Arhangel
18.06.2009., četvrtak
Zlatko Sudac
Zlatko Sudac. Na spomen ovoga imena prosječnom građaninu Lijepe Naše i susjednim nam zemalja hrvatskog (i/ili srpskog, bosanskog, crnogorskog...) govornog područja na um brzinom svjetlosti dolaze asocijacije kojima zajednički višekratnici bivaju pojmovi poput: svećenik, karizmatik (premda većina ne zna što ova riječ znači!), umjetnik, iscjeljitelj..., jednom riječju: čudotvorac. Sudčeva popularnost odavna je prešla neobične granice Domovine oblika ptice ili pereca, od New Yorka, Švicarske i Balkana pronijelo se ime i (ne)običan lik ovog mladog katoličkog svećenika s otoka Krka. Tisuće su pohrlile na seminare koje je održavao, bezbrojni se trse upasti u šačicu sretnika koji uspiju upasti na seminare duhovnog iscjeljenja koje Sudac održava u centru „Betanija“ na otoku Cresu. Mediji su u Zlatku Sudcu uočili zahvalnu temu za privlačenje publike i čitateljstva, te gotovo da nema mjesta gdje se ovaj svećenik pojavio, a da to nije (bilo) novinarski (dostojno?!) i pravedno tretirano. Njegov lik i djelo postali su pravi brand koji je svoju djelatnost proširio i na spisateljstvo i glazbu. Knjiga intervjua s njime, urednice Dunje Ujević, jedno je od najprodavanijih i najčitanijih štiva kod nas. Vjerojatno će i nosač zvuka, u kojem Sudac pjeva jednu pjesmu i potpisuje nekoliko njih, proći slično. Sudčeva popularnost postala je tolika da je i državna televizija (HRT) posvetila talk-emisiju u večernjem terminu ovoj temi. Zlatko Sudac. Što je tu toliko intrigantno?! Gledajući emisiju „Otvoreno“ urednice i voditeljice Dijane Čuljak Šelebaj, stječe se dojam da je raspored gostiju bio takav da se emisija pretvorila u reklamiranje i Zlatka Sudca i svega što taj čovjek čini. Kantautor Ivan Puljić, zatim psihijatar koji je tamo gostovao i režiser Jakov Sedlar nisu krili činjenicu osobnog prijateljstva sa Sudcem. Samim time njihovi stavovi prema ovom svećeniku ne mogu biti objektivni što, doduše, oni nisu ni krili. Slično je bilo i s Večernjakovim novinarom. Od svećenika je jedini gost bio Adalbert Rebić, profesor biblijskih predmeta s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Što se njega tiče, pitamo se zbog čega je urednica emisije u goste pozvala bibličara koji o Zlatku Sudcu zaista nije imao što reći. Jedini koji je, donekle, iznio profesionalni novinarsko-publicistički stav o Sudcu bio je novinar Nedžad Haznadar. On je, među ostalim, iznio stav o njemu koji ide za tim da su mediji ovdje prepoznali temu koja će u svakom smislu neodoljivo privlačiti publiku. Mediji su tu priliku iskoristili. Haznadar je također istaknuo kako je Zlatko Sudac svojom osebujnošću istovremeno vrući krumpir crkvenih struktura s kojim se ove ne znaju nositi jer po svojem cjelokupnom nastupu Sudac odskače od svega što smo navikli gledati među svećenicima i drugim crkvenim pastirima. Intrigantnu temu kao što je Zlatko Sudac spomenuta emisija poprilično je površno obradila, što je prava šteta (možda se od državne televizije i nije moglo očekivati više?!). Gledatelji su ostali uskraćeni za vrjednovanje lika i djela Zlatka Sudca u kontekstu sveukupne društvene stvarnosti na ovim našim prostorima, u čemu se, zapravo, krije pravi odgovor koji bi nam pojasnio razloge Sudčeve popularnosti. Totalitarnim sustavom iz kojega je naše društvo konačno krajem XX. vijeka izišlo, ratom i svim vrstama trauma koje iz njega i nakon njega proizlaze, suvremenim načinom življenja u kojem se razaraju institucije braka i obitelji, privatizacijom na hrvatski način, nezaposlenošću, epidemijom depresije i karcinoma, velikim brojem prometnih i drugih tragedija, te pandemijom kriminala i nasilja opterećeno naše društvo našlo se zadnjih godina u kaotičnoj situaciji. Tradicionalne društvene institucije, kao što je Crkva, nisu malom čovjeku u tom i takvom društvu uspjevale uliti nadu i obraniti ga od svega onog što mu u našoj stvarnosti prijeti. A kad se osjeti bespomoćan, čovjek se okreće svakoj pojavi za koju misli da bi mu mogla pomoći, i to na brz i lagan način. U toj i takvoj situaciji kao gljive poslije kiše u našem društvu niču kojekakvi gurui koji našem malom čovjeku nude ono što se njemu, kao takvom, čini slamskom spasa. A religija je u tom kontekstu najzahvalnije područje, dakako, religija shvaćeno u potpuno krivom smislu tj. religija ne kao način života i sustava vrjednovanja, nego religija kao isključivo sredstvo rješavanja problema. U tom smislu kod nas se pojavilo na desetke i stotine samozvanih iscjeljitelja, vidjelaca, vidovnjaka i sličnih likova koji su svoje mjesto dobili i u medijima. Svaki dan možete nazvati neku od komercijalnih televizija da vam lik ili teta s malih ekrana gata iz tarota ili uz pomoć viska. Naravno, sve uz prikladnu cijenu poziva. O horoskopima i natalnim kartama da ne govorimo. Druga su krajnost svećenici. Začudo, pravoslavni u narodu slove kao „moćniji“ pa se ljudi, kad katolički ne uspiju riješiti problem, obraćaju njima. Razlog je, najvjerojatnije, u našem posvemašnjem nepoznavanju pravoslavlja. Među katoličkim svećenicima najpopularniji su tzv. iscjeljitelji. Takvi redovito, po uzoru na američke vjerske zvijezde, održavaju seminare koji okupljaju velik broj ljudi. U Hrvatskoj se među njima ističu fra Zvjezdan Linić, don Milivoj Bolobanić i, dakako, don Zlatko Sudac. Medijska propaganda koja ih prati od njih je napravila prave zvijezde. Linić i sudac osnovali su vlastite duhovne centre, u Samoboru („Tabor“) i na Cresu („Betanija“). Zanimljiv je izbor naziva ovih centara: Tabor upućuje na mjesto Kristova preobraženja, a Betanija je mjesto gdje je Krist uskrisio Lazara! O poruci ovih naziva zaključite sami! Pomno razrađen Sudčev izgled i kostimografija neodoljivo podsjeća na lik Isusa Krista, onako kako ga ikonografija prikazuje. Naslovnica već spomenutog nosača zvuka sa Sudčevim sudjelovanjem prikazuje ovog krčkog svećenika kako hoda po vodi. I o ovoj poruci zaključite sami... Seminari koje Sudac održava, mora se priznati, nose plemenite poruke: mira, pomirenja, opraštanja, osobađanja i sl. Ipak, euforija koja vlada na takvim skupovima Boga i Isusa Krista potpuno baca u drugi plan! Sudac je taj koji izigrava Isusa Krista! On je iscjeljitelj! On je karizmatik! On je taj koji osvaja, koji je u centru svega! Odjeven u bjelinu, djeluje poput gurua kojeg pristaše bezglavo slijede. Na njegovim nastupima vlada euforija, pobožne žene padaju mu pred noge i ne trepnuvši upijaju svaku njegovu riječ. Našem malom čovjeku, pritisnutom svim problemima o kojima smo govorili, upravo to i treba – iscjeljitelj, Bog na zemlji kojeg mogu dotaknuti, s njim razgovarati, od njega, na kraju krajeva, imati neke koristi. Instant religioznost prožeta državotvornim idejama sadržaj je koji Sudac nudi. To je sadržaj za kojim vlada velika potražnja zbog situacije u kojoj se naše društvo nalazi. Sudac i njemu slični to su znali prepoznati. I takve sadržaje ponuditi. Ostalo je povijest koja se upravo stvara. Vjera. To je stvarnost koja se živi i koja formira čitavog čovjeka. To je blago koje nosimo u glinenim posudama, kako kaže Pavao, u jednostavnosti našeg svakidašnjeg življenja, u skromnosti i strpljivosti svakodnevnog nošenja naših križeva, daleko od euforije karizmatskih seminara, samozvanih iscjeljitelj i gurua oko koih se tiskaju mase. Vjera nije u masama, u gužvi dvorana što ih ispunjavaju suvremeni sudci. Ona je u dobroti ljudskoga srca što u poniznosti svaki dan korača sa svojim Bogom. |