
No Marija i Lovra nisu tek netko. Utvrdili smo da im se jako digla samosvijest. Marija je glede nekih stvari sigurno u povoljnijem položaju. Njena anatomija joj olakašava čitavu stvar. Ona svoju spremnost može jednostavno tvrditi jezikom, pokazati eto kojim žvacom. Ali Lovra mora svoju spremnost dokazati na vidljiv a posebno na opipljiv način (on, nažalost, nije imao one gaće našega dragoga Fizikalca). Možda ona njegova tvrdnja nakon što je ustanovio da Marija ima glatku kožu: ”uh šta se od mene najedanput učinji, sreća pa s te vražje kupaće rastezljive “ govori upravo o čvrstini i veličini njegove ponovno podignute i narasle samosvijesti. Ja vjerujem da je upravo to bio slučaj. Jer Lovra od sada djeluje sigurno. Sve životne stvari relativizira. Ništa mu sada drugo nije važno. Doduše malo se kanda boji snaje, njena jezika. To ga malo koleba ali nipošto ne ubija u njemu nadu i želju.“Odjedanput više ni bilo stida i odma sam razumio i ve svoje što se ljubakaje i grljušte s nim gospojama. A Marija nevolja, sve primjetila…” Lovra i Marija se prepuštaju da njima potpuno ovlada njihova davna i živa želja. Tu do sada nikada ne doživljenu ljubavnu igru, ustvari predigru, duboko proživljavaju. Lovra se čak počeo bojati da “neć krepat u vom smradu a vak lipo, a i to ludo srce uzlupalo, vamo ona sve bliže i sve čvršće me stiska. I eto to mi sve dade snagu da se u meni pojavi pravi ispljuniti Lovra, čvrst, nježan i pravo muško. Nisam se više do zbunit, zgrabio sam je rukama priko leđov, stisnio pa ju malo pridigo, a onda zadrobočio u vodu.” Sada dakle više nema nikakve sumnje. Lovra je čvrst, a ta čvrstina stvara sigurnost, pa oslobođen bojazni može biti i nježan, riječju: pravo muško. Možda se Marija, dok je bila pod vodom, vlastitim očima uvjerila u Lovrinu čvrstinu i muškost? A možda je Lovra nju upravo zbog toga i “dizo ju i spušćo ju njekoliko puta” da se Marija stvarno uvjeri u ono što mu je, tada možda još uvijek na uho tiho šaptala kao želju ali ne kao dokazanu činjenicu «Ta znala sam ja das ti još pravi muškarac”.I sada kada su oboje sigurni nije se niti moglo očekivati nešto drugo doli prepustiti se bujici osjećaja “potlje smo se tak priljubili i počeli kesit ko đeca. Gleđeli smo se u oče kad odjedanputa ona poskoči pa mi se ščepa oko vrata i poče me cmakat, sve je pucalo“!

I sada kad se može dogoditi samo jedno, kada ova ljubavna igra jednostavno mora doživjeti vrhunac, oni moraju kući neobavljena posla. Nije čudo da je Lovri bilo teško, da je skoro revo (plakao). Ali autor je očito majstor u dramaturgiji. Neće nam on jednostavno sve pružiti najednom, igra se on i s našim osjećajima kao i osjećajima ovih zaljubljenika. Bilo bi ipak prejednostavno da Lovra i Marija odu, recimo u sobu, i da bude što biti mora. Nije ta dramaturgija zbog dužine priče. Ona nam kasnije otkriva svu snagu Lovrine i Marijine odluke proizašle iz duboke zaljubljenosti. Nije Lovri baš jasno:” Ta zar vaku ljepotu prikinit pa ić doma. Zagleđeli smo se jedno u drugo i ko oduzeti, da smo si makar nješt rekli.” No što ipak tješi je činjenica da imaju još tri dana vermena uigrati započetu igru i korak po korak krenuti prema cilju. Danas su još zbunjeni, zatečeni raspletom situacije. Lovri sada u autobusu, oslobođenom od Marije, ipak sve to, ma koliko kog bilo lipo i milo, ipak nije jasno.”Ošli smo svaki na svoju stranu, a u autobusu smo sjedili ko i prije. Gledio sam kroz pendžer, a prid oče je dotrkivala nje slika i sve no kad me žvackala. Prombo sam se malo čvrknit u glavu da dođem k sebi, al ni vriđelo. Ta i govorio sam si: «Lovra, štaj tebi ludo sida, pa si se zatelebo osidiv glavu, zar je to za tebe?» Još on dakle nije došao do zaključka da za te stvari “godine nisu važne” kako kaže jedan stari šlager. Unatoč jakog osjećaja “Kad u men poče lupat ko no kad konji galopiraje, ne moš zaustaviti” dovoljno je realističan da bi sve ovo bilo prelijepo da bi bilo istina.”Mal’ sam se k’o njekud zazjo dok su drugi izmaknili, a ona se nješt ušeprtljila, napravila se daj zaboravila stvare u autobusu i dok je tražila, ostadošmo mi opet sami. Joj nasmijala mi se ko anđelče, a ja od šupa:'Ajd ti k men na stan!' 'Ta de kako ću vak najedanput? Ostavi, sutra ćemo se dogovorit.' I ode.“ Ovdje nam se opet otkriva “stari Lovra”, onaj iz mladosti. Dok je u autobusu sjedio sâm mogao je donekle trijezno razmišljati, ali sad, kad je s Marijom nasamo, zaboravlja ono najvažnije. Doduše on ju izravno i bez uvijanja poziva: “Ajd ti k men na stan!”, ali to bi za Mariju unatoč sve njezine želje i volje ipak bilo prebrzo. A Lovra očito još danas hoće doživjet ono što nije tko zna kada. Stoga je razumljiva njegova reakcija. Drži dok je vruće! A možda ga ipak kopka nekaka možda i neoprvdana nesigurnost u konačni uspjeh!?
|