Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

subota, 25.02.2012.

Bitke tijekom Američko - Engleskog rata

Bitka na putu Lundy Lane – 25. srpanj 1814.

Početkom 25. srpnja 1814. britanski guverner Gornje Kanade, general pukovnik Gordon Drummond, stigao je u utvrdu Fort George osobno preuzeti zapovijedanje obranom Niagarinog poluotoka na koji su provalile (provele invaziju) američke postrojbe. On je odmah zapovjedio britanskom brigadiru John Tuckeru da poduzme protunapadna bojna djelovanja južno od utvrde Fort Niagara koji je pao u prosincu 1813.godine.

Namjera britanskog generala Drummonda bila je prisiliti američkog zapovjednika invazije generala Browna da on izvuče svoje postrojbe sa zapadne obale Niagare. Međutim, general Brown zapovjedio je daljnje nastupanje prema sjeveru u namjeri da prisili Britance da se povuku natrag prema utvrdi Fort George.

Izgleda da američki general u tom trenutku nije imao dobre obavještajne podatke, pa nije znao da se na cesti Lundy lane nalaze manje britanske snage pod zapovjedništvom britanskog generala Rialla kojeg je u bitki za Chippewa odbacio američki general Scott. Kad je britanski general Riall izvješten od svojih izvidnica da Amerikanci poduzimaju nastupnu hodnju on je pripremio svoje postrojbe za odstupanje prema utvrdi Fort George, a što je i očekivao američki general Brown.

Međutim, zapovijed generala Drummonda bila je sasvim suprotna, te je on zatražio da Riall ostane na položajima uzduž ceste Lundy, a brigadiru Herculu Scottu zapovjedio je da se sa svojim postrojbama odmah uputi iz St. Davidsa i Queenstona na jug prema Riallu. Ni ne sluteći, da će ovakvim manevrima doći do direktnog sudara postrojbi što će kasnije dovesti do jedne od najkrvavijih bitaka tijekom rata 1814. godine, oba generala, američki i britanski, kretali su se u rasporedu svojih postrojbi.



Ništa ne sluteći britanski topnici uredili su svoje obrambene položaje na jednom uzvišenju (oko 25 m višem od okolnog zemljišta na nekom starom groblju) odakle su imali idealan pogled na okolinu. S druge strane američki general Scott sa svojom 1. brigadom regulara izbio je na čistinu u kasnim poslijepodnevnim satima točno ispred uzvišenja na kojem su bili britanski topnici. Istodobno je general Scott poslao svoje desno krilo, 25. pješačku pukovniju pod zapovjedništvom bojnika Thomas Jesupa, sa zadaćom obuhvata lijevog boka Riallovih postrojbi, a tu su se nalazili Kanađani koji opet ništa nisu slutili, te su ostali u rastresitim rasporedima.

Susret Amerikanaca i Kanađana bio je iznenađujući i za jedne i druge, jer nitko nije očekivao protivnika upravo ovdje. Razvila se borba u susretu u kojoj su se bolje snašli američki regulari američke 25. pješačke pukovnije. Nakon kratke bitke Amerikanci su zarobili mnogo ranjenih kanadskih vojnika, a među njima i britanskog generala Rialla koji je bio ranjen u ruku.

No, američki bojnik Jesup i sam iznenađen pojavom protivnika poslao je svoju lijevokrilnu satniju pod zapovjedništvom satnika Ketchuma sa zadaćom da odmah osigura spoj sa glavninom brigade, jer nije znao kolika je snaga protivnika ispred njega.

Razvila se žestoka bitka na cesti Lundy Lane koja je potrajala do sumraka. Američka 1. brigada regulara potisnula je britanske postrojbe, ali je i pretrpjela značajne gubitke od britanskog topništva koje ih je imalo 'na dlanu' sa svojih položaja na uzvišenju. Međutim, kako se britansko pješaštvo povuklo pod pritiskom američkih regulara na drugu stranu ceste Lundy Lane, sada je britansko topništvo ostalo ispred svojeg pješaštva samo.

Dolaskom (pristizanjem) američke 2. brigade regulara, pod zapovjedništvom brigadnog generala Eleazer Wheelock Ripleya, brigadni general Scott zapovjedio je svojoj 21. pješačkoj pukovniji, pod zapovjedništvom američkog brigadira Jamesa Millera pokušaj obuhvata desnog boka britanskog složaja i zarobljavanje topništva.

Iako je to bila izuzetno teška zadaća, gotovo ravna pogibelji, američki brigadir Miller hrabro je odgovorio: 'Pokušat ću gospodine generale, pokušat ću! Ovaj napad američkih regulara doista je bio pogibeljni, ali brigadir Miller i njegovi regulari uspjeli su se probiti na samo dvadesetak metara od britanskih topnika, ali više nisu imali streljiva.

U tom prijelomnom i odlučujućem trenutku brigadir Miller zapovjedio je očajnički juriš bajunetama i uspio. Zarobio je britansko topništvo. No sada je britansko pješaštvo krenulo u napad s namjerom da povrati topove natrag. Srećom po brigadira Millera i njegove regulare na cestu Lundy Lane tog trenutka izbili su američki regulari 2. brigade i američka milicija s Amerikancma lojalnim Indijancima, pod zapovjedništvom brigadnog generala Portera, te pomogli američkoj 21. pukovniji odbiti britanski protunapad.

No, bitka iako sve krvavija još se nije bližila svojemu kraju, jer ubrzo su pristigli britanski regulari pod zapovjedništvom britanskog generala Hercula Scotta, ali zamoreni višesatnom hodnjom iz Queenstona.

subota, 18.02.2012.

Bitke tijekom Američko - Engleskog rata

Bitka na rijeci Chippawa – 5. srpanj 1814.

Nadnevka 5. srpanj 1814. general Scott izdao je zapovijed za prijelaz (forsiranje je prijelaz rijeke pod borbom, a prijelaz je onda kada drugu obalu ne brani protivnik – po Athumanunhu) potoka Street (Street Creek) u namjeri zauzimanja složaja za forsiranje potoka Chippawa (Chippawa Creek). Međutim, američke izvidnice otkrile su britanske postrojbe koje su prešle potok Chippawa i o tomu brzo izvijestile generala Scotta. (oko 1500 britanskih regulara, te oko 600 pripadnika milicije i Indijanaca – Kanađani – po Athumanunhu)

Naime, britanski general Riall, uvjeren je da se britanska posada u utvrdi (fort) Erie još uvijek drži i brani, pa im želi poslati pojačanje. Rano ujutro toga 5. srpanja 1814. britanske i američke izvidnice i bojna osiguranja (predstraže) ostvarile su bojni kontakt i započelo je puškaranje u namjeri da se otkriju stvarne jačine postrojbi.

Američki zapovjednik general Scoot zapovjedio je generalu Porteru (750 pripadnika milicije i oko 600 Indijanaca – Native People) da on otjera britanske izvidnice i predstraže koje su također bile sastavljene od britanskih lojalista, odnosno sada slobodno napišem Kanađana (oko 600 pripadnika milicije i kanadskih Indijanaca). Tako su se zapravo prvi sukobili, na jednoj i drugoj strani, milicija i Indijanci.



Kada je britanski general izvješten da se radi o američkoj miliciji on pokreće svoje regulare (oko 1500 vojnika) uvjeren u laganu pobjedu, jer je ispred njega američka milicija. No, u međuvremenu američka milicija i Indijanci povukli su se nakon protjerivanja Kanađana natrag preko potoka Chippawa Creek, a na bojištu ostaju američki regulari 9., 11., 22. i 25. United States Rifle Regiment (USRR).

Naime, američki regulari nose sive odore (već prije sam objasnio da nije bilo dovoljno platna kako bi se za regulare sašile plave odore regulara), a kad ih britanski regulari uočavaju uvjereni su da su to zapravo pripadnici američke milicije.

Britansko topništvo (bitnica s tri topa) otvorila je snažnu paljbu po američkim regularima očekujući da će se složaj brzo slomiti. No, američki regulari hrabro su izdržali batiranje britanskog topništva što je iznenadilo Britance koji su bili uvjereni da će se složaj američke milicije raspasti nakon tri plotuna. Što se naravno nije dogodilo, a general Riall promrmljao je sebi u bradu: 'Dođavola, pa ovo su američki 'božanski' regulari!'
Nakon prvog iznenađenja za Britance je nastupilo i drugo. Naime, kada je američka topnička bitnica (tri topa) pod zapovjedništvom američkog topničkog satnika Nathaniel Towsona, s jednim plotunom izbacila iz stroja britansko topništvo pogodivši im komoru sa streljivom. Za to vrijeme britanski složaj opasno je otkrio svoj desni bok u koji je udarilo američko lijevo krilo (američka 25. strijeljačka pukovnija – USRR – po Athumanunhu).

Bitka je potrajala oko 25 minuta, a tada je britanski general, nakon što ga je okrznuo metak, zapovjedio odstupanje natrag preko potoka Chippawa Creek u sigurnost gradića Chippawa.

Amerikanci su imali 61 poginulih i 225 ranjenih, a Britanci su imali 108 mrtvih, 350 ranjenih i 46 zarobljenih. Ovom pobjedom američka vojna kampanja na Niagari dobila je zamah, a američki general Scott i britanski general Riall sukobit će se opet nadnevka 25. srpnja 1814. tijekom bitke kod Lundy Lane.

U spomen na hrabrost američkih vojnika tijekom bitke (batiranja britanskog topništva) kod Chippawa Creek američki kadeti prestižne vojne akademije West Point nose svečane sive odore kakve su nosili američki regulari toga dana u toj veličanstvenoj bitci gdje su stojički pretrpjeli batiranje britanskog topništva sve do trenutka kada američko topništvo kontrabatiranjem nije izbacilo britansko topništvo iz bitke.

subota, 11.02.2012.

Bitke tijekom Američko - Engleskog rata

Bitka na rijeci Chippawa – 5. srpanj 1814.

Do bitke na rijeci Chippawa došlo je u ranim jutarnjim satima nadnevka 5. srpanja 1814. tijekom Američko – Engleskog rata, a nakon cijelog niza poraza, (uz današnju kanadsko-američku granicu), Američke vojske u tom ratu. Američki ministar rata John Armstrong poradi čiste 'blamaže' američke vojske smijenio je američke generale zapovjednike 'Sjeverne vojske'.

Tijekom te smijene na mjesto zapovjednika postavljen je general bojnik Jacob Brown, a za zapovjednika operativnih postrojbi postavljen (imenovan) je brigadni general Winfield Scott. Američka 'Sjeverna vojska' imala je ključnu zadaću napada na britansku vojnu bazu u gradu Kingston, a jedan od smjerova napada išao je preko Niagarinih vodopada (Niagara falls).

Američke postrojbe koje su bile pod zapovjedništvom brigadnog generala Winfield Scotta ubrzano su provodile obuku i pripremale se za predstojeće bitke u vojnim bazama Buffalo i Plattsburgh. General Scott inzistirao je na 'Priručniku' iz francuske revolucionarne vojske i 'drill' svojih postrojbi provodio je u potpunosti oslanjajući se na isti. Tako je ubrzo američka 'Sjeverna vojska' pod zapovjedništvom generala Scotta usvojila i standardizirala zapovijedi i postupke za manevar, te novi način organiziranja i provedbe taborovanja (kampiranja) što je doprinijelo sprječavanju i suzbijanju bolesti kod vojnika.

Uz potpunu potporu ministra rata i generala bojnika Jacob Browna, general Scott uspio je smijeniti nesposobne časnike i postaviti časnike koji su dorasli zadaćama. Međutim, dvojica generala ipak su naišla na neshvatljive i meni nerazumljive probleme koji doista ne doliče kada je u pitanju vojska. (Ne bih htio nikoga uvrijediti, ali dio američkih političara kao da se trudio otežati rad ovoj dvojici vojnika, odnosno generala)

Naime, general Scott želio je da svi njegovi vojnici i časnici budu odjeveni u plave odore (tipične američke, a poradi razlikovanja od britanskih crvenih odora – po Athumanunhu). No, general nije mogao dobiti dovoljne količine plavoga platna, a u zamjenu mu je stiglo platno sive boje. (Sive odore nosili su pripadnici američke milicije, a američki 'regulari' odijevali su plave odore – po Athumanunhu). General Scott bio je ljut i razočaran, a još veće probleme imao je general bojnik Brown.

Poradi 'nadutosti i šepurenja' američkog komodora (mornarički čin koji odgovara činu brigadnog generala u kopnenoj vojsci – po Athumanunhu) Isaac Chaunceya koji je bio zapovjednik američke flote na jezeru Ontario, general bojnik Brown morao je više puta mijenjati smjer napada na britanski Kingston. Tako da je umjesto direktno napao, on je morao poslati svoju 'Sjevernu vojsku' preko Niagarinih vodopada i podijeliti je na dvije napadačke kolone (brigade):

Jednom je zapovijedao brigadni general Scott, a drugom brigadni general Eleazer Ripley. Ipak, dobro je bilo što je general bojnik Brown prepoznao vojničku sposobnost i vrijednost brigadnog generala Scotta, pa mu je dodijelio četiri pješačke pukovnije regulara i dvije bitnice topništva. (to će se ubrzo pokazati kao 'pun pogodak', jer Scottova brigada brzo je napredovala u napadu, ali i pokazala se izvrsna u obrani utvrde (fort) Erie – po athumanunu)

Poradi toga i želje da se taj uspjeh eksploatira i pretvori u konačnu pobjedu, general Brown poslat će i svježa pojačanja generalu Scottu. Bile su to pukovnije mješovitog sastava (milicija i Irokez ratnici) kojima je zapovijedao brigadni general Peter Porter.

Dobro, dosta za pred uvod, nastavit ću neki drugi put, jer ovdje će se događati vrlo zanimljive i nevjerojatne stvari tijekom tih bitaka što ja ih volim nazvat divnih i veličanstvenih.



malo nešto o taborovanju i 'drillovanju' iz toga doba

nedjelja, 05.02.2012.

Bitke Američko – Engleskog rata 1812. – 1815.

Američko – Engleski rat 1812. - 1815. – Američki Drugi rat za nezavisnost (uvod)

Američki Drugi rat za nezavisnost, odnosno, u povijesti ratova i bitaka zapamćen kao Američko – Engleski rat koji se vodio od 1812. do 1815. bio je oružani sukob koji je izbio između relativno nove i mlade nacije Amerikanaca koji su svoju državu nazvali Sjedinjene Američke Države (Amerika) i stare kolonijalne sile koja se zvala Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske (Engleska) te njezine sjevernoameričke kolonije u Kanadi.

Velika Britanija (Engleska) bila je u ratu s Francuskom, pa je pokušala ograničiti američku trgovinu s Francuskom i pri tomu nametnula Americi cijeli niz ograničenja i blokada koje su razljutile Amerikance koji su to smatrali suprotnim tadašnjim važećim međunarodnim pravima, ali po meni (po Athumanunhu) pravi razlog ulaska Ameriku novi rat protiv Engleske je zapravo američka frustracija engleskom vojnom potporom američkim Indijancima (Native People) koji se protive ekspanziji mlade američke države na tadašnje indijanske teritorije.

Isto tako, barem po meni (po Athumanunhu) pravi razlog blokade Amerike od strane Engleske je zapravo engleska frustracija i nikada prežaljeni gubitak 'izgubljene kolonije', pa Englezi samo traže izgovor za blokadu.

Nadalje, početkom rata mlada američka nacija teško i opasno je podijeljena i sumnja u opravdanost novoga rata s Engleskom, ali tada na scenu stupa poznata engleska 'arogancija i samodopadnost', pa engleska vojska iznenada provaljuje i spaljuje američku 'Bijelu kuću' 24. kolovoza 1814. godine, a to pak je doista 'prelilo čašu' i mlada američka nacija opet postaje jedinstvena i Britanci će pretrpjeti težak vojnički poraz tijekom bitke kod New Orleansa 1815. godine.

Na drugoj strani, opet po Athumanunhu, i Amerikanci su imali svoj 'biser' koji se ogleda nepromišljenom invazijom u Kanadu, tadašnju englesku koloniju, a opet poradi nikada zaboravljenog neuspjeha da se i područje Kanade uvuče u Američki rat za neovisnost (1779. – 1783.).

Dakle, rat je počeo tijekom 1812., a završio 1815. godine. Više od 1.600 britanskih i 2.300 američkih vojnika, marinaca i mornara stradalo je u ovom ratu na kopnu i na moru koji nije iznjedrio poraženog, ali ni pobjednika. Kada je Amerika proglasila i objavila rat u ljeto 1812. Engleskoj, njezina (američka vojska) bila je totalno nespremne za sukob s vojskom tada najmoćnije svjetskog carstva. Poradi toga američka vojska pretrpjet će cijeli niz vojničkih poraza, ali i poniženja tijekom rata i sva je sreća što je englesko nepromišljeno spaljivanje američke 'Bijele kuće' opet probudilo nacionalni duh i ponos mlade američke nacije, pa će se upisati i velika pobjeda tijekom bitke kod New Orleansa1815. i to nakon što je već potpisano primirje u Ghentu.

Pravi gubitnici ovoga rata bili su, opet po Athumanunhu, jedino Indijanci koji su zauvijek izgubili englesku vojnu otporu u svojim ratovima protiv američke ekspanzije (o tim ratovima Athumanunh će pisati kasnije). Isto tako, po Athumanunhu, najveći dobitnici u tom ratu su zapravo današnji Kanađani koji su ponosno obranili svoje područje od opet nepromišljene američke invazije u Kanadu i upravo tada rođena je ta nova nacija koju danas nazivamo Kanađani.



Nepotrebne vojničke žrtve nakon zaljučivanja primirja ne trebaju nikome! O tomu moraju razmišljati 'oni starci' koji izazovu rat koji potom vode mladi ljudi ...

<	veljača, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!