Miris Čežnje

01.08.2020., subota

Strah od prazine

Postoji malo stvari kojih me uistinu strah. Ne zato jer sam nešto osobito hrabra. Nego zato jer strahovi koje imam obično nadvladaju one koji mi se čine sitnim i trivijalnim.
Nemam problema s raznim životinjicama, visinom, skućenim prostorima, oštrim predmetima.
Imam problema s tim da moji voljeni pate. Ali danas neću pisati o tome. Pisat ću o strahu koji je vezan za izmjene mojih stanja.

Strah me praznine. Mislim da bi u ovoj fazi bilo pošteno reći da me strah s pravom. Bila sam u njoj dovoljno dugo da znam koliko je opasna.
Prošlo je dugo od davne jeseni, a još više od davnijeg ljeta kad sam odlučila živjeti. Da, imala sam odluku pred sobom. I svjesno sam napravila taj korak.
Prije te velike odluke, nisam bila živa. Ili barem, egzistirala negdje na granici živog i neživog.
Psihički, emocionalno, pa čak i fizički. Osjećaj je bio nalik polaganoj smrti i promatranju vlastita propadanja.

Čudno je kad izađeš van sebe, u prazninu. Odsutstvo misli. Odsutstvo osjećaja. Vegetiranje.
Teško je i opisati stanje osobi koja to nikad nije iskusila. Osobi koja jest, ne moram objašnjavati.
Svaki pomak, u bilo kojem smislu, zahtijeva ogroman trud.
Praznina ne bira što će progutati.
Zavuče se baš u svaku poru, u svaku stanicu...
Zavuče se u svaku priliku za sretnu misao.
Zavuče se u samo srce ljubavi.

Nije to stanje u kojem mogu niti želim živjeti.
Ali je stanje u koje povremeno zapadam.
I kojega se iskreno bojim.

Ne znam kako sam se izvukla zadnjih nekoliko puta.
Ali znam što je bio poticaj.

Izvukla sam se zato jer sam odabrala disati.
Izvukla sam se zato jer sam odabrala živjeti.
Izvukla sam se zato jer sam odabrala voljeti.

I to je odluka koju iznova moram donositi svakog jutra. S otvaranjem očiju ujutro.
Znam zašto živim. Isto tako, znam i zašto me strah.

- 16:51 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< kolovoz, 2020 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31