Jeka tisine
nedjelja, 14.10.2018.
Nadoknađivanje
Mnogo stvari sam propustila kao mlada osoba. Godinama sam bila zakopana u knjigama i stvarni život me zapravo plašio. Kao što sam spomenula u jednom od prethodnih postova, dugo doba izolacije možda je ostavilo traga na meni.
Ne mogu reći da nisam imala društvo. Imala sam, iako sam uvijek bila jedna od povučenijih. Samo mislim da nikad nisam našla osobu koja će me poznavati u dušu. U srednjoj školi počela sam imati svoje prve teže epizode. Bilo je teško objasniti, pa sam jednostavno prešutjela. Nikad se nitko nije zapitao jesam li u redu.
Bila sam sklona sanjarenju. Budući da sam onda, kao i danas, smatrala da je ljubav najjača pokretačka sila, bila sam zaslijepljena svojom prvom ljubavi. Bilo je gotovo kao u bajci. Ipak, nije me to uspjelo popraviti. Dalo mi je mjesto u koje sam bježala, bez rješavanja problema.
Dana kad sam navršila 18 godina, on me zaprosio. Još nisam završila srednju školu tad. Prvi problemi u našem odnosu počeli su se javljati već tada. Naime, te godine pozvana sam na dva državna natjecanja, od kojeg sam jedno i osvojila. Nije mu se sviđalo što idem, a još manje ljudi s kojima sam se družila tamo. Nikad nisam izdala njegovo povjerenje, ali on se ponašao kao da jesam.
Iste godine upisala sam studij, a on je odlučio da ne želi da budem u studentskom domu. Vjerojatno najveća greška koju sam napravila jest pristala da živimo zajedno. Živjela sam u zlatnoj krletki. Odustajala sam od stvari koje sam voljela. Epizode su postajale sve jače i češće. Kad se njegova baka razboljela, odlučila sam paziti na nju. Što je značilo održavati dva kućanstva i brinuti se za osobu koja je mjesecima znala biti prikovana za krevet. Bilo je previše za mene, ali trajalo je godinama.
Godinu kad smo se razišli, znala sam da ne mogu više poprilično jasno. Bježala sam u neke svoje priče, koje njemu nisu bile razumljive. Mislim da nije htio shvatiti. Bila je proljetna noć kad sam otišla, na rubu pucanja. Blijeda sjena sebe. Nekoliko dana kasnije, završila sam na liječenju.
Po prvi puta srela sam ljude koji su vidjeli kroz moje boje. Prepoznali da velik dio mene pati, a ostatak je toliko zagušen da više nije funkcionirao. Ponašala sam se gotovo dječje tad. Godine odgovornosti su me slomile i vratila sam se korak unazad. Danas shvaćam da sam to morala proći.
Bila sam svakodnevno okružena patnjom, ali naučila sam kako je usmjeriti prema oporavku. Trebala su dva bolnička liječenja da me se skrpa i da se napravi terapija koja djeluje. Dvije duge godine nisam bila među živima, lutala sam u polusvijetu. Ali i rasla.
Nakon te dvije godine, vratila sam se na fakultet. Toliko stvari sam morala nadoknaditi. Ne toliko gradivo, jer sam učila iz bolnice. Nego sam ponovno morala naučiti otvoriti se svijetu i pustiti ljude u njega. Nebo mi je donijelo drage ljude koje danas zovem prijateljima. Na kraju sam završila fakultet s visokim uspjehom, no zbog mojeg stanja bilo je malo vjerojatno da ikad nađem radno mjesto koje sam željela.
Godine kad sam dobila diplomu, zaposlila sam se u školi. Tu priču znate. Kroz te mlade ljude kojima sam predavala, i ja sam se ponovno naučila biti mlada osoba. Rasla sam s njima. Učila s njima. Postajala sve sličnija današnjem svojem obličju.
I te iste godine upoznala sam budućeg muža. Toplina koju sam dobivala od njega i razumijevanje kojeg je uvijek imao za mene dali su mi još snage i motivacije da radim na sebi. Danas tek shvaćam koliko mi je to nedostajalo. Još uvijek nadoknađujem neke svoje godine. No, dolazim do trenutka kad ću se konačno stići. I reći, točno sam tu gdje želim biti.
| < | listopad, 2018 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.