Ateizam

Zašto ljudi vjeruju?

Fenomen vjerovanja u natprirodne sile, koje mi nazivamo bogom, prisutan je u većini kultura diljem planete. Od najprimitivnijih plemena Afrike i Australije, pa sve do urbanih ljudskih zajednica, svi imaju potrebu vjerovati u nadnaravnu silu koja može, ako hoće, riješiti za čovjeka nerješive probleme. Kako je nama najbliža vjera kršćanstvo, na ovom će se blogu pojavljivati postovi koji će biti kritika prošlosti i sadašnjosti kršćanstva, a posebice katoličanstva kao njegove najrasprostranjenije modifikacije.
Ne treba mnogo razmišljati da bi se shvatilo kako vjerovanje nema veze sa životnom logikom, no zato se i naziva vjerovanjem. Upravo je vjera ta koja je konstantno usporavala duhovni, intelektualni i tehnološki napredak društva kroz stoljeća svoje dominacije, a čini to i danas na sofisticiraniji način.
Kršćanstvo se kroz stoljeća postojanja veoma promijenilo, a razlog tome može se isčitati iz narodne poslovice: «daj čovjeku vlast pa ćeš vidjeti kakav je»
U prvih je tristotinjak godina svoga postojanja kršćanstvo bilo sekta, koju su Rimljani proglasili herezom. Danas pak katolička crkva štampa naljepnice za vrata svojih vjernika na kojima piše :«STOP SEKTE, MI SMO KATOLICI !!!»
U vrijeme španjolske inkvizicije, a i kasnije diljem katoličkog svijeta, ginulo se bez veze, a sve u ime Isusa Krista. Upravo je to apsurd nad apsurdima, jer učenje tog čovjeka je najmilosrdnije učenje koje je posvjedočeno ljudima ikada. Nedavno se Papa ispričao svijetu za zla katoličke crkve, i to je to. Papine dvije rečenice imaju veću težinu nego stoljeća inkvizicije i Križarski ratovi.
Katolička je crkva išla u oslobodilačke pohode sa imperijalnim silama kako bi spasila neuke ljude od vlastite slobode, i ponudila im «život vječni». Odakle katolici u Africi, Americi i Australiji? Zašto ih nema u Kini? Zato što je katoličanstvo došlo sa mačem i krvlju i genocidom – na taj se način širilo svijetom. U kolonijama se uspostavio novi «pravni poredak», ali i nova vjera, dakako silom.
Danas se radi o neokolonijalizmu, jer države u kojima su stranci vlasnici svega ne mogu biti suverene. Katolička crkva tu opet ima svoju snažnu ulogu.
Jedan od paradoksalnih događaja u sklopu crkve je i taj da je beatifikacija Pape Ivana Pavla II već otpočela, a sa Majkom Terezom će se pričekati. Zašto? Osobnog sam mišljenja da je Majka Tereza možda jedini primjer osobe koja je zaista živjela Isusa Krista, svakom svojom gestom. Njezina dobrota nadilazi granice vjere i možda je upravo to razlog da ona ne može biti «baš toliko sveta», jer ipak je samo Papa nasljednik Isusov, pa čak i onaj koji uspostavlja Inkviziciju i sl.

Sve je to tako, i većina to zna, no ljudi i dalje vjeruju. Što je najgore ljudi ne vjeruju samo u boga, već i u tu i takvu crkvu koja svakodnevno izdaje Boga u kojeg se kune.
Zašto je to tako? Zato što crkva ima instrumente kojima upravlja najsebičnijim dijelovima ljudske psihe, i tako od davnina.
Život je dar i poklon prirode, Boga ili čega već. Svi smo se rodili i jednom ćemo umrijeti. Samo jedan od mnogo miliona spermija je oplodio jajnu stanicu da bi svatko od nas bio baš takav kakav je. Zašto onda ljudi ne misle na radost življenja koja im je dana, već na trenutak kada će umrijeti. Zato što je čovjek po prirodi egoist, a religije se hrane tim egoizmom. Najveća je besmislica da crkva želi bolje i pametnije ljude, jer takvi ljudi ne bi trebali crkvu. Krasno je moći umrijeti jer to znači da si živio. Crkva najveću radost (život) naziva kaznom i pripremom za «život vječni». Crkva sveti čin seksa koji stvara život naziva grijehom.

Ljudi sve to ne žele znati i radije će živjeti u toplini lažne nade nego u surovoj zimi istine.