Tales of Dr.Diva

O tajnovitoj forenzici

Meni je iznimno zabavno kada me ljudi zamišljaju kao neku malu o' CSI, Miami, USA, labos....ono kad skraćeno kažem forenzika. Ali objasniti ljudima što je to u stvari već je polako znanstvena fantastika. U stvari, radi se o smjeru psihijatrije koja se bavi duševnim bolesnicima koji su počinitelji kaznenih djela. Moja majka je de facto mene pitala, pa kako ti sada nisi na psihijatriji?! - Ma jesam majko na psihijatriji, ali to je malo drugačija psihijatrija.....-Pa dobro reci reci mi kakva je to psihijatrija? - Pa to to je kao naughty psychiatry. Prošlo je oko par tjedana , zove me majka na telefon i odlomi - Ti si skroz zglajzala! Tamo si? -Ae. E znaš šta ćeri moja, ja idem platiti svetu misu da ti tamo dobiješ otkaz! Nisam se stala smijati. Mnogim ljudima to djeluje vrlo interesantno kada im se objasni o čemu se u biti radi, ali sve govore....aaaaaaaaajjjjj.....fuuuujjjjjjj.......kako moooooožeššššš.....ali opet vrlo slatko slušaju te stvarčice i toliki tenacitet još u životu nisam vidjela nego kada se otvori tema baš o tome, ma slađe od one ranojutarnje kavice na splitskoj rivi! I tako moja majka nastavila plaćati svete mise, moliti sve moguće krunice, zazivati svetoga Josipa, ali još uvijek nema lijeka. - Idi ćeri moja na onu "normalnu psihijatriju"!
Tako je to kada se elektive više vole od konvencionalnih stvari ;)

Oznake: forenzika, psihijatrija

12.11.2024. u 22:11 | 10 Komentara | Print | # | ^

Ples sa ranjenim djetetom V. – Odrastanje s narcisoidnim osobama

Ova tema se rodila vrlo spontano, te ju vrlo rado otvaram radi mnogih koji su na žalost bili primorani prolaziti kroz vrlo težak put odrastanja. Ovo nije niti najmanje bezazlen put odrastanja, ali izvana izgleda poput sasvim uobičajenog načina koji je iznimno politički/vjerski/školski korektan. Zbog čega naglašavam “uobičajen način”? Brojni mladi odrasli koji su na pragu zasnivanja prijateljstava, radnog odnosa, veze, braka ili bilo kakvih drugih odnosa, osjete s jedne strane da imaju sve uvjete kako bi situacija sjela na svoje mjesto, ali s druge strane osjećaj gubljenja tla pod nogama, te da nešto itekako nedostaje, ali nikako ne mogu definirati otkuda taj osjećaj dolazi. Izvana gledano, dijete je odrastalo sa roditeljima koji su mu omogućili krov nad glavom, hranu, školovanje te poneke male luksuze. Ti roditelji potječu iz obitelji koje su također naizgled sasvim poštene, radne, odgovorne i po potrebi bogobojazne osobe, do bola odane domovini te su im obiteljske vrijednosti na prvom mjestu. Zar to ne djeluje kao nešto sasvim dobro i da bi to bio jedan uobičajen način ophođenja prema mlađem naraštaju? Nitko se u stvari ne smije usuditi prepustiti propitkivanju svetosti stavova, jer naravno to je ipak generacijama ukorijenjeno. No što je navelo osobe na to da uživaju u vanjštini ovih svih spomenutih atributa? Iznutra postoji gotovo sve u obrnutoj proporciji. Želja za prezentiranjem sebe kao savršeno uklopljenog člana društva nadilazi gotovo sve. Narcizam, površnost, kondicioniranost, bešćutnost, lažno milosrđe te kontradiktornost samome sebi glavne su odrednice takvih pojedinaca. Kontradikcija samome sebi je ipak jedna od najneprijatnijih odrednica, jer s tim sve pada u vodu te se na najgori način reflektira na mlade.

Što se u stvari zbiva iza kazališnog zastora?

Roditelji da bi zadržali dobar privid o sebi uglavnom su i sami žrtve roditelja koji su živjeli kontradiktorno samima sebi. Tradicija se nastavlja provođenjem mjera kroz djecu, te najčešće ni roditelji nisu svjesni koliko su sebi samima kontradiktorni te zbog čega uopće ta ideja postoji. Mnogi nisu svjesni da svojom kontradikcijom održavaju lažni status quo te da je to samo sebi svrha. Roditelji ne znajući ništa dalje a niti bolje od toga, svim silama potapaju vlastitu djecu u labirint falsifikata uništavajući djetetovu autentičnost.

Postoji nekoliko elemenata u ponašanju roditelja:

-Potreba da im se drugi ljudi konstantno dive
-Žele da njihova djeca budu savršena kopija njihovog ponašanja i poimanja života
-Emotivne ucjene su dio svakodnevnice
-Površni su u iskazivanju osjećaja, češće su samo prazni
-Patološka želja samodokazivanja religioznosti
-Kompletan nedostatak empatije
-Puni lažnog milosrđa u vidu stvaraja slike o sebi poput velikih dobrotvora koji na oči svih pokazuju kojoj osobi i koliko novaca daju
-Najčešće izbjegavaju bližnje koji su potrebiti, no preko njih ne mogu stvoriti javnu reputaciju
-Misle da isključivo materijalna dobra, utjecajnost i vanjština garantiraju sretan život
-Nikada ne misle na ispunjenje obzirom na vrlo površne emocije ili gotovo prazninu koja vlada

Kako se oteti fenomenu “utamničene duše”?

Ovo spada u jedan od najbolnijih i najtežih procesa. Budući da se radi o relativno dugoročnoj izloženosti takvom obrascu ponašanja, ono se na žalost ukorjenjuje. Bilo kakve krivo naučene stvari nisu rezultat kratkoročnog procesa. Moramo shvatiti da se ne radi o djelovanju od par mjeseci, ipak ovo je vrlo dugoročan i složen proces u kojemu dijete upija svaku česticu ponašanja te u tom procesu nastaje pojam akcija – reakcija. Bolni podražaji kao i ne baš ugodne reakcije su obrasci koji se ponavljaju dok ih se osvijesti, da im se na ozbiljnosti te se polako počinju kroz rad sa stručnom osobom prerađivati. Početak prerađivanja situacija za ozbiljno nastaje tek konfrontacijama sa situacijama koje su dijete (tada dijete!) izbacile iz ravnoteže. No, jedna ohrabrujuća činjenica je ta- kako se slične situacije budu ponavljale, biti će se jednostavnije nositi sa situacijom jer prerađivanjem okidača bolnog doživljaja osoba koja djelomično savlada tehniku vladanja situacijom svakim danom je bolja u tome. To je taj put početka izlaženja duše iz tamnice. Svi koji su u procesu, neka imaju na umu da je svačiji način života i nošenje sa traumama u potpunosti individualno, stoga svakoj osobi potreban je različit vremenski period za razvijanje zdravih obrambenih mehanizama. Nikada sebe izlagati samokritikama, jer svačiji put k ozdravljenju je puno različit i svemu treba dati vremena. Samo sa ljubavlju i strpljenjem ka zvijezdama!

Koja je poanta svega ovoga?

Važno je bilo osvijestiti koliko naime u društvu ima visoko funkcionalnih pojedinaca a koliko iza takvih osoba postoji kućno kazalište sazdano od trans generacijskih trauma.
Ako to u pojedincu izazove divljenje ili umanjenje vlastitih vrijednosti te uspoređivanje, uvijek se treba podsjetiti na to što smo te koja je naša životna svrha.
U slučaju da i dalje postoji razlog za zapomaganjem, osvijestiti što je točno bio okidač za uspoređivanje i/ili umanjenje vlastitih vrijednosti.
Ne tražiti potvrdu vlastite vrijednosti od vanjskog svijeta, jakost se razvija upravo tada kada radimo ono što uzdiže našu dušu iznad svega.
Svi koji ste u terapijskom postupku ili planirate ići na terapiju, imajte na umu da je ovo putovanje koje traži posvećenost, izdržljivost i veliko strpljenje. Svi ste jedinka za sebe i gledajte isključivo u svoj domaći rad kada ste u procesu! Sretno! B
Zapamtite jednu vrlo jednostavnu rečenicu: Treba zagrebati ispod površine!

Hvala na čitanju i do sljedećeg posta!

Vaša,

Dr.Diva B

Oznake: mentalno zdravlje, mentalno čišćenje, mentalno stanje, narcisoidnost, odrastanje, djetinjstvo, terapija, psihoterapija, Savjetovanje, COACHING, mindset, psihijatrija

06.11.2024. u 12:23 | 1 Komentara | Print | # | ^

Retrospektivna crtica #2

Priča o letećoj televiziji
Koliko me sjećanje služi, bila sam na početku studija kada se dogodila ova scena. Radi se o mojim susjedima koji su bili malo previše temperamentni, obitelj vise brojnija, tako da buka u kući nije bila nešto strano. Tog dana, negdje predvečer, brat i sestra od svojih15 - ak godina starosti su se brutalno posvađali oko izbora programa za gledanje TV-a. Sestra je pokušala okrenuti svoj program, pa brat svoj, pa još nekoliko puta, a onda je uslijedilo ono što čak ni socijalna psihijatrija u suradnji adolescentnom psihijatrijom ne bi bila u stanju riješiti. Oni su se posvađali u potkrovlju obiteljske kuće, sestra je afektu uzela TV u ruke te iskočila na terasu i bacila TV preko ograde. Tv je još uvijek iskrila. Uslijedio je slobodan pad, a potom kabum! Sreća što se nitko od prolaznika nije našao u tom trenutku jer bi epilog bio pretragičan. Smijemo li raspravljati o tome kako je psihijatrizacija u Hrvatskoj ipak malo preblaga?
;)

Oznake: humor, retro, crtica, crtica iz prošlosti, psihijatrija