„Marim ja. Gde su sada davni nemiri. Razigrani beli leptiri. Dani zvezda poklonjeni njoj“..
..vidjela sam cijeli grad, svjetla svakog doma, ulice. Nesto najbolje, stvarno se desi kad se najmanje nadas. Znam, nije nista ogromno, ali slicno je kao bijeg od stvarnosti. Osjecala sam se tako ispunjeno, prvi put u zivotu. Kako volim sitnice. Nisam znala da zna tako fina mjesta izabrati, stvarno me iznenadjuje iz dana u dan, kao da otkrivam ono nesto sto se krije iza maske „loseg“ lika. Heh, a to stvarno nije. Savrseno, bas kao iz bajke. Naravno, ako zanemarim onu dvojicu sto mi ne znace nista osim dobrih prijatelja, da smo jos bili sami, ne znam kako bih zaustavila srce. Tako je drag, ima nesto u njemu sto me toliko privlaci. I ne treba mi nista, samo da jos dugo radi ovako fine stvari.
Bolje nije moglo. <3
19:49 ,
Komentiraj { 5 }
Print
