Škola kao moja
U ime Oca...
Posljednji je dan nastave - fala bogu.... Neki plaču od sreće, neki od tuge, neki i ne znaju zašto, a ja bih od žalosti, jada i sramote nakon što mi je nekolicina dječaka ispričala kako je njihova razrednica vjeroučiteljica danas odvela na sladoled samo djevojčice koje su sudjelovale u kupnji njezina poklona za kraj godine. E, da i jednoga dječaka koji joj je danas naknadno donio ružu. Zalutala, jadna ovčica, u zbornicu, mislim si. Dečki mi to pričaju s knedlom u grlu skrećući pogled ne bi li sakrili suzu koja je pobjegla. Vidim, teško im je. S tim su osjećajem danas otišli iz svoje škole. To je valjda bio postupak kojim bi učenici-pubertetlije trebali uvidjeti težinu svojih grijeha. I suzama ih okajati. Inkvizicijski, bez razgovora, osuđeni - KRIVI SU!
Draga vjeroučiteljice, ne može ti pomoći ni to što se prekrižiš prije svakog peciva kojeg pojedeš...
Klinci, sorry... Amen!
Najboljoj razrednici
Gledam lentu koju su mi danas poklonili moji učenici, a na njoj piše Najboljoj razrednici. Danas je bio posljednji sat s učenicima ove generacije. Ne mogu se više sjetiti koliko sam ih ispratila jer vrijeme briše veze među licima i imenima.
I uvjek su na kraju isti osjećaji... veselje što smo priveli godinu kraju, tuga jer završava jedno razdoblje i ponos jer su mnoge stvari sami dobro odradili.
Ova djeca imaju potencijala. Bit će to dobri ljudi.
Šut´ jezik - ne boli te glava
Danas je bila sjednica. Vrućina nam je utrnula mozgove. Misli su mi bježale kroz tamnoplavi zastor učionice. Nisam mogla pronaći izlaz. Pogledom se sudarim s kolegom koji znakovito kvrcka olovkom po klupi i otpuhuje zamišljene kolutove dima. Većina i ne zna zašto je ovdje. Klimaju zainteresirano na sve rečeno, a mole boga da što prije završi pa da mogu ići kući prepisivati lanjsku papirologiju u ovogodišnju dokumentaciju. Veliki Vođa (č. Ravnatelj) čita dnevni red u kojemu se ne spominje izvješće o ovogodišnjem izboru za najučenika škole koji je sramotno završen. Na hodnicima svi šapuću o nepravdi koja je nanesena najboljim učenicima, nitko se ne usudi ništa pitati jer u ovoj školi zidovi imaju uši... i oči. Šuti jezik - ne boli te glava, rekla bi moja baba.
Najhrabriji se usuđuje tražiti da se uvrsti i 4. točka dnevnoga reda pod nazivom Razno. Tračak nade zatinja u obzoru mojih očekivanja. Veliki Vođa sluti opasnost, diže se na zadnje noge i stiščući zubima tako da mu vilica podrhtava traži glasanje pa da vidimo tko se usuđuje dići ruku za 4. točku. Nastavnici se pogledavaju - polovično dižu ruku... V. Vođa broji - previše nas... V. Vođa traži da još jednom dignemo ruke - manje nas... V. Vođa traži i treći puta dizanje ruku - 13... zadovoljan je... pa zaključuje kako se većina nije složila s tim prijedlogom i tako je opet uspješno začepio usta učiteljima u školi koja se busa sloganom Kritičnost - Inovatovnost - Kreativnost - i još neki I ili K... zaboravila sam.
Teško je raditi u takvom okružju. Teško se nositi s tako manipulativnom i toksičnom osobom na čelu odgojno-obrazovne ustanove 21. st. Teško se nositi s osobom koja se začahurila u kalupe svoje lažne superiornosti i trenutne moći.
Učitelji se u mojoj školi dijele na: RADNE i PARADNE. Radni su uglavnom oni koje je V. Vođa zatekao u školi kad je politički ubačen u igru, a Paradni su oni koje je on zaposlio i koji mu zbog toga trebaju biti zahvalni i zato se zajedno (da Radni ne znaju) moraju družiti izvan radnoga vremena po raznim dernecima do jutra. Živjeli!