|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
lady.avatea@gmail.com
VRLO VAŽNI LINKOVI:
HopeForAfricanChildren
UNICEF
World Press Photo
SaveTheChildren
Children Of Africa Charity
Tranquillity, tranquillité d'âme, tranquilidad.... To znači unutrašnji mir (iliti spokoj). Jedan od antonima (suprotnosti) te riječi je kaos.
Imamo malo nekonvencionalne satove vjeronauka i profesor često obrađuje teme koje nisu nužno povezane s religijom.
Postavio nam je pitanje bismi li mu mogli brzo reći kad smo poslijednji put išli mirno na spavanje. Svi smo rekli da nema problema i zamolio nas je da napišemo. Ja sam spremno uhvatila olovku i počela razmišljati, pa onda još razmišljati i još razmišljati.
Jučer? Ne. Prekjučer? Sigurno ne. Prije dva tjedna? Ne bih rekla....
Ponekad se znam našaliti da bih najradije otišla nekamo daleko. Npr. u planine. Cijeli dan bih bila vani, ležala na travi i baš bi me bilo briga za cijeli svijet.
Ali opet, ne mogu bez ovoga, bez gužve. Koliko je god ponekad mrzila, kao da sam ovisna o njoj. I nikad nemam mira. Uvijek moram negdje biti, nešto raditi, uvijek se nađe netko tko će me gnjaviti. Makar moj brat. Ponekad me živcira njegov optimističan pogled na svijet. Svemu se može smijati, uopće se o ničemu ne brine, ništa ga ne dira niti ga ništa ne može povrijediti. Kao da je nedodirljiv.
A ja.... koliko me živcira toliko mu i zavidim. Ne mogu biti kao on.
Imam li koliko-toliko normalan život? Da. Imam li dobre roditelje? Može se tako reći. Jesam li zdrava? Da.
Trebala bih biti sretna zbog toga. Ali zamislite situaciju. Jedno veliku vagu. Na jednoj strani su sve dobre stvari, a na drugoj loše. A koliko god bilo dobrih, loše uvijek prevladavaju. Uvijek se nađe nešto što nas oneraspoloži.
Eto, oprostite na ovom možda nerazumljivom toku misli. Neispavanost, nedostatak kofeina, prehlada i glavobolja su učinile svoje.
Update: Molim vas, nemojte mi više ostavljati one spamovske komentare s igrama.
"Things we never said" je priča koju će većina gimnazijalaca naći u udžbeniku iz engleskog. Neću je sad prepisivati, ali ću vam je ukratko prepričati.
Peter i Amanda se sretnu nakon 15 godina u svom rodnom gradiću. Kao 18-godišnjaci su bili mladi i sretno zaljubljeni par sa svojim snovima i željama. Čak su i zajedno unajmili jednu malu garsonijeru gdje su zajedno provodili vrijeme. No, nešto je pošlo po zlu i Amanda je otišla, pobjegla je od njega i od svega.
Danas, nakon 15 godina se sretnu. Svatko ima drugačiji život. On je bio siromašan dečko koji je htio postati strani dopisnik, a danas je bogati odvjetnik. Ona je pak bila dobrostojeća i željela je proputovati svijet i biti slikarica. Danas liči tuđe stanove i jedva krpa kraj s krajem. Uglavnom, oboje su nezadovoljni sadšnjim životom, ali ono najvažnije je da se još vole.
No Peter nije pokazao da žali za njom jer joj nije htio priznati koliko je bio povrijeđen kad je otišla, a zatim je ona pomislila da je više ne voli, posramila se i odlučila otići. Prije nego što su se rastali, on joj je dao papirić sa svojim brojem telefona.
Ona ga je spremila u torbicu i otišla. Još je godinama kasnije svako malo pogledavala u torbicu da provjeri je li još taj papirić tamo. Nikad ga nije nazvala, nikad se nisu sreli i nikad si nisu priznali što osjećaju jedno za drugo.
Eto, to ja zovem potraćenim životom. Ljudski ponos nije nužno dobra stvar. Što bi bilo da su ga jednom progutali i priznali sve.
Život bi im bio potpuno drugačiji, sretniji.
Vjerujete li da je vaša sudbina isprepletena s nečijom drugom? Koje pitanje.. Naravno da vjerujete. Sve što mi učinimo utjeće na nekog drugog. Tu stupa na snagu ono blaženo ljudsko neznanje. Jesmo li kome nesvjesno spasili život ili mu ga zagorčali? Moguće je.
Sjećam se da sam prije godinu-dvije bila toliko blizu da odustanem od nečega, ali mi je netko rekao rečenicu koju neću zaboraviti do kraja života. Mislim da taj netko ni ne zna koliko mi je pomogao.
Sve je jedan veliki lanac uzročno-posljedičnih veza.
Moram prestati biti zadubljena u misli dok hodam cestom jer ću jednog dana nastradati. Ali ne mogu si pomoći. Samo hodam, izgubim pojam o vremenu, vjetar u kosi, sunce sije... Katkad doista poželim da nikad ne stignem na odredište.
Ne volim razmišljati o budućnosti no o tome što ona nosi. Svi zamišljamo tako lijepe stvrai koje se na kraju ne ispune. Zato nikad nikad ne gledam tako daleko u budoćnost. A sad sam se ulovila u vlastitu klopku i moram donijeti odluke koje će se odnositi na moj cijeli život.
Ali ne, neću. Ne mogu. Znala sam svoj život do 18-e godine. Bio je pomno isplaniran, a za nekoliko mjeseci se prepuštam vjetru. Nekamo će me odvesti. Neke karte će se valjda posložiti.
ŠUTNJA NAGRIZA OBALE
I VJETAR SOL PROSIPLJE
PUTIMA MOJIM
UCRTANIM.
JA,
TVRDOGLAVA,
SNOVE OBLAČIM
BOJAMA PRKOSA
I USTAJEM
U IME RATNIKA.
POČINJE MOJE VRIJEME
NAPOKON.
Pitanje nekog čitatelja u jednom od brojnih trash časopisa (priznajem da ponekad ne mogu odoljeti a da ih ne prolistam): KAKO POPRAVITI "UPRSKANU" STVAR? Teta psihologica jadnom dečku kaže: "Spašavaj što se spasiti da."
Točan odgovor na postavljeno pitanje je: Nikako. Istina da se situacija može ublažiti, ali se ne može popraviti.
Ni sama ne znam koliko sam se puta poželjela vratiti prošlost da popravim neke stvari, da donesem drugačiju odluku ili da spriječim neku situaciju. Da imam tu moć, sigurna sam da bi mi život bio posve drugačiji. Ali nema smisla razbijati glavu za nečim što je prošlo.
Znači, ponekad ne možeš popraviti neku stvar, ali možeš je koliko-toliko prihvatiti. Trebalo bi učiti na pogreškama, samo što mi ljudi ne znamo kako.
Ne znam tko je rekao ovo ali tako bi trebalo živjeti: "Jučer je prošlo, Sutra još nije došlo. Sve što imamo je Danas."
Kažem, trebalo bi tako živjeti, ali tvrdoglavi smo mi humani. Uvijek ćemo žaliti za prošlim stvarima i zanemarivati činjenicu da bi bilo bolje da se posvetimo sadašnjosti.
Pročitala sam Camusova Stranca. Kad se samo sjetim kako mi je bilo teško započeti s čitanjem. A na kraju sam shvatila da je to najbolja knjige koju sam ikad pročitala (i ne, nema veze s tim što je kratka).
Uglavnom, glavni lik, Mersault je činovnik u Alžiru gdje ga na kraju optuže za ubojstvo. Ali to nije važno. Ono što mi se najviše svidjelo sama složenost lika. Taj čovjek je emocionalno mrtav!
Majka mu umire- njega nije briga.
Cura ga pita hoće li je oženiti- njemu je svejedno.
Osude ga na smrt giljotiranjem- njemu se živo fućka.
Jednostavno ne znam jesam li na njegovoj strani ili ne. Takvu pasivnost i bezosjećajnost još nisam vidjela. A i cijeli roman je pisan u prvom licu, pa vam se čini kao da čitate roman nekog robota.
Pročitajte knjigu. Ima 90-ak stranica pa vam neće oduzeti mnogo vremena.
Uglavnom, sve me to podsjetilo na onu sveprisutnu frazu da smo mi svi marionete. Rodimo se (nismo mi to tražili) i onda preživljavamo svatko na svoj način. A Mersaultov način je veoma intrigantan. Istina da je još samo jedna od lutki na koncu, ali on se prepušta životu. Nema borbe, nema razočaranja... uvijek jedna te ista monotonija.
Shakespeare je rekao da je cijeli svijet pozornica, a par stoljeća kasnije Queensi pjevaju: "Show must go on." Svi su u pravu.
Jeste li primjetili da se uvijek nađe netko kome je gore nego vama?
Često se ulovimo kako žalimo sami sebe, kukamo kako nam je užasno, ali onda malo bolje pogledamo i shvatimo da postoje ljudi kojima se naš život čini bajkom. I tako je svaki put. Ispada da ne postoji najnesretnija osoba na svijetu.
Napušten beskućnik kuka kako je siromašan, a onda pogleda nekog teško bolesnog čovjeka i sretan je što barem ima zdravlje.
Bolesnik kuka zbog svoje bolesti, ali pogleda siromaha i shvati da barem ima krov nad glavom i toplinu doma.
Otkud ideja za ovaj post? Oprah. Slučajno sam pogledala neku reportažu o siromasima i iako ih ima puno, jednostavno ne možeš vidjeti kome je teže. Svatko ima svoj teret.
I na kraju dođemo do zaključka kako je naš život, uspoređujući ga s drugima, posve dobar. Imamo mnogo toga na čemu trebamo biti zahvalni.
Always look on the bright side of life. Kako god teško bilo.
Raspravljala sam s frendicom o idealnom mjesto stanovanja i došla do dva totalno različita zaključka. Naime, moja mjesta iz snova su New York i neki zabačeni mirni dio Kanade ili Aljaske (biram ta anglosaska područja jer mi se ne da učiti švedski, norveški ili sl.).
Zašto New York? E pa zato jer se tamo mogu bez problema izgubiti u gužvi, biti neprimjetna, još jedan mali mrav. Šetati prenapučenim ulicama i promatrati ljude i što rade, a onda se vraatiti u svoj stančić na jednom od najviših katova zgrade, prići prozoru i pogledati tu džunglu na asfaltu.
Zašto Kanada? Volim snijeg, mir, slobodu. Imala bih neku mini kućicu na rubu šume ili rijeke u malom, prijateljskom gradiću i jednostavno bih uživala u tišini.
Eto, za svako raspoloženje drugo mjesto. Naravno, pričam o utopiji jer ne bih ja tako lako napustila Hrvatsku. A i ako želim da mi se to ostvari moram se ili bogato udati ili postati mega uspješna u poslu kojeg ću raditi. Ciljam na ovo drugo, of course. Ali kako sam rekla.... utopija.
Današnji vjetar je bio ubojit. Zamislite mene kako u 7:30 idem u školu i vjetar me doslovce nosi s jedne strane ceste na drugu. Zamalo sam pukla od smijeha jer sam se jedva održavala na nogama i pokušavala ne pasti pod nečiji auto. To još nisam doživjela.
Hvala Bogu da ne živim na moru. Bura bi me otpuhala sve do Maroka:-)
Jedan jadni klinac od kojih 7 godina, prvašić se jedva držao na zemlji. Na kraju sam ga zgrabila za ruku jer bi odletio.
Mogu zamisliti kako je npr. Amerikancima koji su stalno na udaru uragana. Mogu izgubiti sve, pa i kuće. O tsunamiju neću ni govoriti. Zahvaljujem Bogu što ne živim u tim dijelovima svijeta.
Vidite kako se Majka Priroda igra s nama....
Čitala sam članak u kojem piše da koju god knjigu Oprah preporuči, odmah postane bestseller.
Zar stvarno te zvijezde imaju tolik utjecaj na nas. Mislim, knjiga može biti totalno smeće (oprostite na izrazu), ali ako se svidi jednom celebrityju svi trče u knjižare i kupuju je.
Ista stvar je i sa drugim stvarima kao što su modne krpice (samo što tu oni plićeg džepa kupuju identične lažnjake).
Polovica tih slavnih nemaju ni neko posebno obrazovanje, neki nemaju čak ni moralnih vrijednosti, ali ipak svi žele biti kao i oni i raditi što i oni.
Ali nitko se neće ugledati u nekog brilijantnog i ne toliko medijski eksponiranog znanstvenika.
Ne znam ni sama zašto ljudi ponekad tako očajnićki kopiraju nekoga. Kao da nemaju vlastitu volju, vlastiti ukus.
Pa nek Jenifer Lopez nosi haljinu do pupka, ja je bome neću kupiti. Ili nek Oprah preporuči Clintonovu autobiografiju. Ja neću čitati nešto što ne bih čitala inače.
Priznajem, uzori nam trebaju, ali slika se malkice iskrivila. Curice od 13 godina umjesto da kažu: "Ja želim želim promijeniti svijet kao Nelson Mandela", govore: "Ja želim onakvu jaknu kakvu ima Britney Spears."
Pretpostavljam da ste svi preživjeli blogersku krizu koja nas je stresla ovih dana. Užasno mi je nedostajao blog, a kad sam vidjela da sam izgubila postove i komentare... užas.
Kako ovih dana nisam mogla plivati u blogerskim vodama, napokon sam našla vremena da sredim svoju neurednu zbirku sprženih i orginalnih cd-ova od kojih su neki davno proglašeni nestalima.
Ovih dana me tresu 5 pjesama: All that I am od Roba Thomasa kojom me zarazio prijatelj bloger, Barcelona od Freddyja Mercuryja, Televators od Mars Volte, Girl from Ipanema od Sinatre i naravno, Losing my religion od REM-a.
Eto, to vam je moj glazbeni repertoar u poslijednjih nekoliko dana. Radio izbjegavam u širokom luku jer se bojim da ću nabasati na Severininu štiklu i zadobiti trajna oštečenja sluha. Ali tko sam ja da sudim tom "glazbenom djelu"?
Samo me zanima zašto na Dori ne nastupa umjetnik poput Gibonnija. Da je slučajno "Oprosti" ili "Mirakul" otišao na Eurosong... postali bi hit. Ali ovako šaljemo polugole kvazizvjezdice. Ali neka, neka. Još će Europa pasti pod Sevinu štiklu. Ionako već obožavaju njezin oskarovski kućni video uradak.
Anyway, kao što vidite NAPOKON sam postavila linkove, a s obzirom da vas ima puno koje čitam, moguće je da sam nekoga izostavila pa samo podnesite prijavu i ispravit ću to:-)
Baš sam pročitala da je došlo do napada u nekom gay baru. Nastao je živi kaos. Tučnjave, cipelarenje... Mislim, pa zar se vračamo u kameno doba? Mi smo "liberalno i tolerantno društvo" prema tvrdnjama nekih. Mođda su se zabunili i mislili na "neandertalsko-kromanjonsko društvo".
Znam ja da mnogi ne vole homoseksualce. Ok, to je vaše pravo, vaš stav. Ali kad već dolazi do nasilja i mržnje... to je već drugo. Ako nekima tako smetaju homoseksualci (a sami se danima smiju na šale iz "Willa i Grace") neka ih se klone i puste ih da žive.
Ja nemam ništa protiv njih i simpatiziram ih. I naravno da podržavam njihov zahtjev za brakom i posvojenjem djece. Radije bih da me odgajaju dva dobra homoseksualca nego neki nestabilni i problematični roditelji.
Čak im zavidim što se tiče njihovih veza. Oni su s partnerom istog spola, misle isto, a mi hetero se mučimo kako shvatiti um jedno drugoga.
Sad će mnogi dati prutuargument i reći da oni češće mijenjaju partnere i šire AIDS. Pa to rade i heteroseksualci. Samo što na to nitko ne obraća pažnju.
I zato, naglašavam, svatko neka misli što hoće o njima, ali nasilje je već druga priča.
Danas me šokirala jedna činjenica- škola je gotova za 11 tjedana!! Još sam samo 11 tjedana gimnazijalka, još sam samo 11 tjedana u školskim klupama. Faks je ipak nešto posve drugačije.
Još se nismo ni rastali, a već mi nedostaje cijeli razred. Znam da svi kažu da će ostati u kontaktu i sigurna sam da neki hoće. Ali više neće biti nas 30-ero kao jedna cjelina. Osim kad se možda okupimo na godišnjicama mature.
Već znam kako će biti poslijednji dan. Svi ćemo se praviti hrabri, a zapravo ćemo biti utučeni. Pa meni će faliti fizika. A NIKAD mi do sada nije nedostajala.
Recite što hoćete ali ja jednostavno nisam spremna za novi preokret u mom životu. Ionako mrzim promjene i treba mi jako dugo da se naviknem na novonastale situacije.
Nedostajat će mi maturalac, dopisivanja pod satom, tajni dogovori tijekom ispita, šifrirane poruke koje ni CIA ne bi otkrila... Nedostajat će mi i profesori koji se na nama iskaljuju jer im se pokvari auto ili jer su preumorni.
Ah, moram prestati jer ću još reći da će mi nedostajati žvake na stolicama na koje ja redovito sjednem...
Sad ću uživati u ovih nekoliko mjeseci ako je to moguće uz more testova koji me očekuju. A to preporučujem i svim maturantima.