Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

nedjelja, 27.05.2007.

Španjolski građanski rat

Bitka za Madrid – 12. studeni 1936.

Bitka se još uvijek tukla kod Carabanchela, pa je tu sada upućena 12. interbrigada koja je bila ustrojena od njemačke bojne naziva 'Thälmann', francusko-belgijske bojne naziva 'Andre Marty' i talijanske bojne naziva 'Garibaldi'. Tom 12. interbrigadom zapovijedao je također Mađar, časnik iz Austro-Ugarske vojske general Lukacs. Istodobno s 12. interbrigadom u Madrid stiže i Durruti s 4000 Republikanaca anarhističke milicije. Međutim, 12. interbrigada, za razliku od 11. interbrigade, imala je u svom sastavu čak 17 nacionalnosti. Taj veliki broj raznih nacija i raznih jezika stvorio je velike probleme tijekom izdavanja zapovijedi. U trenutku kada je brigada ušla u bitke došlo je do prave zbrke i velike pomutnje. Njezin zapovjednik, za razliku od zapovjednika 11. brigade, bio je slabiji poznavatelj jezika, a i dosta slabiji organizator. Opet nije bilo koordninacije s republikanskim oklopništvom, republikansko zrakoplovstvo, iako moćno i snažno, nije uspjelo s madridskog neba rastjerati nacionalističke zrakoplove, topništvo 12. interbrigade bilo je izuzetno slabo i nekoordinirano, a i neke satnije su zalutale i izgubile se na bojišnici. Glavni napor brigade bio je brežuljak Cerro de los Angeles, ali je ostao nedostižan. No, ni nacionalističke postrojbe nisu baš polučile značajnije uspjehe. Asensiova prethodnica tri je puta prodrla do obale rijeke Manzares, ali je i tri puta odbačena s nje. Naposljetku, nacionalističke postrojbe ipak su ovladale jednim malim mostobranom kod Palacetea de la Mancola i tu su dva marokanska tabora regulara i jedna bandera legionara izvršili juriš. Juriš im je u potpunosti uspio djelomično i zbog toga što su Republikanci iz kolone 'Libertad' napustili zabunom svoje položaje u nesporazumu s postrojbom koja ih je trebala tu zamijeniti. Sada se razvijaju bitke za Sveučilišni grad. Doista, bile su to teške i nadasve krvave bitke, a sablasni metež izgledao je još strašnije kada su noću odjekivale zapovijedi na mnogim jezicima koji su se potpuno ispremiješali: 'Bataillon Thälmann, fertig machen!', ' Bataillon Andre Marty, descendez vite!', 'Garibaldi, avanti!'… Bitke su trajale cijelu noć. Jedna i druga strana nisu popuštale ni za pedalj, ni za milimetar, a vrlo često protivnici su se tukli 'prsa o prsa', tukli su se za svaku zgradu, za svaki kat, za svaku sobu u zgradi … Pripadnici bojne Thälmann krcali su liftove bombama i upućivali bi ih na više katove gdje bi onda eksplodirali među marokanskim regularima koji su se zabarikadirali na katovima. Mnogi marokanski regulari otrovali su se u prostorijama laboratorija jer su jeli pokusne životinje koje su bile cijepljene raznim pokusnim preparatima i virusima. No, bilo kako da bilo i jedni i drugi borili su se izuzetno hrabro, čisto i vojnički. Durrutijevi anarhisti potisnuti su niz Calla de la Princesa, ali kad su ih regulari htjeli natjerati u bijeg, anarhisti su skupili hrabrost i u protunapadu vratili svoje položaje. Bitke su tako bjesnile sve do 19. studenog, a tada se na bojišnici pojavio i sam general Miaja koji je stao u prve crte i rovove te hrabro pozivao Republikance: 'Republikanci ginite na svojim položajima! Ginite sa svojim generalom Miajom!' Ispred zatvora Modelo poginuo je i sam Durruti, vođa anarhista. Franco je bio vrlo ljut, pa je nesmotreno izjavio u Portugalu pred novinarima, da će ili zauzeti Madrid, ili ga sravniti sa zemljom, ali da ga neće prepustiti 'marksistima'. Tako su od 19. do 22. studenog nacionalistički zrakoplovi bombarderi tipa 'Junkers 52' i 'Savoia 81' zasipali 'tepisima' zapaljivih i razornih bombi grad Madrid. Bio je to opet jedan od pokusa koji će kasnije, tijekom Drugog svjetskog rata, iskusiti i sam London, Lenjingrad, Hamburg, Dresden, Tokijo … No, to doista, s vojničke strane gledano, nepotrebno i suludo razaranje grada među stanovnicima Madrida, kao i među stanovnicima kasnije pobrojanih gradova, ne samo da nije polučilo nikakav psihološki učinak, već naprotiv, umjesto straha kod civila je izazvan prkos i mržnja prema razarateljima. Zato će na kraju Athumanunh zapisati vapaj koji je tog dana u svoj dnevnik napisao jedan Republikanac: 'Oh, Europo stara, ti što si uvijek tako obuzeta svojim sitnim igrama i teškim spletkama, daj bože da te ne uguši sva ta prolivena nevina krv…'

27.05.2007. u 14:24 • 6 KomentaraPrint#^

subota, 26.05.2007.

Španjolski građanski rat

Bitka za Marid – dolazak interbrigada na bojišnicu

Unatoč velikoj efikasnosti sovjetskih zrakoplova i tenkova, te novoj nadi koju je to pobudilo, kod republikanskih postrojbi vladalo je tmurno raspoloženje. Sovjetski tenkovi tipa T –26 opetovali su svoje napade 3., 4. i 5. studenog, ali ovaj puta su posade tenkova činili Španjolci, no, ti tenkovski napadi polučili su vrlo male, čak nikakve uspjehe, jer su španjolske posade bile previše zbunjene i slabo obučene u rukovanju sa sovjetskim tenkovima. No, zato su na drugoj strani, nacionalističkoj, pojave tih tenkova na bojišnici izazvale pretjeranu opreznost, pa su nacionalistički zapovjednici Mola, Varel i Yagüe odložili napad za 8. studeni. Sukladno tom nacionalističkom planu napad je trebalo započeti uklinjavanjem klina između Sveučilišnog grada i Plaze de Espana, te probojem u gradsku četvrt na brežuljcima iznad doline Manzanaresa. Napadom je trebalo ovladati Casom del Campom i priječi pod borbom rijeku Manzanares, te svladati tešku uzbrdicu na brežuljcima gdje je ležao Parque del Oeste (Zapadni park). Tako su kolone generala Yagüe, točnije kolona kojom je zapovijedao Asensio morala priječi rijeku Manzanares ispod Pasea de Rosales (dugo šetalište koje se proteže Zapadnim parkom), probiti se uzbrdo i zauzeti zatvor Modelo i vojarnu Don Juan. Lijevo od Asensijeve kolone trebala je napasti kolona Castejona koja je trebala zauzeti studentsko naselje Fundacion del Amo smješteno na južnoj strani Studentskog grada. Desno od Asensija napadala je kolona kojom zapovijeda Delgado Serrano, a ta kolona trebala je zauzeti vojarnu Montana i iz nje pod vatrenim nadzorom držati Kraljev dvor i najveću madridsku ulicu Gran Viju. Kolone kojima su zapovijedali Barron i Tella trebale su izvesti demonstrativni (lažni, fingirajući) napad na predgrađe Carabanchel. Sve te nacionalističke kolone činili su uglavnom marokanski regulari i legionari, dakle najbolje čime su toga trenutka raspolagali nacionalistički zapovjednici. Tim doista elitnim vojnicima zapovijedaju izuzetno iskusni zapovjednici koji su kao mladi časnici stekli neprocjenjiva bojna iskustva iz bitaka s rifskim plemenima. Potporu im daju dvadesetak talijanskih tenkova kojima zapovijeda satnik Oresto Fortuna, te dvije satnije teških i jedna satnija lakih njemačkih tenkova kojima zapovijeda njemački brigadir von Thoma. Na drugoj strani, kod Republikanaca, potaknuti pozivima iz zvučnika u obranu grada prijavilo se još oko 50 000 dragovoljaca među kojima je bilo najviše izbjeglica iz drugih dijelova Španjolske koji su pali pod vlast Nacionalista. Kad su se razvile bitke za Casu de Campo Republikanci nisu popuštali ni pedalj, pa su nacionalističke postrojbe odbačene natrag na obronke brda Garabitas. No, organizacija obrane kao i njezin uspjeh nikako se nije mogao pripisati zapovjedniku Republikanaca, generalu Miaji, pravi organizator i vođa obrane u stožeru Republikanaca bio je zapravo sovjetski general Gorjev, a na terenu među republikanskim postrojbama sovjetski topnički bojnik Voronov. No, ubrzo je Republikancima ponestalo streljiva, a neke postrojbe obrane grada pretrpjele su velike gubitke (neke i polovicu svoga brojčanoga stanja) i postalo je jasno da je nastupilo teško stanje za obranu Madrida, a onda … Onda su se iznenada ulicom grada Madrida, točnije Gran Vijom, pojavile u ubrzanim hodnim kolonama internacionalne brigade. Prva koja je stigla u pomoć bila je njemačka bojna ojačana engleskim teškim strojničarima. Ubrzo je stigla i bojna naziva 'Pariška komuna' sastavljena od Francuza i Belgijanaca, a zapovijedao im je brigadir Dumont, vrlo sposoban i bitkama vičan časnik. Nakon toga gotovo trčeći na položaje stigla je i bojna naziva 'Dombrowski' sastavljena od Poljaka, a zapovijeda im poljski časnik Ulanowski. Bila je to zapravo 11. interbrigada kojom je zapovijedao Mađar Kleber. Interbrigadisti su nosili pamučne odore i čelične kacige, krasila ih je vojnička stega, pa su stanovnici Madrida, prije klonuli duhom, sada ponovno živnuli, te istrčali na ulice pozdravljajući interbrigadiste poviciman 'No pasaran' i 'Salud', a interbrigadisti bi im odvračali poklicima 'Rot front' i 'Les soviets partout'. Nakon pješačkih bojni pojavila su se i dva konjanička eskadrona sastavljena od Francuza što je još više oduševilo stanovnike Madrida koji su strepili da je njihov grad već gotov. Sutradan bitke su se rasplamsale i kod Carabanchela, gdje je trebalo izvesti demonstrativni napad koji pak je sada prerastao u otvoreni napad. Marokanski regulari i legionari bili su odlični ratnici u bitkama koje su se tukle usred pustinje, ali sada ovdje, među zgradama grada, nisu se uopće snalazili i nisu nikako napredovali. Razvile su se vrlo teške i krvave bitke za Casu de Campo, a kod Carabanchela došlo je do izuzetno krvave bitke 'prsa o prsa'. Nacionalističke postrojbe odbačene su od grada, ali je i polovica interbrigadista poginula. Obrana grada plaćena je vrlo skupo, onim najvrjednijim, životima vojnika. Nacionalisti su pokušali bombardirati Madrid, ali ih je republikansko zrakoplovstvo preduhitrilo i uništilo im je dvije eskadrile 'Junkersa' i 'Heinkela' na samom uzletištu Avile. Bitka za Madrid se nastavlja.

26.05.2007. u 17:10 • 3 KomentaraPrint#^

subota, 19.05.2007.

Španjolski građanski rat

Bitka za Madrid – studeni 1936. godine

Poneseni i zaneseni njemačkom i talijanskom vojnom pomoći, nacionalistički generali su bili krajnje sigurni i general Mola se odlučio na odlučan napad za 'oslobođenje' Madrida. Glavni stožer nacionalističke vojske general Mola premjestio je u Avilu kako bi bio što bliže Madridu. Kada su strani novinari pitali generala Molu koja će od njegovih četiri kolone (napad na Madrid nacionalističke postrojbe pokrenule su borbeno razmještene u četiri napadačke kolone – po Athumanunhu) prva zauzeti Madrid, on je odgovorio da će to biti 'peta kolona' koja se već nalazi u samom gradu Madridu sastavljena od potajnih nacionalističkih pristaša (odatle i onaj zajednički naziv za kolaboracioniste, unutarnje izdajnike i ostale koji šuruju s napadačem nazivamo 'petokolonaši' – po Athumanunhu). No, taj krajnje 'blesavi' odgovor neopreznog generala postat će kasnije, još 'blesavijim' nekim Republikancima, kao opravdanje za pokolj nedužnih ljudi, za koje su, ma zamislite samo, oni mislili da su iz 'pete kolone'. Athumanunh ne može vjerovati koliko je samo ponekad velika ljudska glupost. Nadnevka 29. listopada1936. nacionalističko zrakoplovstvo, samo da udovolji njemačkim savjetnicima koji su željeli vidjeti učinak bombardiranja na civilno stanovništvo, započelo je bombardiranje Madrida. Najžešći napad poduzet je na zrakoplovno uzletište Getafe 30. listopada 1936. No, kada su nacionalističke postrojbe krenule naprijed iznenada su se pojavili sovjetski tenkovi tipa T – 26 sa sovjetskim posadama, njih petnaestak ukupno. Tenkovima je zapovijedao Litvanac satnik Paul Arman (konspirativno ime Greisser). Ti sovjetski, odnosno republikanski tenkovi žestoko su se sudarili sa legionarskim (nacionalističkim) konjaništvom na uskim ulicama Sesene. Razvila se doista, po Athumanunhu prava 'donkihotska bitka', jer su legionari na konjima napadali tenkove. (po prvi puta legionari su za napad na tenkove uporabili novo oružje koje će se kasnije nazivati 'Molotovljev koktel' – po Athumanunhu) Zanimljivo je to što je satnik Paul Arman tenkove uporabio u nekom do tada 'novom stilu'. Zapravo bio je to stil njemačkog brigadira Guderiana koji je on nazivao 'munjeviti rat', odnosno koncentracija tenkova za masovni udar, čista suprotnost onome što su zagovarali francuski vojni stručnjaci – rastresiti složaj na širokoj crti bojišnice kao potpora pješaštvu. No, bilo kako da bilo, sovjetski vojni stručnjaci oduševljavali su se Guderianovom zamisli, pa su to ovdje i isprobali. No, kako je republikanska 1. mješovita brigada, kojom zapovijeda Lister, nedovoljno brzo pratila tenkove, oni su se napokon morali povući s bojišnice. Ipak, ti republikanski tenkovi debelog oklopa, zadali su i nanijeli teške udare i brige nacionalističkim zapovjednicima. Jedan je T – 26 uništio čak jedanaest talijanskih tenkova koji su pratili legionare, a talijanski 'protukolci' kojima je raspolagala nacionalistička Afrička armija pokazali su se 'skroz na skroz' neučinkovitim. Istoga dana republikanska eskadrila, opet sovjetski piloti u sovjetskim zrakoplovima tipa 'Kaćuška', za odmazdu bombardirali su Sevilu, sjedište Nacionalista. Ipak, Athumanunh mora napomenuti da su u 'Kaćuškama' samo piloti bili Rusi, a bacači bombi i poslužitelji strojnica bili su Španjolci. Istodobno, dan prije nego će zrakoplovno uzletište Getafe pasti u ruke Afričkoj armiji, sovjetski republikanski lovci tipa I –16 Mosca, rastjerali su i raspršili na sve strane eskadrilu talijanskih lovaca tipa 'Fiat', koja je pratila nekoliko njemačkih 'Junkersa 52', te pri tomu pokazali svu svoju nadmoć u zraku.
Na Athumanunhovoj sličici prikazane su karakteristične i prepoznatljive oznake na nacionalističkim i republikanskim zrakoplovima ( K – krilo, T – trup, R – rep).

19.05.2007. u 14:31 • 3 KomentaraPrint#^

subota, 12.05.2007.

Španjolski građanski rat

No pasaran – Unios Hermanos Proletarios

Slijedeći način pomoći španjolskim Republikancima ogledao se u slanju dragovoljaca u internacionalne brigade, a sve posredstvom propagande koju je provodila tadašnja Kominterna. Naime, kako je sve to počelo malo je nejasno, ali je sigurno da je Willy Münzenberg šef Kominternine propagande u Zapadnoj Europi u rujnu posjetio Moskvu, gdje se složio s prijedlogom koji je najvjerojatnije predložio generalni sekretar Komunističke partije Francuske, a to je bilo da se u Španjolsku upute svi koji žele sudjelovati u 'borbi za slobodu'. S tim prijedlogom oduševio se i generalni sekretar Kominterne Bugar Dimitrov. No, s druge strane Athumanunh je uvjeren da je možda tu prste umiješao i sovjetski Narodni komesarijat obrane koji je već raspolagao s jednom internacionalnom brigadom koja je stvorena tijekom ruskog građanskog rata, a sada se je trebalo riješiti i poslati nekamo drugamo. Pripadnici te 'ruske' internacionalne brigade bili su bezbrojni dragovoljci i ratni zarobljenici iz austrougarskih, njemačkih i bugarskih vojski, te mnogi prognanici i izgnanici iz Njemačke i Italije u kojima je pobijedio fašizam, pa su oni jedva čekali da se uključe u bitke protiv fašista. Tako je i jedan Talijan, emigrant imena Emillio Lussu zapisao u svoju bilježnicu dnevnik: 'Odlazak u Španjolsku potrebniji je nama nego smo mi potrebni Republici.' Zatim, poklik Rossellia, koji su prihvatili i mnogi drugi: 'Oggi in Spagna, domani in Italia' (Danas u Španjolskoj, sutra u Italiji – po Athumanunhu), zorno o tomu svemu svjedoče. No, bilo kako da bilo, ustrojavanje internacionalnih brigada postala je stalna i glavna zadaća Kominterne, pa je tako svaka komunistička partija dobila direktivu da pošalje određen broj dragovoljaca, a ta brojčana kvota vrlo je često bila previsoka za određene partije. (Po Athumanunhu, najvjerojatnije je i sam Josip Broz – Tito u jednom malom pariškom ljevičarskom hotelu prikupljao pomoć za nabavku putovnica i sredstava za slanje dragovoljaca iz istočnoeuropskih zemalja.) No, sve dragovoljce, prije nego bi krenuli na put ispitivao je sovjetski NKVD, a na samoj francusko-španjolskoj granici pregledavao bi ih jedan liječnik komunist. No, mnogi od dragovoljaca vješto su izbjegavali te provjere i preglede, pa se tako u tim brigadama uskoro pojavljuju i mnogi pustolovi. Sigurno je da je po dolasku bilo oko 60 posto komunista, a po dolasku još njih 20 posto postali bi komunisti, tako na kraju ostaje oko 20 posto tih ljudi željnih samo avantura i pustolovina, a u bitkama to ponekad zna postati i jako, jako opasno. Većinom su to vrlo mladi ljudi bez ikakvog vojnog iskustva ili izobrazbe, ali među njima ima i onih vrlo iskusnih veterana iz bitaka Prvoga Svjetskoga rata, no, svi će vrlo brzo iskusiti strahote koje su ih očekivale tijekom bitaka s 'Maurima' i pripadnicima Legije stranaca. Središnji ured za novačenje interbrigadista nalazio se u pariškoj ulici Lafayette, a poljski brigadir u sovjetskoj službi Karol Swierczewski (konspirativno ime Walter) bio je vojni savjetnik koji je vodio jedan tehnički ured u susjednoj ulici Chabrol. Dragovoljci nisu potpisivali nikakav ugovor i nisu znali koliko vremena će se trebati boriti u interbrigadama, a to će kasnije izazvati mnoge probleme i nevolje. Baza za prikupljanje dragovoljaca bila je u Albaceteu, gradu usred monotone pustoši La Manche, na pola puta između Madrida i Valencie. Prvi kontingent od 500 dragovoljaca krenuo je s pariškog kolodvora Gare d'Austerlitz vlakom broj 77 (poznatijim pod nazivom 'dobrovoljački vlak' – po Athumanunhu), a u Albacet je stigao 10. listopada. Odmah se pojavio problem sa smještajem, a kako su dragovoljci smješteni u vojarnu Civilne straže, točnije u zgrade u kojima je bio izvršen strašan pokolj 25. srpnja, te su prizemlja još uvijek bila umrljana krvlju pobijenih, dragovoljci su se radije stisnuli u prostorije na katu. U Albacetu su im se pridružili njemački borci, točnije ostaci ostataka njemačke dragovoljačke centurije 'Thällmann', te preživjeli talijanski borci iz centurije 'Gastone Sozzi', pa pripadnici francuske dragovoljačke bojne 'Pariška komuna'. Sutradan su svi postrojeni i popisani, pa upitani ima li među njima časnika, dočasnika ili kakvih drugih specijalista, mnogi od njih opet su se nerazborito prijavili, a to će kasnije u bitkama opet izazvati velike nevolje i probleme. Tom prvom dragovoljačkom bazom zapovijedala je 'trojka' slijedećeg sastava: zapovjednik Andre Marty, inspektor Luigi Longo (konspirativno ime Gallo), te politkomesar Giuseppe di Vittorio (konspirativno ime Nicoletti). Dok je dvojicu Talijana krasila sposobnost i humanost, prvom, zapovjedniku Kataloncu, nedostajalo je i jedno i drugo. Andre Marty nazvan 'pobunjenik s Crnog mora' (le mutin de la mer Noire) svoj položaj dugovao je Staljinu koji mu je tim položajem iskazao zahvalnost kada je kao strojar na ratnom brodu francuske Crnomorske flote poveo pobunu protiv zapovjedi da francuski ratni brodovi pomognu ruskim 'bjelogardejacima'. Načelnik stožera baze u Albaceteu bio je Francuz Vital Gayman (konspirativno ime Vidal), zapovjednik konjaničke baze bio je Talijan satnik Alloca, a topništvo je vodio Čeh satnik Miksche, pješaštvom je rukovodio Nijemac Ernst Adam. Baza u Albaceteu ubrzo je bila pretijesna, pa su talijanski dragovoljci smješteni u pueblu Madrigueras, dragovoljci slavenskog podrijetla smješteni su u pueblu Tarazon de la Mancha, Francuzi u La Rodu, a Nijemci u Mahoru. Sanitetom je rukovodio Bugar Cvetan Angelov Kristan (konspirativno ime Oskar Telge). Opskrbom se bavio Amerikanac Louis Fischer, a kasnije ga je zamijenio Bugar Ljubomir Karbov. Nijemac Walter Ulbrich vodio je nešto nalik na sovjetski NKVD za potrebe interbrigade. Prvi zapovjednik ustrojene interbrigade bio je general Emilio Kleber, opasan čovjek koji je sudjelovao u svim dotadašnjim revolucionarnim ratovima, pa je s pravom prozvan 'Ukleti Holandez revolucije'. General Kleber uveo je pozdrav koji će kasnije prihvatiti sve interbrigade, a to je stisnuta šaka prislonjena na čelo (tim pozdravom pozdravljat će se i partizani s područja ex Jugoslavije – po Athumanunhu). Interbrigadisti su pjevali 'Internacionalu', 'Mladu gardu', 'Crvenu zastavu' i 'Rigeovu himnu', a bili su omiljeni među španjolskim pučanstvom koje ih je pozdravljalo pozdravom 'No pasaran - Unios Hermanos Proletarios' (Neće proći – Ujedinimo se drugovi proleteri). No, nisu svi bili ushićeni i opčinjeni interbrigadistima. Naime, španjolski anarhisti neprekidno su tvrdili da ti ljudi nisu potrebiti Republici, već da je potrebito samo oružje. Stale su kružiti i glasine da se prema Španjolskoj kreće 400 000 Sovjeta, ali se pokazalo da su to ipak bile samo glasine, no, te glasine silno su uplašile Hitlera i Musolinija, pa je ubrzo nakon toga stvorena osovina Rim – Berlin koja je stala sada i otvoreno na stranu španjolskih nacionalista. Od toga trenutka španjolski građanski rat više neće biti samo 'jedan građanski rat u Europi' već će on postati pravi 'svjetski rat u malom' – po Athumanunhu.
Španjolskim nebom već lete famozni 'Messerschmitti', izuzetno brzi 'Heinkeli 111' s pojačanim trupom, na zemlji će 'tutnjiti' strašni sovjetski T-26, 'štetkati' MG34 i DP (Degtjareva Pehotnij) i 'bubnjati' njemački PZ top 88 mm, koji će postati čuven kao 'osamdesetosmica' Drugoga Svetskoga rata. Athumanunh će na kraju zapisati umjesto zaključka da je jedna pobuna iz srpnja 1936. jednostavno Španjolsku 'gurnula' u dvadeseto stoljeće, ali samo po uporabi novih stečevina famozne industrije koja se uvijek provjerava kroz nesretne ljudske ratove.

12.05.2007. u 22:40 • 2 KomentaraPrint#^

nedjelja, 06.05.2007.

Španjolski građanski rat

Sovjetska vojna pomoć Republikancima

Staljin se odlučio pomoći Republikancima na sastanku Politbiroa u Moskvi 31. kolovoza 1936. godine, pa su se vlada SSSR-a i Kominterna počele užurbano pripremati za slanje veće vojne pomoći Republikancima. Operaciju dostave vojnog, ratnog i doknadnog materijala iz Sovjetskog Saveza u Španjolsku preuzeo je sovjetski NKVD. Tako je s tom namjenom u Odessi stvoren poseban ured sa satnikom Umanskim na čelu. Naime Sovjetski Savez u to doba na Sredozemlju nema ratnih brodova, pa su se pošiljke oružja poslane teretnim i prijevoznim brodovima, odnosno rute tih brodova morale držati u strogoj tajnosti. Istodobno nekako u to doba Staljin je započeo i čistke među sovjetskim časnicima, pa je to sve usložavalo slanje vojne pomoći Republikancima. Prvi brodovi ukrcani su tako tek u rujnu. Njemački obavještajci odmah su poslali izvješće da se u luci Odesse događa nešto vrlo tajno, a brod Neva koji je u Španjolsku prevozio hranu, najvjerojatnije prevozi još nešto. Za Španjolsku krenuli su i sovjetski vojni stručnjaci i specijalisti. Početkom listopada kroz Bospor je prošlo šesnaest sovjetskih brodova natovarenih materijalom vojne pomoći za Republikance. Prvi je u Cartagenu stigao sovjetski brod Komsomol natovaren tenkovima, oklopnim prevožnjacima i topništvom, te skupinom sovjetskih vojnih tenkovskih stručnjaka koje predvodi sovjetski brigadir Krivošin. Ukupno je tih dana stiglo stotinjak tenkova i zrakoplova, nešto kamiona, protuzrakoplovnih strojnica, oklopnih prevožnjaka i druge vojne opreme koja je bila redom nova s tvorničke trake. Tipovi sovjetskih zrakoplova koji su stigli u Španjolsku bili su I –15, dvokrilac koji će u Španjolskoj postati poznatiji pod nadimkom Chato (prćasti), zatim I – 16 novi jednokrilac kojeg su Republikanci nazvali Mosca (muha), a Nacionalisti su ga nazivali Rata (štakor). Ti tipovi zrakoplova bili su zapravo sovjetske verzije američkih zrakoplova Curtiss i Boeing. Chato je razvijao brzinu od 350 km/h, imao je četiri strojnice i mogao je nositi manju količinu bombi težine 12 kg. Mosca je razvijao brzinu od 480 km/h, ali je imao samo dvije strojnice. No, Mosca je imao nove uređaje za brzo penjanje, uvlačio je stajni trap, a motor mu je bio izuzetno jak. Ubrzo su se u bitkama našli ovi zrakoplovi kojima su pilotirali isključivo sovjetski piloti. S ovim lovačkim zrakoplovima stigli su i bombarderski zrakoplovi tipa SB – 2 Kaćuška koji za zaštitu nije trebao lovačke zrakoplove jer je bio konstruiran kao presretač, a postizao je brzinu do 400 km/h. Slijedeći bombarder bio je tip Nataša, te zrakoplov za brišuću strojničku vatru tip Rasante (brišući). Sovjetski tenkovi bili su model T – 26 teški deset tona, teško oklopljeni i naoružani topovima bili su mnogo opasniji od talijanskih tritonskih tipa Fiat-Ansaldo i šesttonskih njemačkih tip Mark 1. Sovjetski 'protukolci' (protuoklopne puške) bile su itekako jače i probojnije od njemačkih i talijanskih. Do 1. studenog u Španjolsku je stiglo oko 500 sovjetskih vojnih stručnjaka, operativnih časnika, pilota, tenkovskih stručnjaka, instruktora letenja i prevoditelja. Glavni zapovjednik tih sovjetskih časnika bio je general Berzin (konspirativnog imena Grišin). Zapovjednik pilotima bio je brigadir Smuškjević (konspirativno ime Douglas). Athumanunh će pobrojiti neke od pilota koji su uskoro postali zračni asevi (Prokofjev, Kopec, Šaht …), zatim neke sovjetske časnike koji će tijekom Drugog Svjetskog rata postati sovjetski maršali (Malinovski, Rokosovski, Konjev, Kulik …) No, svu ovu pomoć Republikanci su ipak Sovjetima platili u zlatu (lujdori, sovereigni, dolari i zlatni pezeti).

06.05.2007. u 10:24 • 2 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< svibanj, 2007 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...



Flag Counter

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja


Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!