Jeka tisine
subota, 27.06.2020.
Krila za Mariju
"You believed
You believed in movements none could see
You believed in me
A passionate spirit
Uncompromised
Boundless and open
A light in your eyes
Then immobilized"
Tool
Ne znam kako nisam povezala prije... Zbilja ne znam.
Pjesma koju sam voljela i osoba koju sam voljela. Nekoć davno, u nekom drugom životu.
Budim se iz neobičnih snova oko 4 ujutro. To postaje navika, buđenje pred zoru. Zakoračim direktno iz snova u budno stanje.
Nalazim se u prostoru gdje se to dvoje miješa i isprepliće, u vremenu kad se miješaju i isprepliću noć i dan.
Sanjala sam osobu iz jednog drugog života. Iz života kojeg sam napustila godinama ranije.
Bila je definicija dame. I u kasnim šezdesetima zračila je ljepotom i elegancijom.
Ne samo zato jer je znala iskombinirati prave komade odjeće, staviti neupadljivu šminku i ophoditi se na način koji bi razoružao i najokorjeliju osobu.
Imala je to nešto urođeno u sebi. Svjetlo. Dobrotu koja je sjajila iz očiju.
Odlučnost da nitko nikad ne vidi koliko je ranjiva i koliko je boli.
Ona nikad nije bila slaba. Voljela sam je zbog toga.
Ja sam tad bila u prelasku iz tinejdžerskog doba u odraslo. Ni dijete, ni odrasla osoba.
Seljančica. Tek upisala fakultet. Preselila se u veliki grad.
Nekako me uzela pod svoje krilo.
To što danas imam određenu dozu elegancije je u potpunosti njena zasluga.
Također i to što znam skrivati bol tako da je stavim u prvi plan, poput štita.
Kad sam je upoznala, već je bila narušenog zdravlja. U godinama koje su uslijedile njezino stanje je bilo sve gore i gore.
Imala je plućnu emboliju. Ciste na jetri. Ozlijedu na kralježnici. Perforaciju crijeva.
Sve unutar nekoliko godina. Ipak, ništa od toga je nije ubilo.
Završila je u kolicima na neko vrijeme.
Brinula sam se za nju. Barem sam pokušavala. Na način na koji sam znala.
Skuhati obroke, porediti kuću, nositi lijekove.
Držati za ruku u hitnoj.
Možda je to bilo previše za moj narušeni sistem.
Moja bolest se počela iskazivati i prije, dotad sam prošla barem tri-četiri teže epizode.
Nije mi bio problem briga za nju.
Problem mi je bio gledati je kako propada.
Ostala sam nekoliko godina, dok se nije oporavila dovoljno da opet poprimi svoje obličje dame.
Ostajala sam na nesretnom mjestu zbog nje.
Ne sjećam se noći kad sam otišla. Znala sam samo da trebam pomoć.
I da ću uskoro ako tako nastavim postati ogroman teret.
Da ću propasti, izgorjeti.
Tad sam bila u svojim ranim dvadesetima.
Znam da sam birala noć kad je ona bila na odmoru na moru.
Nisam joj mogla reći zbogom, previše bi boljelo.
Nikad je više nisam vidjela. Ipak, redovito bi se našla u mojim molitvama.
Kad sam bila u kasnim dvadesetima javljeno mi je da ima tumor na mozgu.
To je bolest koja ju je pokopala. Jedna prevelika bol previše.
Nisam joj došla reći zbogom. Nisam mogla.
Ipak, te noći, sve moje molitve su bile za nju.
Znam da je zaslužila bolje.
Zaslužila je krila anđela.
Zbog dobrote koju je sjala.
Tu i tamo mi se još došulja u snove.
Samo da mi kaže da će sve biti u redu...
Spusti se na krilima anđela. Utješi me...
Ako postoji vječnost mira, ona ju je zaslužila.
Ako ne, nosit ću sjećanje i ljubav,
Sve dok me ima.
Boriti se... Boriti se...
"Daylight dims leaving cold fluorescence
Difficult to see you in this light
Please forgive this selfish question, but
What am I to say to all these ghouls tonight?
She never told a lie
Well might have told a lie
But never lived one
Didn't have a life
Didn't have a life
But surely saved one
See? I'm alright, now it's time for us to let you go"
Tool: Wings for Marie, Pt 1
| < | lipanj, 2020 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.