Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

subota, 27.09.2008.

Hrvatska ratnička povijest

Narednik spašava poručnika (isječak bitke kod Lutzena)

U žestokom konjaničkom karijeru, kroz vrtloge dima, eksplozije granata i grmljavinu topova, crveni redovi hrvatskih konjanika jezdili su na svojim konjima kao da su na vježbalištu, a ne u strašnom kovitlacu bitke koja je poprimala sve drastičnije trenutke. U silovitom naletu na švedsko lijevo krilo provodili su Hrvati svoju poznatu 'arkebuzadu', a vodi ih poručnik Andrija Potočki. Satnik Tomo Vinković pao je odmah čim su naletjeli na zelene dragune vojvode Weimarskog. Hrvatski konjanici vješto se izmaknu i propuste svoje teško oklopljene kirasire koji poletješe na Sase dijagonalno. Plotunom iz svojih kubura hrvatski konjanici unesu strašnu pomutnju u gustim redovima saskih draguna. Ispraznivši teške kubure okrenu ih naopako, nagnu konje među rastrojene redove draguna i stanu udarati kuburama kao buzdovanima. U tom pomalo suludom konjaničkom trku poručnik Potočki gotovo se sudari s jednim saskim dragunom koji je na glavi imao veliki crni šešir. Poručnik ga snažno tresne drškom kubure u lice tako da je ovaj poleđuške ljosnuo iz sedla zamlatarivši rukama, na kojima su bile kožne rukavice, kroz zrak. Za husarima poručnika Potočkog jurnuli su i husari satnika Blaškovića pristižući uz paklensku viku i bljesak sabalja kojima su vitlali prijeteće, a iza njih u gustim redovima, pereći svoja duga koplja, u gustim redovima nastupala je Zaradeckijeva kopljanička pukovnija. Poručnik Potočki već je u tom metežu naletio na saskog husara koji ga zamalo pokosi svojom sabljom, ali se poručnik vješto izmakne nalegnuvši na vrat konja i svojom sabljom ubode Sasa više pasa. Poručnik Potočki još je samo mogao vidjeti bol i iznenađenje u očima smrtno ranjenog saskog husara, a tada u strašnom konjaničkom sudaru padne mu mrak na oči. Posljednje što je osjetio bile su nečije snažne ruke koje su ga dograbile za ovratnik tunike i snažno ga povukle … Pola sata kasnije poručnik Potočki dođe svijesti i stane povraćati naslonjen na svog konja. Cijelo tijelo mu se treslo, noge su mu klecale, a pred očima mu se sve vrtjelo. Zamagljeni vid posta mu jasniji i on ugleda nasmiješeno lice svojeg narednika Blaža Ledinskog. Dok je poručniku u glavi još uvijek bubnjalo, a vrat mu se kočio, narednik pokuša užurbano objasniti svom zapovjedniku što mu se dogodilo:
'Gospodine lajtnante, samo polako! Eto, već dolazite sebi! Razbiše nas gospodine lajtnante, ali nema veze, nije nam ni prvi, a bogme ni posljednji put. Glavno je da ste nam vi živi, jer kad sam vas vidio da ste onako tresnuli u paklensku gužvu, pomislio sam da ste gotovi, da ste vrat slomili, da vam je hrbat puknuo. Ono, vi ništa ni slomili niste, samo su vam se možđani strašno protresli …'
Pridržavajući se jednom rukom za stremen, poručnik je drugom brisao usta koja su mu bila prepuna kiselo-gorkog okusa. Pljuvao je i postupno se pribirao. Kroz koprenu vlastite mučnine i slabosti, u zavjesi dima, poručnik je vidio raštrkane plavo-bijele konjanike s blistavim prsnim oklopima i mnoštvo pješaka koji su nastupali u zbijenim i gustim redovima. Opet je narednik požurio objasniti svom poručniku:
'Ono je kraljeva garda! Sam Gustav Adolf poveo ih je preko ceste do onog prokletog kanala u koji smo svi upali. Švedi su ušutkali naše mušketire, zarobili su nam topove, a onda se pojavila ona plava švedska pukovnija 'Smaland' dobro sam im zapamtio zastavu. Kad ste pali na jedvite jade smo ih zadržali da vas ne pregaze, a onda se pojavio sam grof Pappenheim. Stigao je u zadnji čas! Njegovi kirasiri i draguni ’mljeli’ su Gustavovu gardu da je bilo gadno za gledati dok ste vi bili u nesvjesti. No, ni grof Pappenheim nije imao sreće, kugla mu je raznijela nogu, neće preživjeti ... Gledajte gospodine lajtnante kralj opet ludo udara preko ceste!’
Poručnik i narednik vidjeli su kako su ‚plavi Švedi’ redom padali pogođeni puščanim plotunima uletjevši u zamku koju su im postavili carski strijelci koji su ležali, klečali i stajali. Gustavu Adolfu klone prostreljena lijeva ruka, pa on desnom, u kojoj je stiskao mač, pokuša obuzdati konja koji se poplašio. Tada se iz prednjih redova carskih kirasira izdvojio jahač koji poleti za kraljem. Andrija i Blaž prepoznali su ga po odori, zdepastom stasu i šarenoj kobili koju je jahao. Bio je to pukovnik von Falkenberg.
’Neće ga stići!’ Zagalami Blaž, kao da je to i priželjkivao, a Andrija je stiskao prste i podizao se na prste kao da i on želi da kralj umakne pukovniku. Pukovnik Falkenberg spozna da neće uhvatiti kralja prije nego ovaj stigne do svojih draguna, te odapne samokres.
’Predaleko je, ne može ga pogoditi!’ Opet drekne Blaž, no, kralj se zatetura u sedlu i ispusti mač, uzde, zanese se i sruši se s konja na opće zaprepaštenje i užas draguna koji su bjesomućno, ali uzalud jezdili da zaštite svojeg kralja. Poručnik Potočki tiho prozbori: ’E, prokleta sudbina! Samo ludim i pukim slučajem pogodi ga zrno ...’

<	rujan, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!