Bitka za Marid – dolazak interbrigada na bojišnicu
Unatoč velikoj efikasnosti sovjetskih zrakoplova i tenkova, te novoj nadi koju je to pobudilo, kod republikanskih postrojbi vladalo je tmurno raspoloženje. Sovjetski tenkovi tipa T –26 opetovali su svoje napade 3., 4. i 5. studenog, ali ovaj puta su posade tenkova činili Španjolci, no, ti tenkovski napadi polučili su vrlo male, čak nikakve uspjehe, jer su španjolske posade bile previše zbunjene i slabo obučene u rukovanju sa sovjetskim tenkovima. No, zato su na drugoj strani, nacionalističkoj, pojave tih tenkova na bojišnici izazvale pretjeranu opreznost, pa su nacionalistički zapovjednici Mola, Varel i Yagüe odložili napad za 8. studeni. Sukladno tom nacionalističkom planu napad je trebalo započeti uklinjavanjem klina između Sveučilišnog grada i Plaze de Espana, te probojem u gradsku četvrt na brežuljcima iznad doline Manzanaresa. Napadom je trebalo ovladati Casom del Campom i priječi pod borbom rijeku Manzanares, te svladati tešku uzbrdicu na brežuljcima gdje je ležao Parque del Oeste (Zapadni park). Tako su kolone generala Yagüe, točnije kolona kojom je zapovijedao Asensio morala priječi rijeku Manzanares ispod Pasea de Rosales (dugo šetalište koje se proteže Zapadnim parkom), probiti se uzbrdo i zauzeti zatvor Modelo i vojarnu Don Juan. Lijevo od Asensijeve kolone trebala je napasti kolona Castejona koja je trebala zauzeti studentsko naselje Fundacion del Amo smješteno na južnoj strani Studentskog grada. Desno od Asensija napadala je kolona kojom zapovijeda Delgado Serrano, a ta kolona trebala je zauzeti vojarnu Montana i iz nje pod vatrenim nadzorom držati Kraljev dvor i najveću madridsku ulicu Gran Viju. Kolone kojima su zapovijedali Barron i Tella trebale su izvesti demonstrativni (lažni, fingirajući) napad na predgrađe Carabanchel. Sve te nacionalističke kolone činili su uglavnom marokanski regulari i legionari, dakle najbolje čime su toga trenutka raspolagali nacionalistički zapovjednici. Tim doista elitnim vojnicima zapovijedaju izuzetno iskusni zapovjednici koji su kao mladi časnici stekli neprocjenjiva bojna iskustva iz bitaka s rifskim plemenima. Potporu im daju dvadesetak talijanskih tenkova kojima zapovijeda satnik Oresto Fortuna, te dvije satnije teških i jedna satnija lakih njemačkih tenkova kojima zapovijeda njemački brigadir von Thoma. Na drugoj strani, kod Republikanaca, potaknuti pozivima iz zvučnika u obranu grada prijavilo se još oko 50 000 dragovoljaca među kojima je bilo najviše izbjeglica iz drugih dijelova Španjolske koji su pali pod vlast Nacionalista. Kad su se razvile bitke za Casu de Campo Republikanci nisu popuštali ni pedalj, pa su nacionalističke postrojbe odbačene natrag na obronke brda Garabitas. No, organizacija obrane kao i njezin uspjeh nikako se nije mogao pripisati zapovjedniku Republikanaca, generalu Miaji, pravi organizator i vođa obrane u stožeru Republikanaca bio je zapravo sovjetski general Gorjev, a na terenu među republikanskim postrojbama sovjetski topnički bojnik Voronov. No, ubrzo je Republikancima ponestalo streljiva, a neke postrojbe obrane grada pretrpjele su velike gubitke (neke i polovicu svoga brojčanoga stanja) i postalo je jasno da je nastupilo teško stanje za obranu Madrida, a onda … Onda su se iznenada ulicom grada Madrida, točnije Gran Vijom, pojavile u ubrzanim hodnim kolonama internacionalne brigade. Prva koja je stigla u pomoć bila je njemačka bojna ojačana engleskim teškim strojničarima. Ubrzo je stigla i bojna naziva 'Pariška komuna' sastavljena od Francuza i Belgijanaca, a zapovijedao im je brigadir Dumont, vrlo sposoban i bitkama vičan časnik. Nakon toga gotovo trčeći na položaje stigla je i bojna naziva 'Dombrowski' sastavljena od Poljaka, a zapovijeda im poljski časnik Ulanowski. Bila je to zapravo 11. interbrigada kojom je zapovijedao Mađar Kleber. Interbrigadisti su nosili pamučne odore i čelične kacige, krasila ih je vojnička stega, pa su stanovnici Madrida, prije klonuli duhom, sada ponovno živnuli, te istrčali na ulice pozdravljajući interbrigadiste poviciman 'No pasaran' i 'Salud', a interbrigadisti bi im odvračali poklicima 'Rot front' i 'Les soviets partout'. Nakon pješačkih bojni pojavila su se i dva konjanička eskadrona sastavljena od Francuza što je još više oduševilo stanovnike Madrida koji su strepili da je njihov grad već gotov. Sutradan bitke su se rasplamsale i kod Carabanchela, gdje je trebalo izvesti demonstrativni napad koji pak je sada prerastao u otvoreni napad. Marokanski regulari i legionari bili su odlični ratnici u bitkama koje su se tukle usred pustinje, ali sada ovdje, među zgradama grada, nisu se uopće snalazili i nisu nikako napredovali. Razvile su se vrlo teške i krvave bitke za Casu de Campo, a kod Carabanchela došlo je do izuzetno krvave bitke 'prsa o prsa'. Nacionalističke postrojbe odbačene su od grada, ali je i polovica interbrigadista poginula. Obrana grada plaćena je vrlo skupo, onim najvrjednijim, životima vojnika. Nacionalisti su pokušali bombardirati Madrid, ali ih je republikansko zrakoplovstvo preduhitrilo i uništilo im je dvije eskadrile 'Junkersa' i 'Heinkela' na samom uzletištu Avile. Bitka za Madrid se nastavlja.
Post je objavljen 26.05.2007. u 17:10 sati.