Jeka tisine
subota, 13.10.2018.
Ožiljak
U zadnje vrijeme ubrzano gubim sjećanja. Možda zato gotovo opsesivno izbacujem tekstove. Neke stvari ne želim zaboraviti.
Međutim, bliži se moje ukleto doba godine. Imam i specijalan dan koji mi je najgori.
Čudno, sjećanja koja ostaju obično su traume. Mislim da sam bila sretno dijete. Po slikama, barem. Imala sam kosu ošišanu na kratko, bijeli BMX i igrala sam nogomet s bratom i dečkima iz ulice. Nikad nisam bila tipično žensko. Barbike mi nisu bile na listi prioriteta. Ali bilo je zato penjanje po stablima, gradnja kućica u šumarku i pecanje riba u riječici iza kuće.
Naravno, kao svako živo dijete, vraćala sam se doma sva blatna i izgrebana. Baš kako bi dijete i trebalo.
U školi sam bila bistra. Pokazivala sam dar za matematiku i pisala svoje prve tekstove. Čitala sam puno. Rano sam počela čitati, sasvim spontano. Knjige sam nosila sa sobom na drveće. Uzverala bih se bliže nebu i satima visjela na grani i samo čitala.
Mislim da je svima u školi bilo jasno da sam poprilično drukčija. Ako si curica koja ne nosi rozo i ne sanjariš o tome kako ćeš jednog dana biti frizerka, to za tebe nije dobra vijest u mojoj okolini. Tu je bila i određena doza zavisti jer sam sve zadatke u školi rješavala naizgled bez truda.
U pubertet sam ušla rano, s 10 godina. Tijelo se počelo dosta naglo mijenjati. Do tih 10 godina možda sam više nalikovala dječaku. U roku jednog ljeta već sam bila poprilično razvijena. Te jeseni, kad sam krenula u peti razred, jedne večeri baš poput ove, na vratu sam opipala kvržicu.
U početku se nisam nešto puno obazirala. Sve dok kvržica nije počela bujati. Kad sam došla do doktora, već je bila veličine kokošjeg jajeta. Moji su me pokušali poštediti od briga koje su im se javile. Ali osjetila sam. Hitna punkcija, pa lijekovi. U školi sam sve češće nosila dolčevitke i izbjegavala tjelesni, samo da dolčevitku ne moram skidati.
Kvržica je rasla i dalje. Nakon niza pregleda, liječnici su zaključili da je treba izrezati. Operacija će, rekli su, biti problematična jer je blizu žili kucavici. Bio je 31.10. kad sam operirana, na živo. Liječnici će tek kasnije shvatiti da meni trebaju daleko više doze analgetika da više ne osjetim bol. Osjetila sam svaki potez skalpela.
Tri sloja šavova trebala su da pokriju rupu u kojoj je bila kvržica, toliko se duboko usadila. Sjećam se noći u bolnici. Činila mi se strašno dugom. Išuljala sam se iz sobe i u kupaonici skinula zavoj. Ono što sam vidjela me zgrozilo više od same kvržice. Cijela moja lijeva strana vrata bila je crvena i prekrivena crnim šavovima.
Nakon izlaska iz bolnice, nisam dugo ostala doma. Brzo sam se vratila školi i učenju i dolčevitkama. Međutim, djeca kao djeca, bila su poprilično okrutna. Do tad sam bila drukčija, a od tad su imala i fizički znak na meni da sa mnom nešto nije u redu. Osjećala sam se kao čudovište.
U godinama koje su uslijedile, ožiljak je cijelio i blijedio, no još ga i dan danas nosim. Lijeva strana vrata još uvijek ima trag te jeseni prije 17 godina. A mislim da i psiha. Trebale su duge godine da uopće prihvatim ideju da bih se nekome mogla sviđati. Dok su djevojke mojih godina doživljavale svoje prve ljubavi, ja sam se ukopavala u samoću i bijeg tražila u knjigama.
Nekad još imam noćne more da me režu. Imam i taj defekt da ne vjerujem ljudima kad mi kažu da sam im lijepa. Ipak, više ne nosim dolčevitke. Svoj ožiljak nosim gotovo ponosno.
| < | listopad, 2018 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.