Škola kao moja
U ime Oca...
Posljednji je dan nastave - fala bogu.... Neki plaču od sreće, neki od tuge, neki i ne znaju zašto, a ja bih od žalosti, jada i sramote nakon što mi je nekolicina dječaka ispričala kako je njihova razrednica vjeroučiteljica danas odvela na sladoled samo djevojčice koje su sudjelovale u kupnji njezina poklona za kraj godine. E, da i jednoga dječaka koji joj je danas naknadno donio ružu. Zalutala, jadna ovčica, u zbornicu, mislim si. Dečki mi to pričaju s knedlom u grlu skrećući pogled ne bi li sakrili suzu koja je pobjegla. Vidim, teško im je. S tim su osjećajem danas otišli iz svoje škole. To je valjda bio postupak kojim bi učenici-pubertetlije trebali uvidjeti težinu svojih grijeha. I suzama ih okajati. Inkvizicijski, bez razgovora, osuđeni - KRIVI SU!
Draga vjeroučiteljice, ne može ti pomoći ni to što se prekrižiš prije svakog peciva kojeg pojedeš...
Klinci, sorry... Amen!
