
Priča mi kolega, dušobrižnik u jednoj klinici za reumatske bolesti, o dva pacijenta koji su ležali u istoj sobi i imali jake bolove. Zajedno su dolazili na određene terapije. Svaki je ležao u svojoj kabini, a dijelio ih je samo platneni paravan. Terapeut je počeo kod prvoga, ali ovaj se od jakih bolova derao, stenjao i znojio. Jedva je izdržao terapiju, a kada je završila odlanulo mu je. Terapeut sada ode drugom pacijentu. Ovaj leži mirno, kao da se s njim ništa ne događa, a niti ga se čuje. Kada je završila i njegova terapija prvi upita svoga susjeda:“Daj, reci mi, pa zar tebe kod terapije ništa ne boli? Ja sam skoro umro od bolova a ti ništa! „Ne“, odgovori drugi i smije se, „ja terapeutu ne pružim bolesnu nogu!“
Na prvi pogled ovo izgleda mudro. Ali na koncu je ovo jako glupo i opsano. Ali kako često mi Bogu pružimo našu zdravu i jaku stranu a sakrijemo ranjenu i bolesnu. Bojimo se da bi nas moglo boljeti. Pružimo Bogu izranjenu stranu našega života, pa ako i boli. On nas želi izliječiti, poviti naše rane i ozdraviti. S našim grijesima i brigama, lomovima i ranama smijemo bez imalo straha stati pred Njega i pružiti mu ih.
“Jer ću te ozdraviti, rane ću ti tvoje iscijeliti, govori Gospodin!“
Jeremija 30,17
|