Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/athropa

Marketing

Nadoknađivanje

Mnogo stvari sam propustila kao mlada osoba. Godinama sam bila zakopana u knjigama i stvarni život me zapravo plašio. Kao što sam spomenula u jednom od prethodnih postova, dugo doba izolacije možda je ostavilo traga na meni.

Ne mogu reći da nisam imala društvo. Imala sam, iako sam uvijek bila jedna od povučenijih. Samo mislim da nikad nisam našla osobu koja će me poznavati u dušu. U srednjoj školi počela sam imati svoje prve teže epizode. Bilo je teško objasniti, pa sam jednostavno prešutjela. Nikad se nitko nije zapitao jesam li u redu.

Bila sam sklona sanjarenju. Budući da sam onda, kao i danas, smatrala da je ljubav najjača pokretačka sila, bila sam zaslijepljena svojom prvom ljubavi. Bilo je gotovo kao u bajci. Ipak, nije me to uspjelo popraviti. Dalo mi je mjesto u koje sam bježala, bez rješavanja problema.

Dana kad sam navršila 18 godina, on me zaprosio. Još nisam završila srednju školu tad. Prvi problemi u našem odnosu počeli su se javljati već tada. Naime, te godine pozvana sam na dva državna natjecanja, od kojeg sam jedno i osvojila. Nije mu se sviđalo što idem, a još manje ljudi s kojima sam se družila tamo. Nikad nisam izdala njegovo povjerenje, ali on se ponašao kao da jesam.

Iste godine upisala sam studij, a on je odlučio da ne želi da budem u studentskom domu. Vjerojatno najveća greška koju sam napravila jest pristala da živimo zajedno. Živjela sam u zlatnoj krletki. Odustajala sam od stvari koje sam voljela. Epizode su postajale sve jače i češće. Kad se njegova baka razboljela, odlučila sam paziti na nju. Što je značilo održavati dva kućanstva i brinuti se za osobu koja je mjesecima znala biti prikovana za krevet. Bilo je previše za mene, ali trajalo je godinama.

Godinu kad smo se razišli, znala sam da ne mogu više poprilično jasno. Bježala sam u neke svoje priče, koje njemu nisu bile razumljive. Mislim da nije htio shvatiti. Bila je proljetna noć kad sam otišla, na rubu pucanja. Blijeda sjena sebe. Nekoliko dana kasnije, završila sam na liječenju.

Po prvi puta srela sam ljude koji su vidjeli kroz moje boje. Prepoznali da velik dio mene pati, a ostatak je toliko zagušen da više nije funkcionirao. Ponašala sam se gotovo dječje tad. Godine odgovornosti su me slomile i vratila sam se korak unazad. Danas shvaćam da sam to morala proći.

Bila sam svakodnevno okružena patnjom, ali naučila sam kako je usmjeriti prema oporavku. Trebala su dva bolnička liječenja da me se skrpa i da se napravi terapija koja djeluje. Dvije duge godine nisam bila među živima, lutala sam u polusvijetu. Ali i rasla.

Nakon te dvije godine, vratila sam se na fakultet. Toliko stvari sam morala nadoknaditi. Ne toliko gradivo, jer sam učila iz bolnice. Nego sam ponovno morala naučiti otvoriti se svijetu i pustiti ljude u njega. Nebo mi je donijelo drage ljude koje danas zovem prijateljima. Na kraju sam završila fakultet s visokim uspjehom, no zbog mojeg stanja bilo je malo vjerojatno da ikad nađem radno mjesto koje sam željela.

Godine kad sam dobila diplomu, zaposlila sam se u školi. Tu priču znate. Kroz te mlade ljude kojima sam predavala, i ja sam se ponovno naučila biti mlada osoba. Rasla sam s njima. Učila s njima. Postajala sve sličnija današnjem svojem obličju.

I te iste godine upoznala sam budućeg muža. Toplina koju sam dobivala od njega i razumijevanje kojeg je uvijek imao za mene dali su mi još snage i motivacije da radim na sebi. Danas tek shvaćam koliko mi je to nedostajalo. Još uvijek nadoknađujem neke svoje godine. No, dolazim do trenutka kad ću se konačno stići. I reći, točno sam tu gdje želim biti.

Post je objavljen 14.10.2018. u 21:00 sati.