ZAREZ, dvotjednik za kulturna i društvena zbivanja, Zagreb, 23. ožujka 2006., broj 176

Razgovor: Krešo Mustać

S riječkim performerom razgovaramo o njegovu povratku na performersku scenu nakon petnaest godina samovoljne javne neaktivnosti, o reakcijama i zabranama njegovih performansa osamdesetih godina, ekološkom aktivizmu i socijalnim performansima, o povratničkom performansu Trčanje kroz vrijeme (1963.-1985.-1989.-2004.), riječkom Valu…


Kod performansa Solanum tuberosum socijalno najugroženiji, dakle penzioneri, bez ustručavanja punili su vrećice krumpirom, a krumpir je nestao u manje od sat vremena. To samo dokazuje da, kad je riječ o osnovnoj biološkoj potrebi za preživljavanjem, nelagoda i stid nestaju.

Radio Rijeka kroz svoj novogodišnji maraton moj je performans preko etera približio građanima, te su jako dobro bili upoznati s događanjem na Korzu. Snažan dojam na mene je ostavio stariji gospodin iz Delnica, koji se u novogodišnjoj noći posvađao sa suprugom, i čuvši na Radio Rijeci za moj performans, došao je u Rijeku, i uz mnoge druge Riječane, koji su pristizali na Korzo, ispratio moj nastup do kraja


Prije svega, što vas je potaklo na izražavanje performansom, konkretno na vaš prvi performans Poslije mraka (1986), i kakvo je vaše shvaćanje performansa?
– Kako sam nekoliko godina pisao poeziju i opijao se Charlesom Baudelaireom i Edgarom Allanom Poeom, 1985. nametnula se ideja da svoju poeziju izvadim iz ladice. Istovremeno bio sam svjestan da poezija kod publike ne stoji dobro, uostalom kao ni danas, pa sam iz nužde osmislio multimedijalno predstavljanje svojih stihova kako bih zaintrigirao što veći broj posjetitelja na mojem prvom predstavljanju javnosti u Palachu. Snimio sam video rad koji predstavlja mene u trenucima nastajanja pjesama, a i stihove sam izrecitirao uz glazbenu pratnju u studiju Radio Rijeke te snimio na traku. Cjelokupno predstavljanje nazvao sam Lavež psa, a ja sam, za vrijeme emitiranja video i audio rada, sjedio za stolom i gledao u publiku koja je došla u zavidnom broju. Nakon toga, moje pjesme uvrštene su u prvu knjigu Biblioteke Val - Riječki krug redom, urednika i pokretača Mladena Urema. Prvo predstavljanje poezije javnosti bilo je ujedno i zadnje, a nakon mene krajem osamdesetih na identičan je način svoje predstavljanje poezije započeo Igor Večerina. Početkom 1986. došao mi je u ruke beogradski Moment, časopis za vizuelne medije, u kojem je Ješa Denegri intervjuirao Marinu Abramović i Ulaya, i to je bio inicijalni intervju koji me doveo do Josepha Beuysa, Tomislava Gotovca, Željka Jermana, Vlaste Delimar, kao i niza drugih umjetnika koji su se izražavali performansom. Shvatio sam da je performans način mojeg izražavanja i oslobađanja. Lavež psa na neki način bio je moj prvi performans. Sama ideja za prvi ''pravi'' performans Poslije mraka došla je u snu; sanjao sam snažan potres u uvali Martinščica kraj Rijeke na prostoru brodogradilišta "Viktor Lenac". U zastrašujućim slikama potresa vidio sam brusilice, iskre koje nastaju brušenjem metala te ljude koji su pomagali spasiti živote jedan drugome. Probudio sam se užasnut snom koji sam netom odsanjao, i nekoliko trenutaka kasnije znao sam da će moj prvi performans imati u sebi slike koje sam vidio u snu. Ime Poslije mraka nametnulo se logičnim slijedom. Zanimljivo je da je redatelj Krešimir Dolenčić, slučajno ili ne, 2004. režirajući dodjelu diskografske nagrade ''Porin'' koristio brusilicu na isti način kao i ja u performansu Poslije mraka. Performans je oblik akcijske umjetnosti, prošireni medij koji omogućava da sve što radiš ima neko puno značenje. Performans ukida granice između života i umjetnosti. Performer je umjetnik koji jednostavno bivstvuje i djeluje, ne preko objekata – slika, skulptura nego preko vlastite energije. Joseph Beuys je rekao: ''Svaki je čovjek umjetnik'' (normalno, ne smijemo ga doslovno tumačiti). Mojim sljedećim performansom, koji ću izvesti 24. ožujka u Galeriji O.K. MMC-a odajem poštovanje tom velikom umjetniku. Performans se zove Joseph Beuys 1921. – 1986. – 2006. Rekonstrukcija Krešo Mustać, gdje prve dvije godine znače rođenje i smrt Beuysa, a treća je današnja moja rekonstrukcija djela i lika J. Beuysa.

Striptiz i umjetničko samooukinuće

Krajem 1989. godine svojevoljno prestajete s javnim umjetničkim djelovanjem. Što je utjecalo na navedeno samoukinuće kao i na to da se nakon petnaest godina samovoljne umjetničke "neaktivnosti" aktivirate performansom Trčanje kroz vrijeme (1963.-1985.-1989.-2004.) u neformalnom dijelu FONE 2004. godine?
- Zadnji performans iz tog razdoblja Striptiz izveo sam 30. prosinca 1989. godine. Na samoukinuće mog javnog umjetničkog djelovanja u velikoj mjeri utjecala su politička previranja i nagovještaj ratnih zbivanja na našem prostoru, a jednim manjim dijelom utjecale su privatne i egzistencijalne okolnosti. Uostalom, to je bilo vrijeme kad se puška držala u ruci i branilo ognjište, u čemu sam i osobno dao doprinos. 1991. godine postao sam otac, te sam se posvetio mojoj Anji koja je sada učenica 1. razreda jezične gimnazije. Imati dijete je najveći izazov u životu, svaki dan se mijenja i napreduje, a roditelj se treba prilagođavati svim tim mijenama.
Damir Čargonja-Čarli, direktor i vlasnik MMC-a, po Branku Cerovcu poduzeća u kulturi, odigrao je ključnu ulogu u mojem povratku na umjetničku scenu. Pri jednom slučajnom susretu na riječkom Korzu Krešo Kovačiček, voditelj i kustos Galerije O.K., pozvao me na sudjelovanje na neformalnom dijelu FONE 2004. pod nazivom ''Riječki angažman''. Damir Čargonja-Čarli kao vješt govornik uspio je u naumu da me ponovno aktivira. Također, veliku ulogu imao je cjelokupni rad MMC-a Palach pod vodstvom Čarlija i njegovo nastojanje da kontinuirano predstavlja riječkoj kulturnoj javnosti, kako već etablirane tako i alternativne likovne umjetnike kojima su institucionalne galerije zatvorene. Dogovorili smo se da izvedem novi performans, a kako je ''Riječki angažman'' predstavljao umjetnike i radove riječkih osamdesetih, nametnula mi se ideja za performans Trčanje kroz vrijeme (1963.-1985.-1989.-2004.), kojim je 12. lipnja 2004. započeo neformalni dio Festivala nove umjetnosti – FONA 04., a ujedno i moje ponovno umjetničko aktiviranje. Nakon Trčanja kroz vrijeme do danas sam izveo performanse Malus/jabuka, Solanum tuberosum/krumpir, Snovi i Insomnia/nesanica, a za izvođenje imam u pripremi još nekoliko radova. Performans Trčanje kroz vrijeme izveo sam i na otvorenju izložbe ''Nova riječka scena'' u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik 5. studenog 2005. u organizaciji Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Rijeka, a na poziv višeg kustosa MMSU-a prof. filozofije i povijesti umjetnosti Branka Cerovca, ujedno i pisca predgovora katalogu Trčanje kroz vrijeme u izdanju MMC-a i Galerije O.K..

Zabrana Zone sumraka

Kao što navodite u spomenutom katalogu, svoj performans Zona sumraka (1987) pokušali ste nakon Čakovca izvesti i u Rijeci, ali je odlukom ondašnje vlasti izvedba spriječena. Kakve su bile reakcije slučajnih prolaznika u Čakovcu na vas kao performera kada ste nepomično ležali u mrtvačkom sanduku dva sata na Trgu i koja je obrazloženja zabrane navela gradska vlast u Rijeci?
- U Čakovcu se održavao festival alternativnih kazališnih grupa s područja Hrvatske, a kako sam u to vrijeme performanse često izvodio na raznim kazališnim festivalima, bio sam pozvan da i tom prilikom izvedem performans. Reakcije slučajnih prolaznika, ''običnih'' ljudi, bile su različite. Atmosfera na trgu oko mene je bila morbidna, kao i sam performans; ljudi su plakali, komentirali kako se to i njima može desiti – da umru, a neće imati ni za sprovod; neki su ostavljali i novac kao pomoć za sprovod. Odavali su počast mirnim i tihim zaustavljanjem ispred odra.
Zonu sumraka namjeravao sam izvesti na Gradini Trsat u Rijeci, ali, nažalost, u tome me spriječila ondašnja politička elita s obrazloženjem da svojim činom aludiram na propast socijalističkog uređenja i tadašnje države Jugoslavije, te kao takav, rad nije za javno izvođenje. Išlo se tako daleko da je bio upozoren direktor komunalnog društva Kozala, koje upravlja grobljem, da će dobiti otkaz ako mi ustupi mrtvački sanduk na korištenje.

Vaši prvi performansi aludiraju na stanje mraka. Naime, riječ je o performansima Zona sumraka i Poslije mraka koji ste izveli, primjerice, i na 27. SKAH-u u Filip Jakovu 1987. godine. Kako su kazališni krugovi doživjeli navedeni performans "buke i destrukcije"?
- Moji su performansi društveno angažirani, a tadašnje društveno uređenje bilo je doista mračno i destruktivno. Stručna komisija 27. SKAH-a Filip Jakov 1987., koju su činili Dalibor Foretić, Anatolij Kudrjavcev i Miro Gavran, odabrala je, prema preporuci Borislava Ostojića, novinara i književnika iz Rijeke, moj performans Poslije mraka za izvođenje u informativnom dijelu susreta. Kako se susret održavao četiri dana, a moj nastup se desio drugog dana, ostatak susreta protekao je u sjeni mog performansa. Postavljala su se pitanja da li je to kazališni čin. Na okruglim stolovima vodile su se žučne polemike za i protiv. Na kraju je prihvaćen zaključak teatrologinje Sanje Nikčević kako Poslije mraka nije predstava, već slika.

"Krešo Mustać, jedini riječki performancer"

Kako je izgledala riječka performerska scena osamdesetih? Primjerice, jedan članak objavljen u Valu (20. siječnja 1989.) nosi naslov "Krešo Mustać, jedini riječki performancer".
- Rijeka osamdesetih prošlog stoljeća nije imala performersku scenu; doista, bio sam jedini u gradu angažiran kroz izričaj performansa. Mogu reći da sam imao i svoju publiku koja me pratila, i to u velikom broju, a moj rad je bio i valoriziran na mnogobrojnim festivalima na koje sam bio pozivan širom tadašnje države. Rijeka je tada bila grad rocka. Slobodno mogu reći da sam utjecao na lagano buđenje riječkih rockera da počinju osmišljavati svoje nastupe van klasičnog rock koncerta. Najdalje su otišle Strukturne ptice, koje su činile između ostalih i članovi grupe Let 3, kad su 1987. u Opatiji izveli happening Krug. Nažalost, ubrzo su nestali sa scene. Nešto kasnije svoj glazbeni i pjesnički izričaj kroz performans prezentirala je Marija Štrajh.

Ekološka agitacija: 90 km pješice

Ekološki aktivizam započinjete performansom Romeo i Julija 1987. godine u kojemu ste uvrstili dijapozitive s motivima zagađene prirode. Kako procjenjujete ekološku svijest svojih sugrađana danas u odnosu na navedenu godinu? Ujedno, u navedenom performansu sudjelovala je i striptizeta; naime, završetak performansa određen je završetkom njezinoga striptiza. U kakvom se simboličkom kontekstu nalazi njezino razodijevanje u odnosu na vas koji se nalazite u položaju/ulozi obješenoga čovjeka.
- Ekološki aktivizam tada su dirigirali razni ''komiteti'', a sve kako bi se zadovoljile forme, a ekologija je bila najmanje bitna. Danas ekološke udruge, zaista, u prvi plan stavljaju brigu za očuvanjem okoliša, a što je i najbitnije, uspijevaju zaustaviti čak i projekte kao što je DružbaAdria, i svjesne su da bez čiste i zdrave okoline ni čovjek ne može opstati. Romeo i Julija doista je imao ekološke komponente u sebi, a striptizeta je predstavljala kroz nago žensko tijelo ljepotu koja nas okružuje, a mi je uništavamo. Dijapozitivi s motivima zagađene prirode jasno su pokazivali kamo nas vodi nedostatak svijesti za očuvanjem okoliša. Moj čin vješanja simbolizirao je moje neslaganje s takvim svijetom oko mene. Romeo i Julija je bio i ljubavni performans.


Svoj pretposljednji performans Adriana iz 1989. godine, a prije spomenutoga vašega samovoljnoga performerskoga samoukinuća, koncipirali ste kao ekološku agitaciju/aktivizam. Naime, performans ste započeli u Budvi na Trgu pjesnika sjedenjem za sklopivim stolom, razgovorom s građanima i agitacijom protiv zagađenja Jadrana te skupljanjem potpisa za ekološku peticiju. Agitaciju ste nastavili u Kotoru, Herceg-Novom i Dubrovniku, a udaljenost od 90 km prešli ste pješice. Kakve su bile reakcije i zbog čega niste uspjeli ostvariti cjelokupnu akciju kojom ste namjeravali propješačiti cijelu obalu?
- Reakcije su bile pozitivne; građani a i turisti podržavali su moja nastojanja da skrenem pažnju na potrebu da ekološki mislimo i posvetimo veću brigu zaštiti Jadrana, kao i cijele čovjekove okoline. Krajnji cilj je bio podizanje razine ekološke svijesti kod građana, ali i poticanje konkretnog djelovanja onih društvenih institucija koje su izravno odgovorne za očuvanje i oplemenjivanje čovjekove okoline. Imao sam i veliku podršku medija koji su opširno pratili moju akciju. U namjeri da propješačim cijelu obalu ponovno su me zaustavili politički moćnici koji su tada bili zaokupljeni planiranjem budućih krvavih događanja, te im nikakva javna događanja druge vrste nisu išla u prilog. Prekid akcije i politička previranja utjecala su na moje samoukinuće, i već tada sam predosjećao što će se desiti nekoliko mjeseci kasnije.

Performerska Nova godina na riječkom Korzu

Osobno oduševljena sam vašim performansom Nova godina na Korzu, u okviru kojega ste sjedili na stolici, nepomično i nezainteresirano za događanje oko sebe u noći na prijelazu Stare u Novu godinu od 22 h 31. prosinca 1987. do 1h 1. siječnja 1988. na Korzu. U katalogu navodite kako su reakcije bile različite – od pogrda do donošenja šampanjca i kolača. Možete li se prisjetiti nekih konkretnih intervencija?
- Radio Rijeka kroz svoj novogodišnji maraton moj je performans preko etera približio građanima, te su jako dobro bili upoznati s događanjem na Korzu. Snažan dojam na mene je ostavio jedan stariji gospodin iz Delnica, koji se u novogodišnjoj noći posvađao sa suprugom, i čuvši na Radio Rijeci za moj performans, došao je u Rijeku, i uz mnoge druge Riječane koji su pristizali na Korzo, ispratio moj nastup do kraja. To je bilo prvo spontano javno okupljanje građana Rijeke u novogodišnjoj noći u Rijeci. Već sljedeće godine na prijedlog tadašnjeg predsjednika zajednica općina Rijeka Željka Lužavca organizirao se javni doček Nove godine na riječkom Korzu, i to traje i danas.

Povratničkim performansom Trčanje kroz vrijeme (1963.-1985.-1989.-2004.) ponovno upozoravate na ekološku problematiku. Naime, u spomenutom katalogu ističete sljedeće: "(…) ako nastavimo eksploatirati svijet ovako kako to već dugo činimo, uskoro ćemo nestati kao dinosauri". Međutim, nije li riječ o pomalo antropocentričnom ekologizmu? Naime, ne upozoravate kako su brojne životinjske i biljne vrste već nestale našim specističkim odnosom prema drugim vrstama. Ipak, u intervjuu objavljenom u Valu 7. studenoga 1986. (broj 219) povodom vašeg "ljubavnoga" performansa Poslije mraka navodite kako svijet "može sasvim dobro opstati i bez umjetnosti, ali još bolje može opstati i bez čovjeka".
- Ne mislim da je riječ o antropocentričnom ekologizmu, kako vi navodite, jer promjenom u nama samima, a zatim promjenom prema okolini koja nas okružuje, zajedničkim snagama poboljšavamo naše životne uvjete, ali istovremeno poboljšavamo i uvjete životinjskim i biljnim vrstama. Zemlja/svijet, životinjske i biljne vrste svakako mogu opstati bez čovjeka ali čovjek ne može opstati bez Zemlje, životinja i biljaka. Bez obzira na inteligenciju, razum i tehnologiju, čovjek je u većoj opasnosti da nestane nego životinjske i biljne vrste.

Performans za najugroženije

U okviru ciklusa performansa Prehrambeni i neprehrambeni proizvodi u performansu Solanum tuberosum (krumpir) 2004. godine, kao drugom performansu iz tog ciklusa, na Korzo ste dopremili 250 kilograma krumpira. Naime, svaki prolaznik, namjernik od vas je mogao dobiti vrećicu, napuniti je krumpirom i odnijeti kući. Koliko su socijalno najugroženiji bili zainteresirani za instalaciju navedenoga performansa i koliko ste uspjeli poništiti moguću situaciju nelagode, stida?
- Kako suvremene umjetničke ideje mogu riješiti globalne probleme – glad, siromaštvo, bolesti... i može li se umjetnost približiti narodu, postati životna, a ne elitistička? To su pitanja koja su me vodila kod osmišljavanja ciklusa performansa Prehrambeni i neprehrambeni proizvodi. Kod performansa Solanum tuberosum socijalno najugroženiji, dakle penzioneri, bez ustručavanja punili su vrećice krumpirom, a krumpir je nestao u manje od sat vremena. To samo dokazuje da, kad je riječ o osnovnoj biološkoj potrebi za preživljavanjem, nelagoda i stid nestaju.

Kao jednu od sljedećih akcija u okviru ciklusa performansa Prehrambeni i neprehrambeni proizvodi, koliko mi je poznato, namjeravate dijeliti svježe piliće (usp. Novi list, 21. rujan 2004.). Koliko je navedena socijalna gesta prikladna s obzirom da je ipak riječ o životinjama kojima smo namijenili samo nemilosrdnu industriju klanja?
- Nemojmo biti dvolični, čovjek je svejed od postanka ljudskog roda, a da bi mogao preživjeti, treba hranu. Da skratim, iz toga proizlazi da imamo mesnu industriju. A pitanje je koliko puta mjesečno penzioneri i nezaposleni (a što je jadno, i neki zaposleni) imaju mogućnost jesti bjelančevine koje nisu jaja. Ljudima treba kruha i igara. Drugo je pitanje kako se odnosimo prema životinjama na farmama ili životinjama općenito. Zar životinje ne ubijaju jedna drugu radi opstanka (jači ubijaju slabije) i na tome se temelji cijela prirodna ravnoteža. Svjestan sam činjenice da je čovjek kao intelektualno superiorno biće jači i da ukoliko pretjera u iskorištavanju prirodnih resursa može izazvati i izaziva neravnotežu. Isto sam tako svjestan da je sama priroda superiorna u odnosu na čovjeka i da će djelovanjem prirodnih sila i sam čovjek biti poništen kao što je već više civilizacija nestalo s lica zemlje. To je kompleksno pitanje. Granica naše slobode trebala bi biti barem granica opstanka drugih živih bića.

Riječki Val

Poznati ste i kao glavni urednik Vala koji ste obnovili 2004. godine. Što je novo u odnosu na onaj "stari" Val koji je prestao izlaziti 1990. godine?
- Stara edicija Vala služila je generacijama mladih novinara za učenje novinarstva, otvorila je prostor mladima za razvoj kreativnosti i slobodnog mišljenja te afirmirala mlade u medijskom i kulturnom prostoru. Val je za više generacija bio vrlo utjecajan list. Njegovim gašenjem 1990. nestao je bitan dio riječkog kulturnog života jer je Val u jednom smislu bio inkubator scenske, književne i glazbene produkcije Rijeke.
Nikako se nisam mirio s činjenicom da Vala više nema, stoga sam Damiru Čargonji-Čarliju predložio da pokrenemo ponovo Val. Krenuli smo sve graditi ispočetka, gotovo od ''nule''. Kako nismo imali dostatnih materijalnih sredstava, moram napomenuti da su mladi novinari radili besplatno te im ovom prilikom zahvaljujem na pokazanom entuzijazmu. Ponovo se u Rijeci pokazao pionirski alternativni duh koji je pokretač događaja. Val je i dalje beskompromisna, hrabra novina; u njemu možete čitati tekstove koje drugi ne žele objavljivati jer su ''prevrući''. Val je svjež, drugačiji i otvoren list. I dalje ruši tabue, pomiče granice i nameće se kao relevantni kulturni čimbenik. Oko Vala se stvara nova jezgra pozitivne i kreativne energije što me čini i ponosnim i sretnim.
Ono što povezuje stari i novi Val je kultni Palach i stari Valovci koji su dali podršku kao Savjet lista. Dakle, jezgra riječke alternativne scene i mladi koji stvaraju list je novi Val. Novo u odnosu na stari Val je društveno uređenje - izdavač je MMC, zatim način financiranja - danas Val funkcionira na tržišnim osnovama. Budućnost Vala je u mladima koji su ga prihvatili i kroz njega se realiziraju. Mislim da sam uspio Val postaviti na čvrste noge, stoga sam uređivanje prepustio mladim snagama. Danas je glavni urednik Marin Tomić, a ja ostajem prisutan kao član Savjeta lista. Trenutno radim kao glavni urednik i izdavač besplatnog časopisa za marketing Auto Burza.



Krešo Mustać (Zagreb, 1963.) od 1980. živi u Rijeci. Izveo petnaestak performansa, npr. Poslije mraka, Romeo i Julija, Kavez slobode, Jecaj, Nova godina na Korzu, Zona sumraka, Vizualna higijena, Anđeo, Armance, Adriana, Striptiz, Trčanje kroz vrijeme, Malus, Solanum tuberosum, Snovi i Nesanica. Performanse samostalno izvodio u Ljubljani, Velenju, Beogradu, Budvi, Kotoru, Herceg-Novom, Dubrovniku, Poreču, Čakovcu, Zagrebu i Rijeci. Godine 2004. ponovo pokrenuo Val – list za kulturu mladih u izdanju MMC Rijeka. Osnivač i vlasnik časopisa za marketing Auto Burza.

Suzana MARJANIĆ

Izložba članova HDLUR-a - Kritičar bira - Galerija Kortil (do 7. travnja)

Koncept ovogodišnje izložbe HDLUR-a (Kritičar bira) istražuje otvorenost umjetnosti i igre, kao specifičnih modela komunikacije bliskih suvremenosti. Težište izložbe je rekreiranje igre - kognitivnog i estetskog potencijala unutar de/komponiranja i modifikacije pravila te afirmiranja slobodnog izraza. Dijalektika zadanosti (normi - određenja) te otvorenog polja događaja (formi - iskaza) okuplja dinamične i napete preobrazbe realnog koji ''igraju na kartu'' percepcije i spoznaje, neuobičajene kombinatorike ograničenja i slučaja.

''Priča'' je odabrana kao dostatno široka aktivaciji i upoznavanju raznovrsnih autorskih govora. Radi srodnosti s tendencijama suvremene umjetnosti, ''zaigranosti'' estetike i igre smisla. Ujedno kao dovoljno zanimljiv i autonoman model konfrontacije diktatu društveno - političkog ''Homo ludensa''. Kompeticijskog konstrukta koji pod različitim identitetima kodira duh vremena (''Big Brother'', ''Milijunaš'', političke igre...životna pozornica...).
Ksenija ORELJ, Rijeka info

NOVI LIST, srijeda 29. ožujka 2006. KULTURA

UZ CJELODNEVNI PROGRAM PERFORMANSA U RIJEČKOM MMC-u PALACH


RIJEKA – U petak je u MMC-u Palach održan cjelodnevni program performansa koji je okupio brojne riječke protagoniste i ljubitelje tog izričaja. Damir Čargonja, uz glazbu Josipa Maršića i pomoć Mladena Matića, izveo je performans '' Pod lipom'' u kojem se nadovezao na povezanost balkanskog mentaliteta upravo sa stablom lipe.

Davor Dundara u ''Rastakanju iznutrica'' izveo je spektakl apsurda ''mračne strane ljudske psihe''.
Riječki umjetnik Damir Stojnić u Kružnoj je ulici izveo ''Ignisogram: srce'' u kojem je prema srcolikom obrisu stopala kamenom označio okvir, te simbolično u njemu zapalio vatru. Okupljena publika komunikacijom je nastavila Stojnićevu akciju.
Krešo Kovačiček performans pod nazivom ''Bag'' izveo je suradnjom sa Tajči Čekada, uz glazbenu podršku Josipa Maršića.

''Joseph Beuys (1921. – 1986. – 2006.) / rekonstrukcija – Krešo Mustać'' performerski je hommage liku i djelu Josepha Beuysa u 20-oj obljetnici njegove smrti, a u izvedbi Kreše Mustaća.

Najjači utisak ostavio je ipak scenski nastup Zorana Štajdohara Zoffa ''Centrifuga čovjeka i stroja'' u kojem Zoff sažima dugogodišnju prisutnost na riječkoj glazbenoj sceni. Uz stare ikonografske sekvence, kao što je motorna pila, te glazbeno zagrijavanje uz znane hitove, na sceni je čekićem udarao ritam o željezni stol, što je refleksija izričaja već s početaka djelovanja, a koji su zatim preuzeli mnogi, među ostalima i slovenska grupa ''Laibach''.

''Crna Kraljica 1, 2....3'' multimedijalni je projekt autorica Milijane Babić i Senke Baruško, na kojem je sudjelovao i tim suradnika. Jordan Rozić prema njihovoj ideji izveo je metalni okvir instalacije koji se pomicao tijekom izvedbe, a publika uvučena u interakciju, tek ga je sramežljivo preskakala. Odličan video djelo je Tomislava Nakića Alfirevića uz produkciju undeground ''Sky Videa''. Uz minimalizam scene željezne konstrukcije i video rada iz dva dijela, ujedno jedini koloristični momenat, atmosferičnost je postignuta izuzetnim glazbenim uratkom Josipa Maršića i Zorana Medveda. Ples u izvedbi Gordane Svetopetrić, Elene Brumini i Željka Jančića Zeca nažalost, najslabiji je moment performansa.

Cjelokupno događanje popraćeno je predavanjem Branka Cerovca ''Nova riječka scena'', na koje se nadovezao i gost večeri Antonio G. Lauer, odnosno Tomislav Gotovac, koji je iz vlastite vizure, a na radost mnogih, govorio o zbivanjima unutar hrvatske umjetnosti u proteklih pedeset godina.
Nadežda ELEZOVIĆ

Pozivamo Vas na otvorenje izložbe; «PRIZORI KOJIMA DAJEM PREDNOST» splitskog autora, Maria Gazića u petak, 31.ožujka, GALERIJA O.K., u 21 sat.

Izložba Maria Gazića jedna je iz serije izložbi kojima MMC Galerija O.K. želi riječkoj publici predstaviti generaciju mladih umjetnika koji u svom izražavanju koriste sliku kao medij izražavanja a u skladu sa slikom kao temom ovogodišnjeg Festivala nove umjetnostin FONA 2006. Na izložbi u Rijeci Mario Gazić će se predstaviti s tri slike, kombinirana tehmnika; printevi, akril, ulje, flomaster, sprej, olovka, dimenzije; 200 x 120 cm. Sljedeća izložba iz ovog serijala je izložba mladog riječkog autora Alana Alebića 07.04.2006.

Biografija Maria Gazića:
-rođen 1981. Zagreb,
-apsolvent slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu
-izlagao na jednoj samostalno izložbi u Splitu i nekoliko grupnih u Splitu, Zagrebu i Dubrovniku

PRIZORI KOJIMA DAJEM PREDNOST

«Rad kolažiranjem (u najširem smislu) shvaćam kao životnu stvar;nalijepljene ili nepripadajuće scene i likovi zajedno sa onima kojima je ovdje mjesto. U procesu i rezultatu bitna mi je estetika ali ne samo estetika, vjerujem da materija uvijek upućuje na nešto drugo. Koristio sam digitalnu fotografiju koju smatram nekako hladnijom i dokumentarnijom, crtež kao nešto po sjećanju ili po promatranju, slikarstvo kao tradicionalni fenomen svih mogućih iluzija i realiteta. Što je izmišljeno i izrežirano, a što je dokumentirano i stvarno? Koji su likovi značajniji i u kakvom su oni odnosu? U kakvoj sam ja kao autor relaciji sa njima, tko je uopće tu značajan i kome (uključujući naravno promatrače) i može li to sve stajati zajedno? Jesam li izabrao adekvatnu poetiku kojom želim nešto artikulirati ili je takva poetika neodvojiv dio mene? Koliko su teme i gramatika motiva u srazmjeru, gdje je granica, stvari se preklapaju kao i misaoni proces, izlaze u prostor i vraćaju se nazad u sliku, iz intimističke i osobne perspektive jer ne mogu promatrati drugačije. Htio sam tako ostaviti međuprostor za stvaranje priča i čitanje motiva kao metafora i na kraju svatko će uloviti nešto drugo od dojmova.»
Mario Gazić

Petak, 24.03.2006. u 21 sat /Galerija O.K. – MMC Palach/ Rijeka

Kao uvod u proljetnu i ljetnu festivalsku sezonu (FONA 2006.), 24. ožujka – petak u Galeriji O.K. kluba Palach okupili su se brojni protagonisti riječke i zagrebačke likovno-performerske scene.
Između inih performans pod nazivom ''JOSEPH BEUYS 1921.-1986.-2006. /REKONSTRUKCIJA - KREŠO MUSTAĆ'' izveo je i Krešo Mustać, performer koji je osamdesetih godina prošlog stoljeća bio aktivan na performersko-umjetničkoj sceni. Krajem 1989. svojevoljno prestaje s javnim umjetničkim djelovanjem, te se nakon petnaestogodišnjeg samoukinuća 2004. ponovo aktivira s performansom ''Trčanje kroz vrijeme''.
Krešo Mustać performanse je samostalno izvodio u Ljubljani, Velenju, Beogradu, Budvi, Kotoru, Herceg-Novom, Dubrovniku, Poreču, Čakovcu, Zagrebu i Rijeci. Sudjelovao je na brojnim festivalima i izložbama, naprimjer od RI-ROCK-a 1986., 14. biennala mladih likovnih umjetnika Jugoslavije u Rijeci 1987., na izložbi ''Strast'' u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci 2005., na izložbi ''Nova riječka scena'' u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik 2005.,... Ujedno vam skrećemo pažnju na intervju Mustaća, a kojeg možete čitati u ''Zarezu'' – dvotjedniku za kulturna i društvena zbivanja broj 176 od 23. ožujka 2006.

Najnovijim performansom Mustać odaje poštovanje prema velikom umjetniku Josephu Beuysu u godini kada obilježavamo 85 godina rođenja i 20 godina od smrti umjetnika koji je svojim djelovanjem proširio granice onoga što smatramo umjetničkim djelom. Svojim je akcijama, performansima, instalacijama i objektima neprestano ukazivao na besmislenosti granica između života i umjetnosti jer je za njega život bio umjetnost, a umjetnost život. Tako jedna od njegovih najpoznatijih rečenica '' Svaki je čovjek umjetnik'' i dan-danas izaziva brojne nesporazume i pogrešna tumačenja.

(Uvodni tekst prof. Branka Cerovca s predavanja koji se održao u Klubu Palach u petak, 24.03.u 19 sati u sklopu DANA PERFORMANSA)

U Klubu Palach u petak, 24. ožujka okupili su se brojni protagonisti riječke i zagrebačke likovno - performerske scene: Milijana Babić, Senka Baruška, Željko Jančić Zec, (instalacija i plesni performance “Crna kraljica 1 – 2 – 3”), Tomislav Gotovac, Damir Čargonja Čarli, Zoran Štajduhar Zoff, Krešo Mustać, Krešo Kovačićek, Damir Stojnić, Davor Dundara,. ..
Branko Cerovac (viši kustos MMSU, član Stručnog savjeta Galerije OK i Organizacijskog odbora i žirija FONE) održao je u sklopu performerskog programa uvodno predavanje na temu razvoja i specifičnosti nove riječke performerske scene – koja, uvjetno rečeno, ove godine može proslaviti 30 – godišnjicu akcionističkog djelovanja velikog riječkog slikara i performera Zlatka Kutnjaka (kojemu riječki Muzej moderne i suvremene umjetnosti priprema retrospektivnu izložbu). Isto toliko, pa i dulje, kao akcionist djeluje i Sven Stilinović, član Grupe šestorice i jedan od utemeljitelja Galerije OK (uz D. Čargonju i B. Cerovca). Svenu Stilinoviću otvorila se u subotu u Zagrebu, točno u podne, u Domu hrvatskih likovnih umjetnika (u slavnoj “Džamiji”) velika monografska izložba.
Središnja izložba ovogodišnjeg, četvrtog po redu, izdanja Festivala nove umjetnosti (NOVUM / FONA) bit će posvećena ispitivanju relacija SLIKE, slikarske poetike i prakse i umjetničkog performansa (odnos “slike” prema autoru, tijelu, akciji, Body Art – u, happeningu, multimedijalnom performansu, scenografiji, koreografiji, kostimografiji plesnih i glazbenih radova).
Na predavanju je bila razmotrena tema pojave i značaja suvremenog umjetničkog performansa u gradu u kojem je odmah po svršetku prvog svjetskog rata jedan umjetnik, naime – Gabrielle D’Annunzio, u teatralno koncipiranoj i izvedenoj osvajačkoj akciji uveo “modernu” tradiciju SPEKTAKLA. Taj spektakl, doduše, nije dugo potrajao, a po slomu fašističke Italije zaredali su politički spektakli drugačijeg ideološkog predznaka, da bi kazališni, glazbeno – festivalski i filmsko - festivalski život, te “narodni” običaji i fešte (maškare, zvončari itd.) sve do sredine 70-ih odnosno do prvih postkonceptualističkih slikarsko – akcionističkih performansa Zlatka Kutnjaka i njegovih prijatelja iz – i – oko “Kastavskog kruga” (umjetnički fotograf Ranko Dokmanović, grafičar Josip Butković, kipar Žarko Violić, ekološki osviješteni intelektualci i inicijatori angažiranih akcija Marijan Vejvoda i Miodrag Milošević, te njihovi suradnici iz umjetničkih i izvanumjetničkih krugova) bili dominantne prakse, kroz cijele šezdesete i dobar dio 70-ih godina (sve do Kutnjakova povratka sa studija u Zagrebu i do nastupa riječkih protagonista “punk” – rocka potkraj 70-ih i ranih 80-ih: “Paraf”, “Termiti”, “Grč” i plejada drugih, među kojima istaknuta mjesta zauzimaju performerske osobnosti poput Predraga Kraljevića Kralja, Damira Martinovića Mrleta, Zorana Prodanovića Prlje, Zorana Štajduhara Zoffa).
Dakle, u Rijeci je tradicija suvremenog umjetničkog performansa dobila vlastite osviještene protagoniste s desetljećem ili dva “zastoja” u razvoju u odnosu na Zapad, pa i na avangardističke iskorake i proplamsaje u tom smjeru iz epohe moderne “Fiume” 20-ih i 30-ih godina – u kojoj je bilo određenih informacija o dadaističkim i futurističkim umjetničkim idejama i praksama. Nekoliko godina nakon već profiliranih pojava Nove umjetničke prakse u Zagrebu i Splitu (Tom Gotovac, “Crveni Peristil”, V. D. Trokut i ostali već su bili razvili i afirmirali radikalne postkonceptualističke i eksperimentalne poetike i metodologije djelovanja), Marijan Vejvoda, Ranko Dokmanović i Zlatko Kutnjak počeli su i u Rijeci “subverzivno” odnosno inovativno, radikalno i kritički djelovati (angažirana, ali kultur – politički “nepodobna” ili pak “manje vrijedna” i “neprihvatljiva” umjetnost u odnosu na dominantan ukus i mainstream). Simptomatično je da od Kutnjakovih ranih radova iz 70-ih i s početka 80-ih – koji su likovno izvanredni i povijesno umjetnički itekako značajni za grad Rijeku i za našu županiju, a i za Hrvatsku, što nije teško pokazati – do dana današnjega nije ništa otkupljeno za fundus riječkog MMSU, te da se tek danas vode pregovori s Muzejem oko odgovarajućeg otkupa barem nekih radova, uoči prve veće izložbe umjetnikovih radova u ovome gradu i ovoj zemlji.
To svjedoči upravo o iznimnom anticipativnom, kritičkom i ideološki “subverzivnom” potencijalu Kutnjakova opusa i umjetničkog habitusa, po čemu nimalo nije “bezazleniji” od najradikalnijih protagonista ovdašnje punk – rock scene – sudeći po analognom otporu “mainstream” – instancija da se tome umjetniku oda dužno priznanje, praćeno iole dostojnom financijskom podrškom, ako ne i – nagradom. Da, nagradom; a zašto ne!? – eto pitanja za razmišljanje i diskusiju, “par decenija poslije”.
Tek tijekom 80-ih pojavilo se – zahvaljujući alternativnim aktivnostima i prostorima poput Kluba “Palach” i sekciji “proširenih medija” i likovnog akcionizma u okviru “Biennala mladih” još nekoliko performerskih osobnosti u Rijeci: Lina Busov (video umjetnica i performer), Krešo Mustać, Krešo Kovačićek, Zoran Štajduhar Zoff, Marija Štrajh, te pojedini članovi rock – bandova, u prvom redu “Strukturnih ptica” i današnjeg “Leta 3” koji su razvili senzibilitet ne jedino za glazbenu i pjesničku stranu “priče” već i za pojedine postupke razvijene na zasadama avangardnih i suvremenih likovnih i kazališnih poetika i metodologija. Smisao za ta “granična” pitanja križanja rocka, mode, eksperimentalne i electro glazbe, teatra, plesa i art – performancea u Rijeci se jače razvio tek od sredine 90-ih nadalje, zajedno s ekspanzijom novomedijskih umjetnosti u našoj sredini. Sanja Lisov je eksperimentirala s kombinacijom videa i performansa, a u tom smjeru zarana je djelovao i “Poet Teatar”, u intenzivnoj književno - likovno – glazbeno – performerskoj suradnji Igora Večerine, Klasa Grdića, “Superbuddhe” i bliskih prijatelja/-ica. Pioniri suvremene plesne i mimske scene (koja je danas veoma razvijena i profilirana u Rijeci) nastupili su već potkraj 80-ih, u prvom redu Senka Baruška s grupom “Labis” i u živoj suradnji s likovnom umjetnicom Melitom Sorola Staničić, te Branko Žak Valenta, Edvin Liverić i nekolicina mlađih protagonista/-ica koji su počeli onda nastupati i obrazovati se.
Od njih nadalje razvila se nova plesna, mimska i teatarska scena, na kojoj se osnivaju “Traffic”, “Teatar Rubikon”, “Prostor +”, “Koraki”… Dulje vremena djeluju i Filip Ličanin s “Otvorenom scenom Belveder”, te “Ri Teatar”, da ne nabrajamo sve starije i novije pojave i skupine.
U pravcu radikalizacije glazbe i nastupa djelovalo je niz veoma zanimljivih rock skupina: “Regoč”, “Porko Dio”, “Pohane dlake”, “Very Expensive Porno Movie”, sve do “Adaptera”, “Pol metra crijeva” i više performerski i vizualno nadahnutih pojedinaca i bandova koji obraćaju pozornost i na masku, kostimografiju, koreografiju nastupa, na uporabu elektronskih audio – vizualnih medija u posredovanju i obogaćivanju glazbenog performansa. Multimedijalna suradnja umjetnika poput Damira Stojnića, Edbina Šabanovića, Kreše Kovačićeka, Manuele Paladin, Igora Večerine, Nede Šimić Božinović, Tajči Čekade i drugih povezanih s modnim designom, “fashion” scenom, stylingom i općenito riječkom klupskom scenom 00-ih (MMC u “Palachu”, “Drugo more” s “Art & Clubbingom”, te brojne manje – više umrežene “indie” udruge na platformi “Clubture” ili povezane s tradicijom anarhizma i nezavisnog djelovanja) dovela je u poslijednjih nekoliko godina do zamjetne dinamizacije performerske scene odnosno urbanog klupskog “art – movinga” na Kvarneru.

U organizaciji “transartistički” nadahnutih akcija, putovanja, performansa, druženja, socijalnih “kulinarskih” happeninga u kojima često osobno nastupa i kao performer (ponekad u suradnji sa Svenom Stilinovićem, Jusufom Hadžifejzovićem, Sašom XY.., a ponekad sam) istaknuo se naročito Damir Čargonja Čarli (inače direktor čuvenog poduzeća u kulturi MMC d.o.o. Rijeka):
“Tjedan performansa” (1989.), “Goli otok – Novi hrvatski turizam” (2000 – 2006), “FONA” (2003 – 2006), “Odgovor – Rov”, “Bdijenje” i tako dalje. Od ad – hoc izvedenih akcija (u čijoj inicijaciji i organizaciji sudjeluje kao stručni suradnik i Branko Cerovac), “Goli otok” i “Festival nove umjetnosti” prerasli su u dalekosežne projekte s većim društvenim značenjem od početnih akcija.

U pravcu umjetničkog okupljanja, samoorganizacije i akcionizma sredinom 90-ih su značajnu inicijativu pokazale riječke umjetnice Lara Badurina, Jasna Šikanja, Melita Sorola Staničić, Lada Sega, Tanja Golić, te umjetnici Predrag Todorović, Damir Božić Pišta, Damir Šegota, Damir Stojnić, David Maljković, Tomislav Ćurković, Nikola Ukić i drugi okupljeni u “Grupu mladih”,”Klub MGR”, “Klub What”, udrugu “URA”, “Galeriju Kružna”. Njihov utjecaj i razvoj nastavlja se i danas, a pridružuju im se mlađi umjetnici poput Nemanje Cvijanovića i Igora Eškinje, ali u situaciji naglašene individualizacije djelovanja, te ih više nije potrebno “okupljati” ni pod koji zajednički nazivnik.
Veoma značajan za riječku scenu jeste povratak umjetnice Milijane Babić u zavičaj (premda boravi i u Ljubljani, radeći na organizaciji tamošnje značajne manifestacije “Mesto žensk”). Njene instalacije, akcije i performansi (“Nonsense”, “In memoriam”, “Djedica” i drugi, a ovom prigodom – u sudjelovanju sa Senkom Baruškom – “Crna kraljica 1 – 2 – 3”) sjajan su doprinos bogatijoj profilaciji i osuvremenjenju naše art scene.
Većina njih predstavljena je i u Galeriji O.K. u organizaciji MMC-a (u Klubu “Palach”).
Dakle, tek s djelovanjem Kluba “Palach” odnosno MMC-a Rijeka postignut je neki kontinuitet u razvoju i recepciji riječke “tradicije performansa” u razdoblju 1998. – 2006.
U organizaciji MMC-a u Rijeci su po prvi put predstavljeni i značajni svjetski i hrvatski performeri: Stelarc, Laszlo Kerekesz, Zoran Todorović, Antonio Lauer (Tomislav Gotovac) i brojni drugi.
Sven Stilinović, Jusuf Hadžifejzović, Vladimir Dodig Trokut, Antonio Lauer naši su česti gosti i suradnici.
MMC-ova akcija “Goli otok – Art centar – Novi hrvatski turizam” dobila je ne samo nacionalno nego i međunarodno priznanje, te je zahvaljujući inicijativi i višegodišnjem radu, zalaganju, pa i borbi za projekt “Goli otok” riječkog tima D. Čargonja – S. Stilinović – B. Cerovac Rijeka ušla u projekt utemeljenja Spomen područja Goli otok. Da bi do toga došlo trebalo je okupiti stotine ljudi i izvesti desetke pojedinačnih i skupnih akcija i performansa. A tako je i s utemeljenjem i organizacijom FONE – Festivala nove umjetnosti.
Novost na sceni jeste osnutak RI PERFORMANCE SYNDICATE-a na inicijativu Kreše Kovačićeka, Damira Stojnića, Igora Večerine, Edvina Šabanovića, Kreše Mustaća, Diane Batinić, Nede Šimić Božinović, Predraga Kraljevića Kralja, Tajči Čekade, “Adaptera” i “Miau Lab-a”.
Na društveno priznanje i jaču financijsku podršku još se čeka. Prošlogodišnje predstavljanje dijela te performerske scene na izložbama “Strast / Passion” u MMSU Rijeka, te “Nova riječka scena” u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku početak je šire afirmacije tog fenomena.