Arhangel
26.06.2009., petak
Michael
Brzinom munje svijetom se proširila vijest da je umro Michael Jackson, medijska mega-zvijezda, kralj pop glazbe i ikona šou biznisa zadnjih dvaju desetljeća minulog vijeka. Ovaj je svijet Jackson napustio upravo u godini u kojoj je nizom koncerata namjeravao obnoviti već desetak godina dobrano posrnulu glazbenu karijeru. Imao je svega pedeset godina. Svojom iznenadnom smrću uvrstio se u nesretni niz zvijezda koje svoj sjaj nisu donijele u staračke dane koje im nije bilo dano doživjeti.Kralj popa’ Michael Jackson je umro u bolnici UCLA u Los Angelesu gdje je dovezen sa zastojem srca. Rođen je kao Joseph Jackson 29. kolovoza 1958. u gradu Gary, u američkoj saveznoj državi Indiana, kao sedmo od devetero djece Joea i Katherinee Jackson Braća su mu Sigmund ‘Jackie’, Toriano ‘Tito’, Jermaine, Marlon i Steven ‘Randy’, a sestre Rebbie, Janet i La-Toya Jackson. Michael je počeo glazbenu karijeru u dobi od pet godina, kao vodeći pjevač skupine ‘Jackson five’, osnovane 1964. Prvih godina Jackson 5 - Jackie, Jermaine, Tito, Marlon i Michael nastupaju u lokalnim klubovima i barovima u Garyu, Indiana, i pripremaju se za natjecanja i audicije. Godine 1968. Bobby Taylor i skupina The Vancouvers otkrivaju ‘The Jackson five’ i dobijaju audiciju kod izdavača Motown Records. ‘The Jackson 5’ potpisuju za Motown i sele u Kaliforniju. Njihova prva četiri singla - ‘I Want You Back’, ‘ABC’, ‘The Love You Save’, i ‘I'll Be There’ završavaju kao hitovi br. 1 u SAD-u. The Jackson 5 snimaju 14 albuma, a Michael četiri solo albuma za Motown. The Jackson 5 ostaju uz Motown od 1976., kad prelaze u Epic Records, gdje grupa zadržava samo ime The Jacksons i snima šest albuma od 1976. do 1984., uz niz hitova. Godine 1977. Michael debitira na filmu u mjuziklu ‘The Wiz’ s Dianom Ross, i počinje suradnju s Quincy Jonesom koji radi glazbu za film. Quincey Jones je producent prvog Michaelovog solo albuma za Epic Records nazvanog ‘Off The Wall’, koji donosi veliki uspjeh i rekordna četiri singla br. 1 na top listi u SAD. Godine 1982. Michael Jackson objavljuje najprodavaniji album u svijetu svih vremena, 'Thriller'. Taj album donosi sedam hit singlova na listi 'Billboard Hot 100 top 10 singles', ponovo rušeći rekord, a prodan je u više od 50 milijuna primjeraka. Michael surađuje s najboljim redateljima i producentima, i koristi najnoviju tehnologiju i posebne efekte, kod snimanja spota za hit 'Billie Jean'. Kratki 14-minutni film 'Thriller' postaje svjetski hit. Godine 1983. Michael po prvi puta izvodi legendarni 'moonwalk' na obljetničkom showu '25 godina Motowna'. Michael je u to vrijeme svjetska superzvijezda. Godine 1984. osvaja rekordnih osam nagrada Grammy za rad na albumu 'Thriller' i naraciju u 'ET Storybook'. U prosincu 1984. na posljednjoj turneji The Jacksona, Michael objavljuje razlaz sa skupinom i solo karijeru. Godine 1987. objavljuje treći album 'Bad', i kreće na svjetsku solo turneju. Iduće godine Michael objavljuje prvu autobiografiju gdje govori o djetinjstvu i karijeri. Krajem 80-ih proglašen je 'Umjetnikom desetljeća'. Godine 1991. potpisuje za Sony Music najveći ugovor za snimanje svih vremena i objavljuje četvrti album 'Dangerous'. Na svjetskoj turneji je ponovo 1992. Godine 1994. ženi se s Lisa Marie Presley, kćerkom rock legende Elvisa Presleya. Brak traje 19 mjeseci kade se razvode. Godine 1995. objavljuje peti solo album, 'HIStory', prvi dvostruki album od čega je jedan s najvećim hitovima. U iduće dvije godine ponovo je na svjetskoj turneji. U studenom 1996. ženi se s Debbie Rowe, medicinskom sestrom koja je brinula o njegovoj depigmentaciji kože. Rađa im se sin Prince Michael Joseph Jackson 13. veljače 1997. i kćerka Paris Michael Katherine Jackson 3. travnja 1998. Godine 1997. Michael izdaje remix album 'Blood On The Dance Floor', s pet novih pjesama iz 38-minutnog filma ‘Ghosts’, u kojem on igra pet uloga. U rujnu 2001. Michael Jackson slavi 30. obljetnicu solo karijere sa dva koncerta u New Yorku. U listopadu 2001. Michael objavljuje album 'Invincible', s hitom ‘You Rock My World’. Jacksonova smrt dolazi u trenutku kada je pripremao veliki povratak, sa 50 koncerata u londonskoj O2 Areni, počev od idućeg mjeseca. Posljednjih godina pratile su ga pravne i financijske teškoće, uključujući i rasporaju osobnih stvari kako bi sačuvao svoj kalifornijski Neverland ranč. Sredinom 1990-ih, Jackson je optužen za seksualno zlostavljanje 13-godišnjeg dječaka. Spor je riješen nagodbom od 22 milijuna dolara, prema pisanju lista USA Today. Godinu kasnije optužen je u devet točaka za zlostavljanje jednog 14-godišnjaka, a kasnije je oslobođen optužbi. Osim njegove obitelji, uključujući roditelje Joea i Katherinee, iza Jacksona je ostalo troje njegove djece - Michael Joseph Jackson Jr., Paris Michael Katherine Jackson i Prince Michael Jackson II. Buran i kontroverzan život Michaela Jacksona došao je kraju. Za jedne je bio zvijezda dostojna divljenja, za druge čudak kojeg nije bilo moguće svrstati ni u jednu kategoriju. Malo tko je mogao zaista poznavati tog čovjeka. Većinu što smo o njemu znali donijeli su nam mediji, napose žuti tisak. Sve ostalo Jackson je odnio sa sobom u grob. Vjerujemo da Jacksonovom smrću priča o ovom čovjeku tek započinje. |
18.06.2009., četvrtak
Zlatko Sudac
Zlatko Sudac. Na spomen ovoga imena prosječnom građaninu Lijepe Naše i susjednim nam zemalja hrvatskog (i/ili srpskog, bosanskog, crnogorskog...) govornog područja na um brzinom svjetlosti dolaze asocijacije kojima zajednički višekratnici bivaju pojmovi poput: svećenik, karizmatik (premda većina ne zna što ova riječ znači!), umjetnik, iscjeljitelj..., jednom riječju: čudotvorac. Sudčeva popularnost odavna je prešla neobične granice Domovine oblika ptice ili pereca, od New Yorka, Švicarske i Balkana pronijelo se ime i (ne)običan lik ovog mladog katoličkog svećenika s otoka Krka. Tisuće su pohrlile na seminare koje je održavao, bezbrojni se trse upasti u šačicu sretnika koji uspiju upasti na seminare duhovnog iscjeljenja koje Sudac održava u centru „Betanija“ na otoku Cresu. Mediji su u Zlatku Sudcu uočili zahvalnu temu za privlačenje publike i čitateljstva, te gotovo da nema mjesta gdje se ovaj svećenik pojavio, a da to nije (bilo) novinarski (dostojno?!) i pravedno tretirano. Njegov lik i djelo postali su pravi brand koji je svoju djelatnost proširio i na spisateljstvo i glazbu. Knjiga intervjua s njime, urednice Dunje Ujević, jedno je od najprodavanijih i najčitanijih štiva kod nas. Vjerojatno će i nosač zvuka, u kojem Sudac pjeva jednu pjesmu i potpisuje nekoliko njih, proći slično. Sudčeva popularnost postala je tolika da je i državna televizija (HRT) posvetila talk-emisiju u večernjem terminu ovoj temi. Zlatko Sudac. Što je tu toliko intrigantno?! Gledajući emisiju „Otvoreno“ urednice i voditeljice Dijane Čuljak Šelebaj, stječe se dojam da je raspored gostiju bio takav da se emisija pretvorila u reklamiranje i Zlatka Sudca i svega što taj čovjek čini. Kantautor Ivan Puljić, zatim psihijatar koji je tamo gostovao i režiser Jakov Sedlar nisu krili činjenicu osobnog prijateljstva sa Sudcem. Samim time njihovi stavovi prema ovom svećeniku ne mogu biti objektivni što, doduše, oni nisu ni krili. Slično je bilo i s Večernjakovim novinarom. Od svećenika je jedini gost bio Adalbert Rebić, profesor biblijskih predmeta s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Što se njega tiče, pitamo se zbog čega je urednica emisije u goste pozvala bibličara koji o Zlatku Sudcu zaista nije imao što reći. Jedini koji je, donekle, iznio profesionalni novinarsko-publicistički stav o Sudcu bio je novinar Nedžad Haznadar. On je, među ostalim, iznio stav o njemu koji ide za tim da su mediji ovdje prepoznali temu koja će u svakom smislu neodoljivo privlačiti publiku. Mediji su tu priliku iskoristili. Haznadar je također istaknuo kako je Zlatko Sudac svojom osebujnošću istovremeno vrući krumpir crkvenih struktura s kojim se ove ne znaju nositi jer po svojem cjelokupnom nastupu Sudac odskače od svega što smo navikli gledati među svećenicima i drugim crkvenim pastirima. Intrigantnu temu kao što je Zlatko Sudac spomenuta emisija poprilično je površno obradila, što je prava šteta (možda se od državne televizije i nije moglo očekivati više?!). Gledatelji su ostali uskraćeni za vrjednovanje lika i djela Zlatka Sudca u kontekstu sveukupne društvene stvarnosti na ovim našim prostorima, u čemu se, zapravo, krije pravi odgovor koji bi nam pojasnio razloge Sudčeve popularnosti. Totalitarnim sustavom iz kojega je naše društvo konačno krajem XX. vijeka izišlo, ratom i svim vrstama trauma koje iz njega i nakon njega proizlaze, suvremenim načinom življenja u kojem se razaraju institucije braka i obitelji, privatizacijom na hrvatski način, nezaposlenošću, epidemijom depresije i karcinoma, velikim brojem prometnih i drugih tragedija, te pandemijom kriminala i nasilja opterećeno naše društvo našlo se zadnjih godina u kaotičnoj situaciji. Tradicionalne društvene institucije, kao što je Crkva, nisu malom čovjeku u tom i takvom društvu uspjevale uliti nadu i obraniti ga od svega onog što mu u našoj stvarnosti prijeti. A kad se osjeti bespomoćan, čovjek se okreće svakoj pojavi za koju misli da bi mu mogla pomoći, i to na brz i lagan način. U toj i takvoj situaciji kao gljive poslije kiše u našem društvu niču kojekakvi gurui koji našem malom čovjeku nude ono što se njemu, kao takvom, čini slamskom spasa. A religija je u tom kontekstu najzahvalnije područje, dakako, religija shvaćeno u potpuno krivom smislu tj. religija ne kao način života i sustava vrjednovanja, nego religija kao isključivo sredstvo rješavanja problema. U tom smislu kod nas se pojavilo na desetke i stotine samozvanih iscjeljitelja, vidjelaca, vidovnjaka i sličnih likova koji su svoje mjesto dobili i u medijima. Svaki dan možete nazvati neku od komercijalnih televizija da vam lik ili teta s malih ekrana gata iz tarota ili uz pomoć viska. Naravno, sve uz prikladnu cijenu poziva. O horoskopima i natalnim kartama da ne govorimo. Druga su krajnost svećenici. Začudo, pravoslavni u narodu slove kao „moćniji“ pa se ljudi, kad katolički ne uspiju riješiti problem, obraćaju njima. Razlog je, najvjerojatnije, u našem posvemašnjem nepoznavanju pravoslavlja. Među katoličkim svećenicima najpopularniji su tzv. iscjeljitelji. Takvi redovito, po uzoru na američke vjerske zvijezde, održavaju seminare koji okupljaju velik broj ljudi. U Hrvatskoj se među njima ističu fra Zvjezdan Linić, don Milivoj Bolobanić i, dakako, don Zlatko Sudac. Medijska propaganda koja ih prati od njih je napravila prave zvijezde. Linić i sudac osnovali su vlastite duhovne centre, u Samoboru („Tabor“) i na Cresu („Betanija“). Zanimljiv je izbor naziva ovih centara: Tabor upućuje na mjesto Kristova preobraženja, a Betanija je mjesto gdje je Krist uskrisio Lazara! O poruci ovih naziva zaključite sami! Pomno razrađen Sudčev izgled i kostimografija neodoljivo podsjeća na lik Isusa Krista, onako kako ga ikonografija prikazuje. Naslovnica već spomenutog nosača zvuka sa Sudčevim sudjelovanjem prikazuje ovog krčkog svećenika kako hoda po vodi. I o ovoj poruci zaključite sami... Seminari koje Sudac održava, mora se priznati, nose plemenite poruke: mira, pomirenja, opraštanja, osobađanja i sl. Ipak, euforija koja vlada na takvim skupovima Boga i Isusa Krista potpuno baca u drugi plan! Sudac je taj koji izigrava Isusa Krista! On je iscjeljitelj! On je karizmatik! On je taj koji osvaja, koji je u centru svega! Odjeven u bjelinu, djeluje poput gurua kojeg pristaše bezglavo slijede. Na njegovim nastupima vlada euforija, pobožne žene padaju mu pred noge i ne trepnuvši upijaju svaku njegovu riječ. Našem malom čovjeku, pritisnutom svim problemima o kojima smo govorili, upravo to i treba – iscjeljitelj, Bog na zemlji kojeg mogu dotaknuti, s njim razgovarati, od njega, na kraju krajeva, imati neke koristi. Instant religioznost prožeta državotvornim idejama sadržaj je koji Sudac nudi. To je sadržaj za kojim vlada velika potražnja zbog situacije u kojoj se naše društvo nalazi. Sudac i njemu slični to su znali prepoznati. I takve sadržaje ponuditi. Ostalo je povijest koja se upravo stvara. Vjera. To je stvarnost koja se živi i koja formira čitavog čovjeka. To je blago koje nosimo u glinenim posudama, kako kaže Pavao, u jednostavnosti našeg svakidašnjeg življenja, u skromnosti i strpljivosti svakodnevnog nošenja naših križeva, daleko od euforije karizmatskih seminara, samozvanih iscjeljitelj i gurua oko koih se tiskaju mase. Vjera nije u masama, u gužvi dvorana što ih ispunjavaju suvremeni sudci. Ona je u dobroti ljudskoga srca što u poniznosti svaki dan korača sa svojim Bogom. |
16.06.2009., utorak
Branko Lustig
U mnoštvu onih koji se u našem društvu predstavljaju kao zvijezde i uzori, kao uspješni ljudi u ovom ili onom pogledu, zaista je teško istaknuti nekog tko bi sve ono za što se predstavlja zaista i bio. Naš je medijski prostor preplavljen plimom kojekakvih likova što od zaborava i anonimnosti među masama pokušavaju sebi ugrabiti dio kolača slave, priznanja i popularnosti, kako bi ih valjda, ako ne ništa drugo, barem povijest upamtila. Naravno, financijski dobitak u tom je kontekstu sadržaj s kojim valja računati.U tom broju nađe se koječega (kojekoga?); od estradnih nakarada do propalih političara, od nikad shvaćenih umjetnika do seoskih šamana koji se u slobodno vrijeme bave politikom i političara za koje bi bilo pametnije da su postali šamani. Svi oni plešu pred našim očima u tom medijskom kolu u kojem njihov lik i (ne)djelo jednom zabljesnu u svoj svojoj infantilnosti da bi u sljedećem trenutku nestali i iz medija kao i iz spektra naše pažnje. Ipak, bila bi velika pogreška (ili pogrješka?!) pomisliti kako su svi ljudi iz javnog života isti i kako, zapravo, ništa ne vrijede. Ostanemo osupnuti kad nas s vremena na vrijeme iznenade tako jednostavni i tako mali, a opet srcem, duhom i djelom tako veliki ljudi kojima do tog trenutka nismo pridavali (pre)veliku pažnju. Sve lažne veličine i umjetno skrojeni kultovi ličnosti padaju pred pojavom takvih ljudi. Jedan od njih je, premda se s ovim mišljenjem ne morate složiti s Arhangelom, i naš Branko Lustig. Riječ je o 77-godišnjem hollywoodskom filmskom djelatniku, rodom iz Hrvatske, iz Osijeka. Kao mali dječak, Židov po etničkoj pripadnosti, zajedno je s obitelji bio deportiran u zloglasni nacističke logore Auschwitz, a potom u Bergen – Belsen. Životna iskustva koja je tamo stekao obilježit će životne poglede ovog čovjeka. Samim čudom Branko Lustig i njegova majka preživjeli su strahote holokausta. Kasnije je Lustig radio u filmskoj industriji bivše Jugoslavije da bi potom sreću potražio u Hollywoodu. Talent i uporan rad se isplatio te je Lustig dva puta nagrađen Oscarom, 1993. za film „Schindlerova lista“ i 2001. za hit film „Gladijator“. Za iste je filmove nagrađen i Zlatnom palmom na filmskom festivalu u Cannesu. Kao producent Lustig je također sudjelovao u staranju niza filmskih ostvarenja te surađivao s najvećim hollywoodskim zvijezdama. Uspjeh i svjetska slava nisu ostavili negativnog traga na životnim stavovima ovog jednostavnog čovjeka. Gostujući nedavno u Stankovićevoj emisili „Nedjeljom u dva“ Lustig nam je otkrio svu jednostavnost i veličinu svoje osobe. Mirnoćom pravednika govorio je o svojem iskustvu iz nacističkih logora, a s profesionalnom korektnošću pripovijedao je o svojem radu u Hollywoodu, svojim suradnicima i glumcima. Nikad nije zaboravio svoju voljenu Hrvatsku u koju se uvijek rado vraća. Lustigu su, zanimljivo, zasuzile oči jedino u trenutku kad je s ponosom spomenuo kako njegova kćer, kao pravnica, sudjeluje u obrani hrvatskih generala u Haagu. Ono što u Lustigovom nastupu zapanjuje i što svjedoči o istinskoj veličini ovog čovjeka jest mir koji izvire iz njegova srca. To je stvarnost koju nije moguće glumiti. To je mir koji dolazi iz dubine čovjekovog bića, koji dolazi, na koncu, od Boga. Usprkos tragediji koncentracijskih logora, Branko Lustig je čovjek koji nikog ne osuđuje, nikog ne proziva niti traži zadovoljštinu ni od koga. U njegovim stavovima nema traga gorčini. To je čovjek koji u obrazovanju o holokaustu kroz filmsku umjetnost želi odati počast svim nevino stradalima, Židovima kao i svima koji su pali kao žrtve nacističkog bezumlja. U tom smislu Branko Lustig jedan je od pokretača nedavno održanog Festivala židovskog filma u Zagrebu. Također s hrvatskim glumcima počinje snimati film o Lei Deutsch, zagrebačkoj glumici koja je kao dijete stradala u koncentracijskim logorima. Upravo je dana 16. lipnja Branko Lustig primio počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu. Zasluženo priznanje dobio je čovjek koji je vlastitu obiteljsku tragediju pretvorio u trijumf života, mira, opraštanja i dobrote. Njegov život i djela najveća su kazna svima onima koji pokušavaju dijeliti ljude prema kriterijima koji su stvar odavna poraženih ideologija. Ako bismo na medijskom nebu naše sredine tražili istinsku zvijezdu, jedna od njih s pravom bi bio Branko Lustig. Zaslužio je. Višestruko. |
12.06.2009., petak
Bajs vs turizam
Slušamo ovih dana vijest kako su naš ministar turizma Bajs i ekipa oko njega pokrenuli veliku reklamnu kampanju kako bi spasili ovogodišnju turističku sezonu. U tom su cilju aktivirali izbornika i neke od hrvatskih nogometnih reprezentativaca koji u na brzinu sklepanim spotovima govore o ljepotama naše obale. I to bi, kao, trebao biti hrvatski odgovor na veliku ekonomsku krizu koja se već pogubno odražava na turističku sezonu većine mediteranskih zemalja, pa tako i Hrvatske.Svatko tko i malo razmišlja svojom glavom smjesta će uočiti svu infantilnost i neprofesionalnost ovog Bajsovog poteza. Zapravo, odmah se uočava da iza cijele te kampanje stoji čista neprofesionalnost i nesposobnost i Ministarstva turizma i ministra koji mu je na čelu. Zašto? Sjetimo se da je Hrvatska gotovo u potpunosti deindustrijalizirana zemlja. Kod nas postoje čitave regije i gradovi u kojima ne radi ni jedna jedina tvornica! Razlog tome je i rat, ali kudikamo više privatizacija na hrvatski način u kojoj je u roku nekoliko godina planski i sustavno uništeno sve što su generacije radnika desetljećima stvarale i proizvodile. Jednako tako, Hrvatska nije ni agrarna zemlja, premda bi mogla prozivoditi hrane u količinama višestruko većima od vlastitih potreba. Ne samo da to nije slučaj, već Hrvatska hranu uvozi. Od svega što nam preostaje turizam u BDP-u predstavlja najveću uzdanicu, tj. ukupno petinu svega nacionalnog prihoda. Ovdje valja napomenuti da druge turističke zemlje ni približno ne ovise o turizmu kao što ovisi Hrvatska. Tako su naše Vlade, koje su se izmjenjivale zadnjih dvadeset godina, zemlju bogatih potencijala kao što je naša svele na gospodarskog bolesnika u terminalnoj fazi koji ovisi o volji i (ne)mogućnistima stranih turista hoće li i ovo ljeto doći bućkati se u našem moru ili ne. I još bi ova postavka ulijevala kakav-takav optimizam kad bi se većina našeg stanovništva bavila turizmom, što, naravno, nije moguće. I što nam, onda, preostaje? Preostaje nam s nevjericom gledati napuhano lice ministra Bajsa koji s turizmom ima veze koliko i autor ovih redaka s nuklearnom fizikom (čitaj – nula!). Stječe se dojam, kad je o dotičnom ministru i ministarstvu na čijem je čelu, na nesreću, riječ, kao da je pitanje turističke sezone stvar koji će jednim diletantskim spotom riješiti Slaven Bilić ili Dario Srna! Svaka časti dobroj volji tih sportaša, ali sva ta akcija ne drži vodu! Zašto? Pitanje podbačaja ovogodišnje turističke sezone, što je već jasna stvar, nije samo pitanje promidžbe. Turizam kao fenomen valja promatrati u daleko širem kontekstu. Velika ekonomska kriza koja je zahvatila svijet i kojoj se ne nazire kraj izazov je našem turizmu na koji naša Vlada ne daje primjeren odgovor. Akcija za koju treba zasukati rukave mora biti sveobuhvatna, a ona podrazumijeva nužno sniženje cijena. Niže cijene prvi su odgovor na ekonomsku krizu. Stranac koji je ove godine u financijskim gubitcima zbog krize prije će se odlučiti na ljetovanje zbog prikladnijih cijena, nego zbog pota u kojem Bilić i Srna govore o ljepotama naše obale! Hrvatska je poznata kao skupa zemlja. I ptice na granama cvrkuću kako se za jedno noćenje s ručkom u nekom boljem jadranskom hotelu može krstariti na baltiku pet dana! Ili da za isti novac u Turskoj možete ljetovati gotovo dvostruko dulje nego u Hrvatskoj! Zna se da je hrana kod nas nerazumno skupa, usluga traljava i bahata, policija korumpirana, a iznajmljivači soba nevjerojatno gramzivi. Sjetimo li se slučaja Britt Lapthorne i medijske prašine koju je podigla misteriozna smrt ove mlade Australke u Dubrovniku prošle godine, postaje nam jasno zbog čega nam je turistička sezona već početkom lipnja ove godine dobrano podbacila. Ipak, ministar Bajs i ekipa oko njega i dalje se prave ludi. Iz tko zna kojih uskogrudnih razloga, podilazeći uvriježenom mišljenju kako ćemo se ipak izvući oderavši ono malo gostiju koji ipak dođu, stvar prepuštaju stihiji i probleme metu pod tepih. Još je tragičnija relativna šutanja medija, osobito državne televizije, koja se još prošle godine, u ovo vrijeme, redovito počela hvaliti stotinama tisuća turista koji su u kolonama bili ulazili u zemlju. Ako je ovo što smo vidjeli način kako se naša Vlada i resorno ministarstvo nosi s ekonomskom krizom i podbačajem turističke sezone, onda se i Arhangel s pravom može baviti fizikom. Nuklearnom. Dok sve ne eksplodira. |
09.06.2009., utorak
Dražen 1993. - 2009.
U našem je medijskom prostoru i društvu općenito datum 07. lipnja uglavnom ostao potpuno nepoznat. Kad bismo napravili malu anketu i slučajne prolaznike upitali znači li im išta taj datum, vjerojatno bi se netko i našao kome bi na taj dan bio rođendan ili neka obiteljska obljetnica. Malo tko bi odgovorio nešto više.Snimka košarkaške utakmice koju je u večernjem terminu emitirala državna televizija bio je jedini podsjetnik da datum 07. lipnja nije tek običan dan. Riječ je bila o snimci košarkaške utakmice iz danas već daleke 1982. godine u kojoj su se bile sastale momčadi Šibenke i Bosne, nekad značajnih košarkaških klubova iz bivše zajedničke države. U briljantnoj igri koja je tu utakmicu obilježila istaknuo se jedan mršavi mladić crne ricaste kose oblikovane u fudbaler – frizuru, popularnu u ono vrijeme. Bio je to Dražen Petrović. Da 07. lipnja obljetnica je njegove pogibije, šesnaesta po redu. Bilo je to jednog lipanjskog dana. Vrijeme je bilo ugodno toplo, ne prevruće. Autor ovih redaka bio je tada još školarac, one ratne 1993. godine. Školska godina, ionako ispresjecana ratnim uzbunama i trčanjem u skloništa, već se bila približila kraju i mi djeca već smo se radovali ljetnim praznicima i napuštanju mrskih nam u tamnozelenu boju ofarbanih klupa i još mržih nastavnika punih provincijske samodopadnosti. Dan je započeo i tekao kao i svaki drugi dok jedna od djevojčica iz razreda tijekom malog odmora nije rekla kako je čula na vijestima putem radija, dok se lokalnim autobusom vozila u školu, kako je poginuo Dražen Petrović. Arhangel nije mogao, zapravo, nije htio vjerovati. U tim vremenima informacija, poluinformacija i glasina sve je bilo moguće i njegovo se srce potajno nadalo kako je riječ o još jednoj glasini koja nema svoje utemeljenje. U tom su trenutku bila prošla tek tri mjeseca od tragične pogibije nezaboravnog pjevača i istinskog domoljuba Tomislava Ivčića i tek smo se svi bili pomalo počeli trijeziti od šoka koji nam je bio donio taj nemili događaj. Ipak, kako su školski sati prolazili tako su se vijesti ponavljale; poginuo je Dražen Petrović. Prošao je i veliki odmor. Arhangel nije mogao jesti od tuge koja se uvukla u njegovo srce; ipak je Dražen Petrović bio (i ostao) veličina u njegovom srcu i njegovim očima, oličenje istinske dobrote i požrtvovnosti, nepatvoreni heroj i uzor u moru lažnih veličina onoga vremena. I za vrijeme televizijskih izvješća tih dana, za vrijeme reportaže o Draženovom sprovodu, suze su same tekle... Kao i za vrijeme pisanja ovog posta, danas, šesnaest godina kasnije. Kad je Arhangel godinama kasnije prvi put imao prilike posjetiti Zagreb, znamenitosti naše metropole bile su na drugom mjestu. Prvi cilj toga svojevrsnog hodočašća bio je Mirogoj i Draženov grob. Bio je to trenutak tišine i molitve upućene heroju iz djetinstva... Dražen Petrović. Koliko o tom čovjeku mlađe generacije danas (ne)znaju?! Kolike su ulice i trgovi naših gradova dobili imena i spomenike prema kojekakvim ličnostima među kojima je niz onih koje bismo vjerojatno rado izbrisali i zaboravili. Draženovo ime među tim ulicama i trgovima vrlo je rijetko, na svega nekoliko njih. Spomenika je još i manje... Dražen Petrović. Briljantna ljudska i sportska karijera ovog mladića iz Šibenika naglo je prekinuta tog 08. lipnja 1993. na njemačkoj autocesti, u prometnoj nesreći. Od Šibenke i Cibone do američke NBA lige taj je čovjek plijenio talentom, radom i, nadasve srcem. Uzor čovjeka, sportaša i domoljuba. Tko može zaboraviti ono polufinale Olimpijskih igara u Barceloni 1992. protiv Rusije, ili veličanstveno finale iste olimpijade protiv reprezentacije SAD sastavljene od najvećih zvijezda NBA lige?! Da i ne spominjemo Draženovu igru i utakmice u domaćim i stranim klubovima. Dražen je nadasve bio čovjek. Plijenio je svojom jednostavnošću i srcem punim entuzijazma i optimizma. Mladić hrvatsko-crnogorskih korijena u to je vrijeme svjedočio svoju ljubav prema domovini uz poštovanje svakog čovjeka bez obzira na porijeklo ili status. U svemu je bio iznad drugih, napose iznad političara i medijskih zvijezda, ponaosob u dobroti i ljubavi. Po tome ćemo ga pamtiti. Po tome će zauvijek ostati u srcima hrabrih. Po tome će njegova zvijeda zauvijek sjati nasuprot svim lažnim veličinama koje nam se svo ovo vrijeme nameću. |
08.06.2009., ponedjeljak
Grkokatolici
U Splitu je u nedjelju, 07. lipnja 2009. godine, u crkvi Gospe od Dobrića na Voćnom trgu, u užoj gradskoj jezgri, slavljena sveta misa (sveta Liturgija) prema bizantsko-slavenskom obredu. Ovaje događaj jedan od prvih u pokušaju oživljavanja grkokatoličke zajednice u Dalmaciji i Splitu koja je djelovala sve do Drugog svjetskog rata kada su grkokatolici raseljeni, a njihove crkve u okolici Drniša (u mjestima Kričke i Baljci) spaljene. Riječ je o obredu koji unutar Katoličke crkve koriste Grkokatolici.Grkokatolici su integralni dio Katoličke Crkve. To je dio Crkve sui iuris, tj. Crkva vlastitog kanonskog prava koja je rasprostranjena po cijelom svijetu, ali joj je jezgro u srednjoj i istočnoj Europi. Vlastito kanonsko pravo Grkokatolicima omogućuje vlastitu crkvenu disciplinu i liturgiju. Konkretno to znači da se npr. svećenički kandidati prije zaređenja mogu oženiti i biti zaređeni kao oženjeni ljudi. Jednako tako, vlastito crkveno pravo Grkokatolicima omogućuje slaviti sakramente prema vlastitim tipicima, tj. obrednicima. U ovom slučaju, obredi kod naših Grkokatolika gotovo u potpunosti nalikuju na obrede u pravoslavnim crkvama. To opet uvjetuje i nutarnji izgled grkokatoličkih crkava koje, poput pravoslavnih, imaju ikonostase – oltarne pregrade. Grkokatolici su u Hrvatskoj okupljeni u Križevačku biskupiju (eparhiju) i, prema popisu stanovništva, ima ih oko 25 000. Prema nacionalnoj pripadnosti uglavnom su Hrvati, a ima ih koji se osjećaju Ukrajincima i Rusinima. Najviše ih je u Zagrebu, gdje na Kaptolu i stoluje grkokatolički biskup, zatim na Žumberku, u Križevcima, Slavoniji i Dalmaciji. Križevačka je biskupija, pod nazivom Marčanska biskupija, osnovana još 1611. godine i pripada Zagrebačkoj metropoliji, tj. crkvenoj pokrajini. Grkokatoličko sjemenište nalazi se u zagrebu, na Gornjem Gradu, neposredno iza kule lotrščak, na putu prema crkvi svetog Marka. U novijoj hrvatskoj povijesti istaknuo se grkokatolički biskup Janko Šimrak koji je stradao u komunističkim progonima Crkve u Hrvata nakon drugog svjetskog rata. Sadašnji je grkokatolički križevački biskup Slavomir Miklovš, a novoimenovani biskup Nikola Kekić. Osim njih, u novije su vrijeme u Hrvatskoj istaknuti grkokatolici: svećenik – publicist Živko Kustić, pok. General Zvonimir Červenko, košarkaš Stojko Vranković, medijski magnat Ivan Pavić i dr. Grkokatolici su pravo kulturno i duhovno blago našeg društva. Predstavljaju različitost koja nas obogaćuje. Rimski i bizanstko-slavenski obredi koje katolici u našoj sredini prakticiraju pokazuju svo bogatstvo tradicija i baštine koje su nam namjerila stoljeća i koju smo pozvani upoznavati i čuvati. |
04.06.2009., četvrtak
Deklaracija zdravog razuma
U poplavi tolikih gluposti, banalnosti, tričarija, trivijalnosti, tračeva i svih sadržaja koji predstavljaju atak na zdrav razum prosječnog homosapiensa, teško je izdvojiti i nabrojiti sve sadržaje koje bismo mogli strpati u neke od navedenih kategorija. I sama ova činjenica vjerojatno dovoljno govori o količini i raznovrsnosti svih stvarnosti toga tipa koje nas svakodnevno zapljuskuju putem medija, političara, kojekakvih zvijezda i zvjezdica, susjeda koji u poslijepodnevnim satima dolaze na kavu, kolega na poslu, kupaca u lokalnoj trgovini i sl.U cijelom tom košmaru Arhangel se odlučio trgnuti iz ove preduge (ne)stvaralačke letargije i na papir staviti popis gadarija koje (pre)često susreće putem medija, na radnom mjestu, susjedstvu, gradu i zemlji u kojoj živi... Ovaj popis na neki načim možemo nazvati Deklaracijom zdravog razuma. Dakle, gospodo draga, prosječnom čovjeku (u koje se vaš Arhangel skromno ubraja) pun je kufer: 1) Jalovih priča jalovih političara, osobito u vrijeme izbora. 2) Priča kako su ostvarena sva obećanja izrečena za posljednjih izbora. 3) Uvjeravanja kako se kod nas, zapravo, živi dobro. 4) Nerealnih obećanja za koja i ptice na granama znaju da se neće ostvariti. 5) Prodaje posljednjih ostataka nacionalnih dobara domaćim i svjetskim hoštaplerima. 6) Predstava za javnost tj. akcija USKOK-a i sličnih službi zbog korupcije i suđenja za isto. 7) Cirkusa oko Haaga i tamošnjeg suda koji je i sam cirkus. 8) Cirkusa oko Slovenije koja je i sama cirkus. 9) Glume da smo „regionalna velesila“. 10) Glume da smo najbolji u svemu, od seksa do sporta i umjetnosti. 11) Glume da smo stariji narod i od samog Adama. 12) Neprestanog vraćanja na prošlost – za Boga miloga, ovo je 2009., a ne 1945.! 13) Neprestanog opravdavanja gluposti iz sadašnjosti „bogatom i slavnom“ prošlošću. 14) Pozivanja svakog idiota na status hrvatskog branitelja. 15) Opravdavanja svakog ekscesa i nasilja PTSP-om. 16) Namještenih natječaja. 17) Propalih privatizacija. 18) Vatrogasaca koje svako ljeto iznenade prvi požari. 19) Cestovnih službi koje svaku zimu iznenadi prvi snijeg. 20) Liječnika koji očekuju naš novčani dar – čitaj: mito. 21) Policajaca koji očekuju isto što i liječnici. 22) Novinara koji čekaju sočne tričarije. 23) Televizijskih snimatelja koji snimaju jecaje rodbine na sprovodima. 24) Vjerskih vođa koji se bave politikom namjesto dobrom malog čovjeka. 25) Državnih službenika koji ništa ne rade, a uvijek se žale i prosvjeduju. 26) Frustriranih srednjovječnih službenica na šalterima. 27) Medijskih zvijezda (padalica?!) koje misle da su talentirane. 28) Ministra prosvjete i sporta koji mlati praznu slamu (kao i tolikih mu kolega...). 29) Mladih koji bi sve rušili, ali ne nude nikakvu alternativu. 30) Nezaposlenih koji zapravo ne bi radili nikakav posao. 31) Razmaženih derišta koji su se dočepali novca i automobila bogatih im roditelja. ... Dragi prijatelji, ukoliko ste inspririrani, popisu dodajte kategorije u našem društvu kojih je vama pun kufer. Vašim dopisivanjem neće vam biti lakše, al ćete barem reći ono što mislite. Hvala. Arhangel |