Marketing
Bitke tijekom Američko - Engleskog rata
Bitka na putu Lundy Lane – 25. srpanj 1814.
Početkom 25. srpnja 1814. britanski guverner Gornje Kanade, general pukovnik Gordon Drummond, stigao je u utvrdu Fort George osobno preuzeti zapovijedanje obranom Niagarinog poluotoka na koji su provalile (provele invaziju) američke postrojbe. On je odmah zapovjedio britanskom brigadiru John Tuckeru da poduzme protunapadna bojna djelovanja južno od utvrde Fort Niagara koji je pao u prosincu 1813.godine.
Namjera britanskog generala Drummonda bila je prisiliti američkog zapovjednika invazije generala Browna da on izvuče svoje postrojbe sa zapadne obale Niagare. Međutim, general Brown zapovjedio je daljnje nastupanje prema sjeveru u namjeri da prisili Britance da se povuku natrag prema utvrdi Fort George.
Izgleda da američki general u tom trenutku nije imao dobre obavještajne podatke, pa nije znao da se na cesti Lundy lane nalaze manje britanske snage pod zapovjedništvom britanskog generala Rialla kojeg je u bitki za Chippewa odbacio američki general Scott. Kad je britanski general Riall izvješten od svojih izvidnica da Amerikanci poduzimaju nastupnu hodnju on je pripremio svoje postrojbe za odstupanje prema utvrdi Fort George, a što je i očekivao američki general Brown.
Međutim, zapovijed generala Drummonda bila je sasvim suprotna, te je on zatražio da Riall ostane na položajima uzduž ceste Lundy, a brigadiru Herculu Scottu zapovjedio je da se sa svojim postrojbama odmah uputi iz St. Davidsa i Queenstona na jug prema Riallu. Ni ne sluteći, da će ovakvim manevrima doći do direktnog sudara postrojbi što će kasnije dovesti do jedne od najkrvavijih bitaka tijekom rata 1814. godine, oba generala, američki i britanski, kretali su se u rasporedu svojih postrojbi.
Ništa ne sluteći britanski topnici uredili su svoje obrambene položaje na jednom uzvišenju (oko 25 m višem od okolnog zemljišta na nekom starom groblju) odakle su imali idealan pogled na okolinu. S druge strane američki general Scott sa svojom 1. brigadom regulara izbio je na čistinu u kasnim poslijepodnevnim satima točno ispred uzvišenja na kojem su bili britanski topnici. Istodobno je general Scott poslao svoje desno krilo, 25. pješačku pukovniju pod zapovjedništvom bojnika Thomas Jesupa, sa zadaćom obuhvata lijevog boka Riallovih postrojbi, a tu su se nalazili Kanađani koji opet ništa nisu slutili, te su ostali u rastresitim rasporedima.
Susret Amerikanaca i Kanađana bio je iznenađujući i za jedne i druge, jer nitko nije očekivao protivnika upravo ovdje. Razvila se borba u susretu u kojoj su se bolje snašli američki regulari američke 25. pješačke pukovnije. Nakon kratke bitke Amerikanci su zarobili mnogo ranjenih kanadskih vojnika, a među njima i britanskog generala Rialla koji je bio ranjen u ruku.
No, američki bojnik Jesup i sam iznenađen pojavom protivnika poslao je svoju lijevokrilnu satniju pod zapovjedništvom satnika Ketchuma sa zadaćom da odmah osigura spoj sa glavninom brigade, jer nije znao kolika je snaga protivnika ispred njega.
Razvila se žestoka bitka na cesti Lundy Lane koja je potrajala do sumraka. Američka 1. brigada regulara potisnula je britanske postrojbe, ali je i pretrpjela značajne gubitke od britanskog topništva koje ih je imalo 'na dlanu' sa svojih položaja na uzvišenju. Međutim, kako se britansko pješaštvo povuklo pod pritiskom američkih regulara na drugu stranu ceste Lundy Lane, sada je britansko topništvo ostalo ispred svojeg pješaštva samo.
Dolaskom (pristizanjem) američke 2. brigade regulara, pod zapovjedništvom brigadnog generala Eleazer Wheelock Ripleya, brigadni general Scott zapovjedio je svojoj 21. pješačkoj pukovniji, pod zapovjedništvom američkog brigadira Jamesa Millera pokušaj obuhvata desnog boka britanskog složaja i zarobljavanje topništva.
Iako je to bila izuzetno teška zadaća, gotovo ravna pogibelji, američki brigadir Miller hrabro je odgovorio: 'Pokušat ću gospodine generale, pokušat ću! Ovaj napad američkih regulara doista je bio pogibeljni, ali brigadir Miller i njegovi regulari uspjeli su se probiti na samo dvadesetak metara od britanskih topnika, ali više nisu imali streljiva.
U tom prijelomnom i odlučujućem trenutku brigadir Miller zapovjedio je očajnički juriš bajunetama i uspio. Zarobio je britansko topništvo. No sada je britansko pješaštvo krenulo u napad s namjerom da povrati topove natrag. Srećom po brigadira Millera i njegove regulare na cestu Lundy Lane tog trenutka izbili su američki regulari 2. brigade i američka milicija s Amerikancma lojalnim Indijancima, pod zapovjedništvom brigadnog generala Portera, te pomogli američkoj 21. pukovniji odbiti britanski protunapad.
No, bitka iako sve krvavija još se nije bližila svojemu kraju, jer ubrzo su pristigli britanski regulari pod zapovjedništvom britanskog generala Hercula Scotta, ali zamoreni višesatnom hodnjom iz Queenstona.
Post je objavljen 25.02.2012. u 18:35 sati.