog toga ne idu. Uz tu grupu sjede dva gospodina za stolom, malo dalje još dva. Jedan je, unatoč svoje ćelave glave, skinuo šešir. Dvojici, očito u razgovoru, prilazi čovjek sa šepkom na glavi. Njegovo skromno odijelo odaje prosjaka ili možda njihovog kočijaša. Lijevim dijelom dominira velika dama, čije lice također „krasi“ ozbiljnost. Iza njih u kutu nekakav stidljivi gospodin s cilindrom a dama s buketom cvijeća. Mladenci? Ni oni ne odaju nekakav sretni par, i njihovo je lice ozbiljno.
I opet stol za kojim sjedi dama koja upravo pije nekakvo alkoholno piće (cijenim po čaši), pa joj se, valda od pića, decentno smiješe usne i crveni lice. Možda nekome prkosi? Slavonci su, ali naravno i Slavonke, prkosni, inatni ljudi, i to ne samo paori nego i gospoda. Gospodin, sa šeširom na glavi i lulom u ustima, joj je okrenuo leđa i razgovara s damom na desnoj strani stola. Svojom je ispruženom lijevom rukom podijelio stol, kao da dami pokazuje granicu; ona sjedi uspravno i izgleda sluša ga, ali bez ikakve reakcije. Stolom do njihovog dominira gospodin koji čita „Domaći list“ i potpuno ignorira damu za stolom.To je očito htio iskoristiti mlađi gospodin, časnik na desnoj strani stola, pa udvara ovoj napuštenoj dami. Zna vojska kad i kako treba! I nemora baš imati kvalitete Baruna Trenka. Unatoč elegantne odjeće ova mi gospoda baš i ne odaju uljudnost, koja bi ih na javnim mjestima trebala odavati. Sjede u kavani u šeširima i cilindrima, ne konverziraju s ljudima za svojim stolom, ovaj zadnji potpuno ignorira damu na lijevoj strani stola, tako da njoj doista ništa drugo ne preostaje nego da se sama „zabavlja“ svojom „čašicom razgovora“.Stvarna je to slika dekadentnog društva ovoga grada. Dakle ipak odijelo ne čini čovjeka!
Poslije ukusne večere (ta kaka drugačija može bit šokačka večera?) i dvije čaše đakovačkog rizlinga šetam oko Trga Kralja Tomislava, čije središte čini oveći park. Lipa je po stazama prostrla lijepo žuto lišće kao sag. Kesten se još neda. Njegovo lišće, iako povrčeno, još uvijek prkosi kasnoj jeseni.
U parku fontana, zanimljiva trijada golih žena kao u nekom erotskom plesu. Kasnije doznajem da se zove „Tri gracije“. Netko je na leđima desne "gracije" crvenom bojom napisao „Stipa“. Ta nek se zna čija je! Ulica preko puta hotela, uz koji se nalazi lijepo uređena omanja crkva, nanizana kafićima i „Heineken“ reklamama. Nekoliko lijepo uređenih fasada svjedoče o boljim vremenima ovoga lijepoga slavonskog gradića.
Plakati najavljuju „Cerničku krmokolju“ uz tamburaše. Pada mi napamet naš dragi bloger Fizi. Što bi izvjesne dame rekle da je on za klanje svoje Matilde upotrijebio ovu riječ? Ja mislim da bi ga objesile. U zgradi, koja zajedno s hotelom omeđuje park, s baroknim arkadama, u oči upada oveća skupina tablica. Sve političke stranke u istoj zgradi. Odaju li one politički sklad u gradu ili prisilne dobrosusjedske odnose? Uz njih i udruga branitelja ali i „mjernik“ Da li im je on razmjerio granice?
Pun lijepih dojmova, koje u hotelskoj sobi brižno zapisujem, odlučih poći na počinak prije nego inače. Sutra ću sresti još jednoga blogera, kojeg do sada nisam vidio.
Nova Gradiška me se jako dojmila. Zadovoljan sam ali osjećam umor. Da li je to zbog one slike na velikom zidu restorana ili vina? Odlučujem se za počinak, ali prije naručim buđenje. Sigurno je sigurno. Nadao sam se da ću nešto sanjati. A kod nas se kaže da se ono što sanjaš u krevetu u kojem si prvi puta spavao, ispuni. Bože, što bih želio sanjati?
Nastavak slijedi
|
