135 days to go... - 147 dana... - Blog.hr
11.03.2012.

135 days to go...

Od onog famoznog petka kada sam ga prvi put vidjela nisam mogla prestati razmišljati o njemu.
Iste sam se sekunde bila pretvorila u Sherlocka.
I naravno...saznala da dolazi iz grada koji je 1400 km daleko.
Pa sam odlučila da sam ja skroz naskroz luda (jer stvarno nisam normalna, pa zar samo jedan jedini put vidim nekog i već se zaljubljujem???!!! A osim toga, ni ne znam do kada ostaje i molim te... 1400 km!) pa sam ga odlučila ne više vidjeti; zatvoriti se u svoju sobu i čekati da on nestane kao što je i došao i nastaviti sa svojim mirnim životom, sa kojim sam do tada bila upravo savršeno zadovoljna.
I da znate da sam to i realizirala. Tjedan dana su zavjese bile strogo navučene preko mog prozora (koji gleda na cestu kojom je on svakodnevno prolazio), sjedila sam za stolom i bavila se kreativnim radom i slušala glazbu i naprosto se nisam usudila pogledati kroz prozor. I bila sam sretna. I smijala sam se samoj sebi i svojoj ludosti.
A moram priznati i gorku istinu.
Iako sam cijeli tjedan živjela u svom osobnom samostanu svo sam vrijeme sanjarila o tome kako bi bilo da su okolnosti bile drukčije, da smo razgovarali. Imala sam neki lud osjećaj da voli stabla. I u glavi sam imala posve razrađen plan kako bih ga ugrabila i pokazala mu moje najdraže stablo.

I prošao je tjedan.
I ja sam već bila uvjerena da je on otišao i da je opasnost da se moj život okrene naopako posve iščeznula.

A onda je stigla nedjelja.

Sunčano toplo jutro.
Otišla sam van prošetati svog psa.
Već smo se bili vratili iz šetnje i stajala sam ispred kuće kada je moj pas odlučio da je baš to pravo mjesto i vrijeme za obavljanje nužde.
I što da sam drugo mogla, pa ne mogu ostaviti (oprostite mi na izrazu) govance pred vratima.. Pa sam kao svjetska građanka progutala svoj ponos i pokupila ga vrećicom.
Sve bi to bilo posve normalno i do danas bi već ta scena bila izbrisana iz mog pamćenja da se nije dogodilo nešto upravo...smiješno...

Dakle, držim ja vrećicu sa psećim govancem i razmišljam o tome kako sad moram otići cestom niže do smeća i otarasiti se te "sramote", kadli čujem neki muški glas ali ne uspijevam razaznati značenje riječi jednog stranog jezika.

Okrenem se
i doživim infarkt.

On stoji na cesti i smiješi se.
Ja jedva dolazim do zraka.
Čini mi se kao da postajem netko drugi, netko drugi progovara iz mene:
"Molim?"
"Rekao sam: kako lijep pas"
"hehe" već sam sva crvena u licu i blesavo se smijuljim.
I tako mi započinjemo razgovor o životinjama, a ja svo vrijeme držim inkriminirajuću vrećicu u ruci i gestikuliram i mašem s tom vrećicom amo-tamo. Da. Bravo ja! XD

I tako on odjednom pita
"Ideš li u šetnju?"

Drugi infarkt.
I opet netko drugi kroz moja usta protisne "Da."

I tako ja opet odem u šetnju. I usput bacim ono govance u smeće.

Nastavit će se... wink

11:42 , Komentiraj { 0 } Print

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

komentari da/ne
< ožujak, 2012 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Svibanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (9)
Veljača 2012 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Dakle...ovo je blog o 147 dana koja me dijele od voljene osobe. (vrlo patetično nutbelj)

Human beings are funny. They long to be with the person they love but refuse to admit it openly. Some are afraid to show even the slightest sign of affection because of fear. Fear that their feelings may not be recognized, or even worse, returned. But one thing about human that puzzles me the most is their conscious effort to be connected with the object od theri affection even if it kills them slowly witin. S. Freud



credits
kostur: duckdz. - x x x design: balloon