U zadnje vrijeme ubrzano gubim sjećanja. Možda zato gotovo opsesivno izbacujem tekstove. Neke stvari ne želim zaboraviti.
Međutim, bliži se moje ukleto doba godine. Imam i specijalan dan koji mi je najgori.
Čudno, sjećanja koja ostaju obično su traume. Mislim da sam bila sretno dijete. Po slikama, barem. Imala sam kosu ošišanu na kratko, bijeli BMX i igrala sam nogomet s bratom i dečkima iz ulice. Nikad nisam bila tipično žensko. Barbike mi nisu bile na listi prioriteta. Ali bilo je zato penjanje po stablima, gradnja kućica u šumarku i pecanje riba u riječici iza kuće.
Naravno, kao svako živo dijete, vraćala sam se doma sva blatna i izgrebana. Baš kako bi dijete i trebalo.
U školi sam bila bistra. Pokazivala sam dar za matematiku i pisala svoje prve tekstove. Čitala sam puno. Rano sam počela čitati, sasvim spontano. Knjige sam nosila sa sobom na drveće. Uzverala bih se bliže nebu i satima visjela na grani i samo čitala.
Mislim da je svima u školi bilo jasno da sam poprilično drukčija. Ako si curica koja ne nosi rozo i ne sanjariš o tome kako ćeš jednog dana biti frizerka, to za tebe nije dobra vijest u mojoj okolini. Tu je bila i određena doza zavisti jer sam sve zadatke u školi rješavala naizgled bez truda.
U pubertet sam ušla rano, s 10 godina. Tijelo se počelo dosta naglo mijenjati. Do tih 10 godina možda sam više nalikovala dječaku. U roku jednog ljeta već sam bila poprilično razvijena. Te jeseni, kad sam krenula u peti razred, jedne večeri baš poput ove, na vratu sam opipala kvržicu.
U početku se nisam nešto puno obazirala. Sve dok kvržica nije počela bujati. Kad sam došla do doktora, već je bila veličine kokošjeg jajeta. Moji su me pokušali poštediti od briga koje su im se javile. Ali osjetila sam. Hitna punkcija, pa lijekovi. U školi sam sve češće nosila dolčevitke i izbjegavala tjelesni, samo da dolčevitku ne moram skidati.
Kvržica je rasla i dalje. Nakon niza pregleda, liječnici su zaključili da je treba izrezati. Operacija će, rekli su, biti problematična jer je blizu žili kucavici. Bio je 31.10. kad sam operirana, na živo. Liječnici će tek kasnije shvatiti da meni trebaju daleko više doze analgetika da više ne osjetim bol. Osjetila sam svaki potez skalpela.
Tri sloja šavova trebala su da pokriju rupu u kojoj je bila kvržica, toliko se duboko usadila. Sjećam se noći u bolnici. Činila mi se strašno dugom. Išuljala sam se iz sobe i u kupaonici skinula zavoj. Ono što sam vidjela me zgrozilo više od same kvržice. Cijela moja lijeva strana vrata bila je crvena i prekrivena crnim šavovima.
Nakon izlaska iz bolnice, nisam dugo ostala doma. Brzo sam se vratila školi i učenju i dolčevitkama. Međutim, djeca kao djeca, bila su poprilično okrutna. Do tad sam bila drukčija, a od tad su imala i fizički znak na meni da sa mnom nešto nije u redu. Osjećala sam se kao čudovište.
U godinama koje su uslijedile, ožiljak je cijelio i blijedio, no još ga i dan danas nosim. Lijeva strana vrata još uvijek ima trag te jeseni prije 17 godina. A mislim da i psiha. Trebale su duge godine da uopće prihvatim ideju da bih se nekome mogla sviđati. Dok su djevojke mojih godina doživljavale svoje prve ljubavi, ja sam se ukopavala u samoću i bijeg tražila u knjigama.
Nekad još imam noćne more da me režu. Imam i taj defekt da ne vjerujem ljudima kad mi kažu da sam im lijepa. Ipak, više ne nosim dolčevitke. Svoj ožiljak nosim gotovo ponosno.
Post je objavljen 13.10.2018. u 17:25 sati.