Mislim da živimo u nekavoj vrsti imaginarno-fiktivne slobode. Uvjereni da živimo po svojim vlastitim pravilima i načelima slijepi smo za našu neslobodu... Za našu posvemašnju ograničenost. Zapravo nam "netko" stalno suflira kako bismo i što bismo trebali. Tako je jedna od tih primjedbi koja se provlači posvuda naizgled nezamjećena, naizgled bezazlena i tako nevjerojatno izvrsna , a s druge strane umalo neizvediva; kako se ne treba vraćati u prošlost niti gledati u budućnost već živjeti u trenutku, sada i ovdje.



Da budem iskrena, mogu vam reći da živim u jednom gradu i posvuda samo ne u sadašnjosti. Pa što je ovaj blog nego kontinuirano stremljenje ka budućnosti, tom danu kada ću napokon vidjeti tu gnjidu? Ili, kao što će se uskoro pokazati, kontinuirano vraćanje u prošlost, kada je ta gnjidica bila pored mene? Jedina sadašnjost je promicanje vremena u kojem pišem, a i to će se ubrzo pretvoriti u prošlost. Evo, odee...

Pa ipak, 5. kolovoza 2011. godine, oko 15 sati i 17 minuta, dva dana prije njegovog odlaska, ja sam sto posto i apsolutno živjela u tadašnjoj sadašnjosti (ako se takvo što uopće može reći?). Bio je sunčan vruć dan.
Ležali smo na travi u hladovini jednog prekrasnog hrasta. Nebo je bilo tako osvježavajuće plavo, oblaci upravo savršeni... Lagani povjetarac... Igra sjena na travi. Tišina... Samo cvrkut ptica i naše disanje...
Ležao je na leđima, par puta sklopio oči. Zatim se nasmješio.
Pogledam ga. A jedan zagonetni osmjeh mu se još igra na licu. On razbije našu šutnju:

„Nedostajat ćeš mi.“
„Neću.“
„Hoćeš.“
„Neću, vidjet ćeš.“

Bio je to savršen trenutak. I toga sam bila svjesna. I zapravo me nije bilo čak niti briga hoću li mu nedostajati ili ne (za sebe sam znala da ću se čim ode pretvoriti u žensku verziju Werthera). Tada. Bila sam jednostavno tamo tada, sa njim. I nisam razmišljala niti o onome što je bilo niti o onome što će biti.
I mogu vam reći da je to bio jedan od najljepših dana u mom životu. Ne kažem najljepši.., jedan od.. I bilo je upravo sjajno živjeti u toj sadašnjosti. Pa da, lako tada. A sada? Eeehehe...

Onda me poljubio u obraz. Zatim u čelo.
Njegov dah na mom licu... One njegove oči...
I taj nemoguće savršen nos... Pjegav.
I onaj osjećaj njegove smeđe kose pod mojim prstima...

Ako baš hoću živjeti u sadašnjosti,onda vam to izgleda ovako:
Tko zna što sada radi?
Možda je sa nekom curom!
A ja tu pišem patetične gluposti zbog njega!
Tko zna, možda jest sa nekom curom. Ali hajedmo misliti da ipak nije.
A ako je?! Ako je onda je. I što sad? Ništa. Živi dalje.