Mislim da živimo u nekavoj vrsti imaginarno-fiktivne slobode. Uvjereni da živimo po svojim vlastitim pravilima i načelima slijepi smo za našu neslobodu... Za našu posvemašnju ograničenost. Zapravo nam "netko" stalno suflira kako bismo i što bismo trebali. Tako je jedna od tih primjedbi koja se provlači posvuda naizgled nezamjećena, naizgled bezazlena i tako nevjerojatno izvrsna , a s druge strane umalo neizvediva; kako se ne treba vraćati u prošlost niti gledati u budućnost već živjeti u trenutku, sada i ovdje.



Da budem iskrena, mogu vam reći da živim u jednom gradu i posvuda samo ne u sadašnjosti. Pa što je ovaj blog nego kontinuirano stremljenje ka budućnosti, tom danu kada ću napokon vidjeti tu gnjidu? Ili, kao što će se uskoro pokazati, kontinuirano vraćanje u prošlost, kada je ta gnjidica bila pored mene? Jedina sadašnjost je promicanje vremena u kojem pišem, a i to će se ubrzo pretvoriti u prošlost. Evo, odee...

Pa ipak, 5. kolovoza 2011. godine, oko 15 sati i 17 minuta, dva dana prije njegovog odlaska, ja sam sto posto i apsolutno živjela u tadašnjoj sadašnjosti (ako se takvo što uopće može reći?). Bio je sunčan vruć dan.
Ležali smo na travi u hladovini jednog prekrasnog hrasta. Nebo je bilo tako osvježavajuće plavo, oblaci upravo savršeni... Lagani povjetarac... Igra sjena na travi. Tišina... Samo cvrkut ptica i naše disanje...
Ležao je na leđima, par puta sklopio oči. Zatim se nasmješio.
Pogledam ga. A jedan zagonetni osmjeh mu se još igra na licu. On razbije našu šutnju:

„Nedostajat ćeš mi.“
„Neću.“
„Hoćeš.“
„Neću, vidjet ćeš.“

Bio je to savršen trenutak. I toga sam bila svjesna. I zapravo me nije bilo čak niti briga hoću li mu nedostajati ili ne (za sebe sam znala da ću se čim ode pretvoriti u žensku verziju Werthera). Tada. Bila sam jednostavno tamo tada, sa njim. I nisam razmišljala niti o onome što je bilo niti o onome što će biti.
I mogu vam reći da je to bio jedan od najljepših dana u mom životu. Ne kažem najljepši.., jedan od.. I bilo je upravo sjajno živjeti u toj sadašnjosti. Pa da, lako tada. A sada? Eeehehe...

Onda me poljubio u obraz. Zatim u čelo.
Njegov dah na mom licu... One njegove oči...
I taj nemoguće savršen nos... Pjegav.
I onaj osjećaj njegove smeđe kose pod mojim prstima...

Ako baš hoću živjeti u sadašnjosti,onda vam to izgleda ovako:
Tko zna što sada radi?
Možda je sa nekom curom!
A ja tu pišem patetične gluposti zbog njega!
Tko zna, možda jest sa nekom curom. Ali hajedmo misliti da ipak nije.
A ako je?! Ako je onda je. I što sad? Ništa. Živi dalje.

Zapravo bi bilo prikladnije da se ovog posla uhvatio nekakav mladi Werther a ne jedna mlada Wertherica. Znate ono, „cura nikada ne bi smjela pokazati koliko joj je stalo?“ Ili ono „ne daj Bože da ONA prva izjavi ljubav!“? E pa...da. Ja uvijek prekršim ta nepisana pravila i..da. Ne ispadne baš najbolje...Zato kažem, ovo se ne priliči Wertherici. No..koga briga za te gluposti, htjela bih podijeliti s nekim jednu priču...Prošlo je već poprilično dugo otkada sam posljednji put vidjela par zelenih očiju... 205 dana točnije... I još treba proći 147 dana i nadam se da ću ga tada napokon vidjeti... Kako ništa na svijetu ne možemo tvrditi sa sigurnošću, kažem da se nadam barem da ću ga vidjeti za točno 147 dana. Budite sretni da nisam počela prije jer je tih 205 dana bilo...hohoho...vrlo turbolentih. Uglavnom.
Taj famozni tajanstveni „Romeo“ je moj prijatelj. I malo je daleko. Kada smo već kod brojeva, daleko je 1400 km. ( i tako, ako vas baš zanima, ja sam prilično zaljubljena u njega. A to se ipak još ne može iskazati brojkama, Bogu hvala! )
I tako sam ja odlučila započeti ovu čudnu avanturu i pisati svaki dan tih 147 dana, makar neku sitnicu. Ne uvijek o njemu (nadam se ). Istina vam je ta, da sam ja svima već dosadila, da nitko ne vjeruje (ja se još nedam!! ;) ) u sretan ishod ove priče pa sam primorana pronaći novu publiku, mada zapravo ni sama neznam što to uopće izvodim. Da ne duljim (jer malo tko voli čitati patetične trakavice)...
Dragi čitatelju, (ako uopće postojiš) nadam se da će ti čitanje ovog mog bloga biti izvor bar malo smijeha i radosti i..ako ništa drugo, a onda barem utjeha (a to ćeš vidjeti zašto)