(Uvodni tekst prof. Branka Cerovca s predavanja koji se održao u Klubu Palach u petak, 24.03.u 19 sati u sklopu DANA PERFORMANSA)
U Klubu Palach u petak, 24. ožujka okupili su se brojni protagonisti riječke i zagrebačke likovno - performerske scene: Milijana Babić, Senka Baruška, Željko Jančić Zec, (instalacija i plesni performance “Crna kraljica 1 – 2 – 3”), Tomislav Gotovac, Damir Čargonja Čarli, Zoran Štajduhar Zoff, Krešo Mustać, Krešo Kovačićek, Damir Stojnić, Davor Dundara,. ..
Branko Cerovac (viši kustos MMSU, član Stručnog savjeta Galerije OK i Organizacijskog odbora i žirija FONE) održao je u sklopu performerskog programa uvodno predavanje na temu razvoja i specifičnosti nove riječke performerske scene – koja, uvjetno rečeno, ove godine može proslaviti 30 – godišnjicu akcionističkog djelovanja velikog riječkog slikara i performera Zlatka Kutnjaka (kojemu riječki Muzej moderne i suvremene umjetnosti priprema retrospektivnu izložbu). Isto toliko, pa i dulje, kao akcionist djeluje i Sven Stilinović, član Grupe šestorice i jedan od utemeljitelja Galerije OK (uz D. Čargonju i B. Cerovca). Svenu Stilinoviću otvorila se u subotu u Zagrebu, točno u podne, u Domu hrvatskih likovnih umjetnika (u slavnoj “Džamiji”) velika monografska izložba.
Središnja izložba ovogodišnjeg, četvrtog po redu, izdanja Festivala nove umjetnosti (NOVUM / FONA) bit će posvećena ispitivanju relacija SLIKE, slikarske poetike i prakse i umjetničkog performansa (odnos “slike” prema autoru, tijelu, akciji, Body Art – u, happeningu, multimedijalnom performansu, scenografiji, koreografiji, kostimografiji plesnih i glazbenih radova).
Na predavanju je bila razmotrena tema pojave i značaja suvremenog umjetničkog performansa u gradu u kojem je odmah po svršetku prvog svjetskog rata jedan umjetnik, naime – Gabrielle D’Annunzio, u teatralno koncipiranoj i izvedenoj osvajačkoj akciji uveo “modernu” tradiciju SPEKTAKLA. Taj spektakl, doduše, nije dugo potrajao, a po slomu fašističke Italije zaredali su politički spektakli drugačijeg ideološkog predznaka, da bi kazališni, glazbeno – festivalski i filmsko - festivalski život, te “narodni” običaji i fešte (maškare, zvončari itd.) sve do sredine 70-ih odnosno do prvih postkonceptualističkih slikarsko – akcionističkih performansa Zlatka Kutnjaka i njegovih prijatelja iz – i – oko “Kastavskog kruga” (umjetnički fotograf Ranko Dokmanović, grafičar Josip Butković, kipar Žarko Violić, ekološki osviješteni intelektualci i inicijatori angažiranih akcija Marijan Vejvoda i Miodrag Milošević, te njihovi suradnici iz umjetničkih i izvanumjetničkih krugova) bili dominantne prakse, kroz cijele šezdesete i dobar dio 70-ih godina (sve do Kutnjakova povratka sa studija u Zagrebu i do nastupa riječkih protagonista “punk” – rocka potkraj 70-ih i ranih 80-ih: “Paraf”, “Termiti”, “Grč” i plejada drugih, među kojima istaknuta mjesta zauzimaju performerske osobnosti poput Predraga Kraljevića Kralja, Damira Martinovića Mrleta, Zorana Prodanovića Prlje, Zorana Štajduhara Zoffa).
Dakle, u Rijeci je tradicija suvremenog umjetničkog performansa dobila vlastite osviještene protagoniste s desetljećem ili dva “zastoja” u razvoju u odnosu na Zapad, pa i na avangardističke iskorake i proplamsaje u tom smjeru iz epohe moderne “Fiume” 20-ih i 30-ih godina – u kojoj je bilo određenih informacija o dadaističkim i futurističkim umjetničkim idejama i praksama. Nekoliko godina nakon već profiliranih pojava Nove umjetničke prakse u Zagrebu i Splitu (Tom Gotovac, “Crveni Peristil”, V. D. Trokut i ostali već su bili razvili i afirmirali radikalne postkonceptualističke i eksperimentalne poetike i metodologije djelovanja), Marijan Vejvoda, Ranko Dokmanović i Zlatko Kutnjak počeli su i u Rijeci “subverzivno” odnosno inovativno, radikalno i kritički djelovati (angažirana, ali kultur – politički “nepodobna” ili pak “manje vrijedna” i “neprihvatljiva” umjetnost u odnosu na dominantan ukus i mainstream). Simptomatično je da od Kutnjakovih ranih radova iz 70-ih i s početka 80-ih – koji su likovno izvanredni i povijesno umjetnički itekako značajni za grad Rijeku i za našu županiju, a i za Hrvatsku, što nije teško pokazati – do dana današnjega nije ništa otkupljeno za fundus riječkog MMSU, te da se tek danas vode pregovori s Muzejem oko odgovarajućeg otkupa barem nekih radova, uoči prve veće izložbe umjetnikovih radova u ovome gradu i ovoj zemlji.
To svjedoči upravo o iznimnom anticipativnom, kritičkom i ideološki “subverzivnom” potencijalu Kutnjakova opusa i umjetničkog habitusa, po čemu nimalo nije “bezazleniji” od najradikalnijih protagonista ovdašnje punk – rock scene – sudeći po analognom otporu “mainstream” – instancija da se tome umjetniku oda dužno priznanje, praćeno iole dostojnom financijskom podrškom, ako ne i – nagradom. Da, nagradom; a zašto ne!? – eto pitanja za razmišljanje i diskusiju, “par decenija poslije”.
Tek tijekom 80-ih pojavilo se – zahvaljujući alternativnim aktivnostima i prostorima poput Kluba “Palach” i sekciji “proširenih medija” i likovnog akcionizma u okviru “Biennala mladih” još nekoliko performerskih osobnosti u Rijeci: Lina Busov (video umjetnica i performer), Krešo Mustać, Krešo Kovačićek, Zoran Štajduhar Zoff, Marija Štrajh, te pojedini članovi rock – bandova, u prvom redu “Strukturnih ptica” i današnjeg “Leta 3” koji su razvili senzibilitet ne jedino za glazbenu i pjesničku stranu “priče” već i za pojedine postupke razvijene na zasadama avangardnih i suvremenih likovnih i kazališnih poetika i metodologija. Smisao za ta “granična” pitanja križanja rocka, mode, eksperimentalne i electro glazbe, teatra, plesa i art – performancea u Rijeci se jače razvio tek od sredine 90-ih nadalje, zajedno s ekspanzijom novomedijskih umjetnosti u našoj sredini. Sanja Lisov je eksperimentirala s kombinacijom videa i performansa, a u tom smjeru zarana je djelovao i “Poet Teatar”, u intenzivnoj književno - likovno – glazbeno – performerskoj suradnji Igora Večerine, Klasa Grdića, “Superbuddhe” i bliskih prijatelja/-ica. Pioniri suvremene plesne i mimske scene (koja je danas veoma razvijena i profilirana u Rijeci) nastupili su već potkraj 80-ih, u prvom redu Senka Baruška s grupom “Labis” i u živoj suradnji s likovnom umjetnicom Melitom Sorola Staničić, te Branko Žak Valenta, Edvin Liverić i nekolicina mlađih protagonista/-ica koji su počeli onda nastupati i obrazovati se.
Od njih nadalje razvila se nova plesna, mimska i teatarska scena, na kojoj se osnivaju “Traffic”, “Teatar Rubikon”, “Prostor +”, “Koraki”… Dulje vremena djeluju i Filip Ličanin s “Otvorenom scenom Belveder”, te “Ri Teatar”, da ne nabrajamo sve starije i novije pojave i skupine.
U pravcu radikalizacije glazbe i nastupa djelovalo je niz veoma zanimljivih rock skupina: “Regoč”, “Porko Dio”, “Pohane dlake”, “Very Expensive Porno Movie”, sve do “Adaptera”, “Pol metra crijeva” i više performerski i vizualno nadahnutih pojedinaca i bandova koji obraćaju pozornost i na masku, kostimografiju, koreografiju nastupa, na uporabu elektronskih audio – vizualnih medija u posredovanju i obogaćivanju glazbenog performansa. Multimedijalna suradnja umjetnika poput Damira Stojnića, Edbina Šabanovića, Kreše Kovačićeka, Manuele Paladin, Igora Večerine, Nede Šimić Božinović, Tajči Čekade i drugih povezanih s modnim designom, “fashion” scenom, stylingom i općenito riječkom klupskom scenom 00-ih (MMC u “Palachu”, “Drugo more” s “Art & Clubbingom”, te brojne manje – više umrežene “indie” udruge na platformi “Clubture” ili povezane s tradicijom anarhizma i nezavisnog djelovanja) dovela je u poslijednjih nekoliko godina do zamjetne dinamizacije performerske scene odnosno urbanog klupskog “art – movinga” na Kvarneru.
U organizaciji “transartistički” nadahnutih akcija, putovanja, performansa, druženja, socijalnih “kulinarskih” happeninga u kojima često osobno nastupa i kao performer (ponekad u suradnji sa Svenom Stilinovićem, Jusufom Hadžifejzovićem, Sašom XY.., a ponekad sam) istaknuo se naročito Damir Čargonja Čarli (inače direktor čuvenog poduzeća u kulturi MMC d.o.o. Rijeka):
“Tjedan performansa” (1989.), “Goli otok – Novi hrvatski turizam” (2000 – 2006), “FONA” (2003 – 2006), “Odgovor – Rov”, “Bdijenje” i tako dalje. Od ad – hoc izvedenih akcija (u čijoj inicijaciji i organizaciji sudjeluje kao stručni suradnik i Branko Cerovac), “Goli otok” i “Festival nove umjetnosti” prerasli su u dalekosežne projekte s većim društvenim značenjem od početnih akcija.
U pravcu umjetničkog okupljanja, samoorganizacije i akcionizma sredinom 90-ih su značajnu inicijativu pokazale riječke umjetnice Lara Badurina, Jasna Šikanja, Melita Sorola Staničić, Lada Sega, Tanja Golić, te umjetnici Predrag Todorović, Damir Božić Pišta, Damir Šegota, Damir Stojnić, David Maljković, Tomislav Ćurković, Nikola Ukić i drugi okupljeni u “Grupu mladih”,”Klub MGR”, “Klub What”, udrugu “URA”, “Galeriju Kružna”. Njihov utjecaj i razvoj nastavlja se i danas, a pridružuju im se mlađi umjetnici poput Nemanje Cvijanovića i Igora Eškinje, ali u situaciji naglašene individualizacije djelovanja, te ih više nije potrebno “okupljati” ni pod koji zajednički nazivnik.
Veoma značajan za riječku scenu jeste povratak umjetnice Milijane Babić u zavičaj (premda boravi i u Ljubljani, radeći na organizaciji tamošnje značajne manifestacije “Mesto žensk”). Njene instalacije, akcije i performansi (“Nonsense”, “In memoriam”, “Djedica” i drugi, a ovom prigodom – u sudjelovanju sa Senkom Baruškom – “Crna kraljica 1 – 2 – 3”) sjajan su doprinos bogatijoj profilaciji i osuvremenjenju naše art scene.
Većina njih predstavljena je i u Galeriji O.K. u organizaciji MMC-a (u Klubu “Palach”).
Dakle, tek s djelovanjem Kluba “Palach” odnosno MMC-a Rijeka postignut je neki kontinuitet u razvoju i recepciji riječke “tradicije performansa” u razdoblju 1998. – 2006.
U organizaciji MMC-a u Rijeci su po prvi put predstavljeni i značajni svjetski i hrvatski performeri: Stelarc, Laszlo Kerekesz, Zoran Todorović, Antonio Lauer (Tomislav Gotovac) i brojni drugi.
Sven Stilinović, Jusuf Hadžifejzović, Vladimir Dodig Trokut, Antonio Lauer naši su česti gosti i suradnici.
MMC-ova akcija “Goli otok – Art centar – Novi hrvatski turizam” dobila je ne samo nacionalno nego i međunarodno priznanje, te je zahvaljujući inicijativi i višegodišnjem radu, zalaganju, pa i borbi za projekt “Goli otok” riječkog tima D. Čargonja – S. Stilinović – B. Cerovac Rijeka ušla u projekt utemeljenja Spomen područja Goli otok. Da bi do toga došlo trebalo je okupiti stotine ljudi i izvesti desetke pojedinačnih i skupnih akcija i performansa. A tako je i s utemeljenjem i organizacijom FONE – Festivala nove umjetnosti.
Novost na sceni jeste osnutak RI PERFORMANCE SYNDICATE-a na inicijativu Kreše Kovačićeka, Damira Stojnića, Igora Večerine, Edvina Šabanovića, Kreše Mustaća, Diane Batinić, Nede Šimić Božinović, Predraga Kraljevića Kralja, Tajči Čekade, “Adaptera” i “Miau Lab-a”.
Na društveno priznanje i jaču financijsku podršku još se čeka. Prošlogodišnje predstavljanje dijela te performerske scene na izložbama “Strast / Passion” u MMSU Rijeka, te “Nova riječka scena” u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku početak je šire afirmacije tog fenomena.
Post je objavljen 28.03.2006. u 16:49 sati.