Podvrgnimo i đeda Lovru analizi erotike, onako kako smo analizirali babogradske pjesme.
«Mislim da kada sebe i sve oko sebe uzimate smrtno ozbiljno, to zapravo svjedoči o bijedi duha!»
Andrej Nikolaidis
Kada sam počeo analizirati babogredske pjesme i njihovu erotiku niti sanjati nisam mogao da ću morati reći nešto i o jednoj tabu temi, o erotici starije populacije, kako se to znanstveno kaže, odnosno o seksualnosti umirovljenika, bez obzira dobivali oni mirovinu ili ne, ili seniora. Dobro se sjećam kongresa u prosincu 1995. u Makarskoj pod nazivom «Starost i starenje – izazov današnjice» na kojemu sam držao predavanje o situaciji starijeg hrvatskog pučanstva u Njemačkoj. Pripremajući se za to stručno predavanje morao sam naravno bar donekle istražiti i tu stranu života starijih ljudi, ali, zbog okvira koji mi je bio zadan, nisam nažalost o tome mogao ništa reći.Zamislite!
Zbog toga sam neizmjerno zahvalan mom prijatelju Iliji Babiću Andrinom što se sjetio i seksualnosti sidog šokačkog svita. Oduvik se o tome pomalo šuškalo ali većinom se sve svodilo na kojekake šale , jer stariji o tim svojim iskustvima nisu ništa govorili a mlađi su samo nagađali. U velikoj sam opasnosti da «oštećen mojom strukom» počnem teoretizirati, iznositi rezultate kojekakvih istraživnja na «trulom zapadu», tražiti za moje postavke i tvrdnje pomoć medicine i gerontologije, dakle znanosti o starenju, pa da onda o tom znanstvenom kontekstu spomenem i viagru.
No, ja neću. Ostat ću sebi vjeran. Zaboraviti ću i moju struku i moje profesionalno iskustvo i priseljiti se jednostavno u komšiluk đeda Lovre, gledat ga malo kroz tarabu il koji put provirivat kroz pendžer kad bude kod svoje Marije. Zar to ni pametnije? A osim toga neće mi moj prijatelj Mata Blažićev moći prigovoriti da pišem o onome što ne vidim.
Zanimljivo je kako se kod nas stariji svit jako brzo baca u staro gvožđe. A dobro se sjećam jedne poslovice koja kaže «Nekud konja kog jahala nisi!». Ova se dakle odnosi na žene koje obično prid svitom žele izazvati nekog starijeg čovjeka ili ga čak omalovažiti misleći da on više nemore ništa od ni stvari. Sigurno je to koji put čuo i naš đed Lovra, pa je i zbog svoje sudbine udovca i zbog svoje „omiljene“ snaje ali i zbog pomanjkanja prave zgode (znadete li što je vjernost? Vjernost je manjak prilike!) jednostavno sebi utuvio u glavu da je njegovo vrime prošlo, da se njemu nema više što dizati a kamoli da bi se on još jedanput mogo zaljubiti i to „pošteno“. Evo sjetio sam se jednoga vica koji jako dobro ilustrira stanje našega đeda Lovre, a kojeg sam prije par dana čuo od moga prijatelja Mate Blažićevog: Došla dva malo veća unuka đedu na selo u posjete pa im bi dosadno. Dogovore se oni da s đedom naprave kakvu šalu da im brže prođe vrijeme. I tako oni za ručkom đedu u juhu stave viagru. Đed pojeo svu juhu. Poslije ručka ode đed i nakon par minuta vraća se al sav zapišan. «Što je to djede, što si mokar?“ pita jedan.»Ma trebo sam pišat, izvadim ga i vidim da nije moj, pa ga lipo vrnem natrag.»
Naš đed Lovra donekle demantira ovo, dokazuje da starim Šokcima ne treba viagra. Ma njima treba prava prilika, malo opuštenija atmosfera, možda i topla kupka da pospješi «zahrđali» krvotok određenih organa, i naravno topla ženska ruka koja ipak ne odaje pozne godine, ali i ženski izazov, jer sve to diže i mrtvaca iz groba.
Ja sam, vjerujem da niste zaboravili, nekoliko puta ustvrdio da uz Šokca neminovno spada i inat. Čitajući «Đeda Lovru» na nekoliko sam mjesta, možda i između redaka, otkrio upravo taj inat. Ma dokazat će đed Lovra i sebi i toj Marije «da se u meni pojavi pravi ispljuniti Lovra, čvrst, nježan i pravo muško»! Nekada ni đedu Lovri, ali ni Grgi, ni Franji, ni Stipi ni Tuni, koje je također «Bizovac sve digo iz groba, a i žene se sve falje» nisu trebale ovakve predigre. Oni su uvik bili orni.Vježba od čovjeka čini majstora, a oni to, kako sam rekao u «mojem» Mati, eto o čemu mi upravo divanimo, «nisu ni smatrali poslom, jer su ga radili ko od šale». Dakle bili su majstori! No vrijeme čini svoje. Očito da seksualnost u starosti dobiva neku novu kvalitetu.Dobivamo dojam da se đed Lovra prvi puta «pošteno» zaljubio.»Bože mili da ste to vidli, prvo trnci, a onda me spopade zimogroz. Sve se po men nakostrišilo, i dlake i koža čak i obrve. Razrogačio sam oče, a usta počeše zamuckivat ko kad sam bio prvi put na ispovide»! Doduše znademo iz ostalih Ilijinih radova da Lovra nije u ni u mladosti bio baš «jako rječit». On nam sam u „Žalosti đeda Lovre“ priznaje:“Nagovaro on (njegov druga Pava – p.a.) njekoliko puta i mene da se i ja s nji’ par upustim. Kaže on:'Reci da si ju vidijo tud i tud samnom u toliko sati i daš joj kast čojku daj šarena, ako neće s tobom.' Prombo sam se ja zalećat te voj ću, te noj ću, al vraga da nisam drven. Kad treba rit no glavno, ja se skamenim i odma mi moja baba padne napamet i pomislim:'Bože, šta bi ja da ona sazna, kud bi od stida?' I onda ja bržma bolje počmem pripovidat o marve. Eto šta mogu kadsam taki, a toliko bi bijo sretan da sam makar malo ko Pava. Ja neznam daj se kaka malo slobodnija trefila pa me ponudila kako bi ja to privatijo i bil smijo?“. Pa onda «ni čudo, ta već je proteklo 3 godine kako nisam bio ni blizu ženskog tila, a ge vako, nikad u životu». Lovra je već, kako rekosmo raskrstio s tim stvarma.Sam kaže:»Kroz mene prođe njeki vrag ko trnci, a u tilu uskuva. Nisam više ništ ni slušo. Počeo sam razmišljat štaj sa mnom, jesam li ja još muško, jesam li se ja zapustio i umrtvijo il mi je dragi Bog uzeo no ščim sam se ponosio i počem me baba faljila prid ženama. Al po vom vrckoljenju u tilu reko seb. 'Ma Lovra ne daj se! Još si ti đečko, ta nit imaš pupka (hoće reći da nije digo spomenik “palom junaku”), nit su ti se ruke ni koža objesila, a lice ti glatko ko đeče dupence, pokaži ti njima ko si!» U Lovri se očito ponovno javila, ta oživila, samosvijest!
|
