Arhangel

11.04.2009., subota

SVJETLO ISTINITO

Sva priroda promijeni se od straha gledajući Tebe, Krista, raspeta na križu: sunce je pomrčalo, a temelji zemlje se uzdrmaše; sve je suosjećalo u trpljenju sa Stvoriteljem svojim. Majka Tvoja vapila je žalosno: Božanski sine moj, gdje si, Svijetlo svijeta, zašto si nestao sa očiju mojih, Jaganjče Božji? I zborovi anđela nebeskih bijahu zahvaćeni strahom, govoreći: Slava Tebi, mnogotrpeći Gospode!

molitva večernje službe bizantskog obreda

U danima koji su nam uglavnom sivi i tmurni malo je stvarnosti koje u dubini učmalog nam srca mogu probuditi nadu, tu tako žeđanu i toliko pomnjivo gajenu toplinu u dnu našega bića. Nada? Pitamo se teturajući pod teretom križeva koji nas svakodnevno silno pritišću o zemlju, koji nas guše ne dajući nam disati, koji nas tjeraju ne dajući nam doći do daha… A bič gonitelja je nemilosrdan, strašan, tjera sve više i više, dalje i dalje. Dokle? Dalje, više, ustrajnije, zauzetije. Kad smo ovako iznemogli, kada naša nadanja postaju samo puste tlapnje i kada nam se čini kako je to bila samo opsjena, opijum; nadati se. Što je sa onim divnim snom Božjim za svijet? Pitamo se, u trenucima kada smo bačeni na tlo; gdje su ta silna obećanja, gdje su riječi Neizrecivog sada, sada kada nam je najpotrebniji, sada kada nema nikog da pomogne, kada nemamo kamo pobjeći, kada nitko za naš život ne mari… Sumnjamo, mrmljamo, prigovaramo, pitamo, proklinjemo, mrštimo se i podižemo oči prema Nebu ne bi li nam sinulo Spasenje s Visina, ne bi li se osvjedočio Vjerni i Pravedni, kao nekad, kako nam predadoše stari. Stoga puni bola i mi jecamo: «Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!?» Pa opet posrćemo, padamo, lomimo se, satire nas, čini nam se da smo iznemogli, a rane nas bole, peku, neizdrživo… Dok mučitelji naši kopaju po njima, dok nam razdiru svaki djelić našeg života, dok dijele haljine naše i za odjeću nam kocku bacaju, dok ruglu izvrću sve ono u što smo imali vjere, što nam je srcu omililo, što smo voljeli, u što smo bili zaljubljeni, u što smo se zaklinjali, za što smo bili spremni boriti se do zadnjeg trunka snage, života… Sve je to sada izvrgnuto podsmjehu i preziru, omalovažavanju i beskrajnoj zajedljivoj zločestoći. Jer najteži je posao ovdje na zemlji prokazivati zlo. A svi smo na to pozvani.
Tako stenjemo, i propinjemo se; ići nam je, padajući i posrćući, sve do vrha Golgote, do mjesta susreta, do mjesta na kojem se Nebo spaja sa zemljom. Gdje nam je zašutjeti. Zašutjeti pred misterijem trpljenja, pred žrtvom koja se od nas traži, zahtjeva, ište… Pred stvarnošću s kojom smo suočeni, pred kojom ostajemo nijemi, pred kojom smo kao janje na klanju tihi, bešumni, bez riječi… Trpljenje – misterij koji ne prestaje dokle smo ovako sami, daleko od Svjetlosti, od Izvora odsječeni.
Kroz naš Veliki petak nam je proći. To je cijena. Cijena koju nam je platiti kako bismo imali spoznaju smisla našeg življenja; pregorka cijena našega spasenja, ali opet tako nužna, tako divna i tako draga. Dušu krijepi, srce grije. Zašto? Jer nam bez nje nema zore Uskrsnuća! Uzaludan je sav trud, sav uspjeh, ljepota, mladost i sva blaga, sve oku milo i srcu drago ako ovu Istinu ne prihvaćamo. Jer mladost brzo prođe, i život čitav samo je trenutak tek, i mi odlazimo odavde u dom vječnog boravka. Stoga naš život nema smisla, svo naše trpljenje nema smisla ukoliko se preko Golgote trpljenja ne dokopamo zore Uskrsnuća! Iz uskrsne perspektive nam je vrednovati življenje, iz radosti i svjetla Uskrsa svi naši Veliki petci imaju smisao, imaju svrhu, u svjetlu Zore uskrsnuća trpljenje u kojem sada živimo dobiva svoju boju, svoj oblik i gorčina mu postaje sol koja daje okus, koja daje da vrijedi.
U onoj svetoj noći, koja je jedina bila vrijedna svjedočiti trijumfu Pobjednika nad smrću, zasjala nam je nada koju smo bili izgubili u sudaru sa svijetom u koji smo bili bačeni tako nemilo. Nada nam je osvanula kao mlado sunce s visine nakon duge i hladne noći, u koje smo smrzavajući se iščekivali. Uskrsnuće je Zvijezda koja nam zasja da nas obasja davno izgubljenim blaženstvom, za kojim je ovo naše ubogo pleme Adamovo tako dugo vapilo krvlju, znojem i suzama; to je Zvijezda koja je dala smisao svoj našoj boli kada je raspršila tmine našeg mraka.
Stoga svima, svima baš, neka življenje bude i ovog Uskrsa, i u svakom trenutku, protkano mišlju na ovu Zvijezdu koja daje smisao svakoj boli, svakom jadu, svakom razočarenju, svakom danu. Uskrsnuli Pobjednik dao vam postojanost u svim trpljenjima i radost u svakom nadolazećem trenutku, kako biste u zori svojega uskrsnuća pogled svrnuli na svoje trpljenje i uzmogli radosno reći; vrijedilo je!
Sretan Uskrs!

Sa životom smrt se sasta,
i čudesna borba nasta.
Vođa Živih pade tada,
i živ živcat opet vlada!

Marijo, o reci što je,
što ti oko vidjelo je?
Grob ja vidjeh Krista Boga
svijetlu slavu Uskrsloga!

Anđele i platno bijelo,
u kom bješe sveto tijelo!
Ufanje mi uskrslo je,
Krist, moj Gospod i sve moje!

Znamo da si, doistine
uskrsnuo, Božji Sine,
Pobjedniče, Kralju divan,
budi nama milostivan!

Amen. Aleluja!

(uskrsna sekvencija)
- 20:53 - Komentari (1) - Isprintaj - #

05.04.2009., nedjelja

Sluga

em>Nedjelja muke ili Cvjetnica za kršćane je spomen slavnog Isusovog ulaska u Jeruzalem, svega nekoliko dana prije nego li je osuđen na smrt i razapet na drvetu križa, izvan grada. Izraelci su, očekujući Mesiju, opunomoćenika Božjeg na zemlji, tu mesijansku nadu odviše shvaćali u političkom smislu, računajući da će obećani Mesija biti osloboditelj od okupatorske rimske vlasti, koji će obnoviti kraljevstvo Izraela u slavi i moći kakvo je bilo u Davidovom vremenu. Štoviše, držahu da će Mesija biti Davidov potomak, kralj i svećenik koji će savršeno ispunjavati sve ono što nalaže njihova Tora - Zakon Gospodnji dan Mojsiju i njegovom narodu po izlasku iz Egipta. Ovo je očekivanje bilo motiv spektakularnog dočeka Isusa u Jeruzalemu na Cvjetnicu; narod okupljen u tom gradu pred blagdan Pashe dočekao je Isusa kao starozavjetnog izraelskog kralja, prostirući pred njega dijelove svoje odjeće i mašući palminim granama. U pozadini takvog postupka bilo je očekivanje da će se Isus tih dana u Jeruzalemu proglasti kraljem i uz pomoć svoje moći i naoda uspostaviti u Izraelu kraljevstvo. Sva je prilika da je motiv Judine izdaje bio taj da tako prisili Isusa da, doveden pred gotov čin, pokaže svoju božansku moć, zadivljujući i Izraece i Rimljane.
Kako li su se gorko razočarali; i Izarelci, i sam Juda. Dok su kraljevi svih vremena i svih zemalja u gradove ulazili na ponosnim i kićenim konjima, praćeni vojskom u sjajnim oklopima, Isus se ponizuje do kraja i u Jeruzalem ulazi na običnom mladom magarcu, praćen svitom koju je činila šačica od dvanaestak ribara, seljaka, i jednog bivšeg carinika koji je u očima Izraelaca bio kolaboracionist s okupatorima – Rimljanima. Čudna je to slika «kralja» koji slavodobitno ulazi u grad da bi se zakraljio.
Štoviše, u danima koji su uslijedili Isus je svojim riječima i postupcima doslovno razbijesnio sve koji su u one dane bili u Jeruzalemu; stanovnike grada, hodočasnike, svećenike iz Sinedrija (vijeća), Rimljane, pa i samog Judu. Isus se nije zakraljio niti se dao zakraljiti krunom i vlašću kakve imaju ovozemaljski vladari. Isus je Mesija, ali ne političkog, već trpećeg, patničkog duha. On je Mesija kakvog u osmom stoljeću prije Krista opisuje prorok Izaija; Mesija koji naše bolesti uzima na sebe, koji trpi za nas dok mi tvrdimo da ga stiže kazna Božja. Čudesan je taj misterij; Mesija – Spasitelj dolazi kao trpeći pravednik, ne kao osloboditelj koji bi oružjem ili svojim natprirodnim moćima protjerao mrskog okupatora i narodu donio slobodu i državu, a svojim sljedbenicima prve ministarske fotelje nakon uspostavljanja svoje vlasti. Isus djeluje kao Sluga Jahvin, kao ponizni trpeći Jaganjac koji će u večeri uoči Pashe, kada se u Hramu kolju pashalni žrtveni jaganjci, biti žrtvovan na križu.
Farizeji i Sinedrij, kojima je Isus i ranije bio trn u oku, na poseban su način bili preneraženi njegovim stavom. Namjesto kraljevstva Izraelovog, taj im smutljivi Galilejac propovijeda ljubav prema neprijateljima, čak ozdravljajući slugu rimskog zapovjednika; namjesto promicanja Hrama kao institucije i Zakona - Tore kao norme kojoj sav život mora biti podređen, taj Nazarećanin krši propise tog istog Zakona, čak se drznuo ozdravljati u subotu i tjerati trgovce čiji je posao Hramu donosio dobit. Gorkog li razočarenja! Koji smrtnik ne bi sebi na glavu stavio krunu kad mu se pruži prilika, kada ga sav narod hoće za kralja i kao jedan staje uz njega, kada sam Jahve Gospod po njemu čini silna djala ozdravljajući bolesne i uskrišujući mrtve? Nije li upravo jedan takav sada potreban narodu; sada kada je prilika, kada je kritična masa tu, u Jeruzalemu, kada je vrijeme za događanje naroda kojemu sam Jahve ne može a da ne da svoj pečat i potporu?!
Isus; za jedne spasitelj, za druge izdajnik. Cvjetnica je prošla, a u Jeruzalemu ne bijaše postavljen novi kralj niti Rimljani vatrom s nebesa sažgani i protjerani. Euforija naroda pretvara se u bijes protiv Onoga kojega su bili spremni učiniti svojim kraljem. Farizejima i Sinedriju su sada ruke slobodne jer je taj Galilejac propustio i zadnju, i to pravu priliku u kojoj je mogao ispraviti sve propuste i grijehe koje je bio počinio u svom trogodišnjem djelovanju. Smišlja se opaki plan kako jednom zauvijek ukloniti Onoga koji nije ispunio očekivanja narodnih glavešina i njima samima onemogućio priliku da se domognu istaknutijih položaja u svijesti i povijesti Izarela, i svojim angažmanom na planu obnove Davidova kraljevstva sebi osiguraju milost, kako su mislili, u očima Jahvinim.
«Bolje je da jedan čovjek umre za narod!», bijaše izjava velikog svećenika Josipa ben Kaife koja je imala zapečatiti Isusovu sudbinu i ukloniti opasnost da se narod istrgne ispod vlasti hramske svite i prikloni Galilejcu. Time je Kaifa zapravo ispunio Pismo u koje se tako slijepo zaklinjao i ostvario proroštvo Izaijino o smrti trpećeg Mesije – patničkog Sluge Jahvina. Zato je Cvjetnica Nedjelja muke; slavna uvertira u tragični kraj Isusa iz Nazareta i nezaobilazna prethodnica Njegovom, čovjeku nikada do kraja shvatljivom, divnom uskrsnuću.

«Tko da povjeruje u ono što nam je objavljeno, kome se otkri ruka Gospodnja?
Izrastao je pred Njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje sasušene. Ne bijaše na Njem ljepote, ni sjaja, da bismo se u Nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio.
Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut.
A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava.
Za naše grijehe probodoše Njega, za opačine naše Njega satriješe - na Njega pade kazna radi našeg mira, Njegove nas rane iscijeliše.
Poput ovaca svi smo lutali, i svaki je svojim putem hodio. A Gospodin je svalio na Nj bezakonje nas sviju.
Zlostavljahu Ga, a On puštaše, i nije otvorio usta svojih. Ko jagnje na klanje odvedoše Ga; ko ovca, nijema pred onima koji je strižu, nije otvorio usta svojih.
Silom Ga se i sudom riješiše; tko se brine za Njegovu sudbinu? Da, iz zemlje živih ukloniše Njega, za grijehe naroda Njegova na smrt Ga izbiše.
Ukop Mu odrediše među zločincima, a grob Njegov bi s bogatima, premda nije počinio nepravde, nit su mu usta laži izustila.
Ali se Gospodinu svidje da Ga pritisne bolima. Žrtvuje li život svoj za naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžit sebi dane, i Gospodnja će se volja po Njemu ispuniti.
Zbog patnja duše svoje vidjet će svjetlost i nasitit će se spoznajom njezinom. Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti.
Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu, i s mogućnicima plijen će dijeliti, jer sam se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince».
Izaija 53

- 16:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>