Riječi su poput najviše planine okovane snijegom i ledom. Ispod te površine kriju se značenja koja jedva čekaju stati pred naše oči i gledati u naše biće. Malim zamahom stvaramo lavinu koja neizmjernom snagom tutnja imaginacijom, stvarajući prostor i vrijeme u kojem je, poput najboljeg crtanog filma, sve moguće; a istovremeno tako stvarno, tako životno, tako naše. Kroz riječi prenesena u djela postajemo stvarniji no prije, egzistencija pleše po ulicama a smisao se iz svemira spušta na naš dlan. Kada spoznamo pisanje, stvaranje i djelovanje – nikad više nismo isti. Istovremeno, biti zastupnik subjektivnog viđenja stvari kroz izgovorenu riječ je stalna borba između savršenog i stvarnog, dana i noći, sna i jave, života i smrti; to je neprekidna vatra u kojem stavljamo sebe na list papira da ne izgorimo. Poput svake umjetnosti, pisanje je slikanje riječima koje ima zadatak služiti i obogatiti čovjekov duh. |