Arhangel
25.01.2009., nedjelja
Idiotizam vs. rukomet
Dok sav normalan svijet izbor za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država mladog čovjeka afroameričkog porijekla, Baracka Huseina Obame, slavi kao znak nade za budućnost, u maloj pribalkanskoj zemljici Hrvatskoj skidaju se i pokušavaju spaliti državne zastave zemalja s kojima smo u prošlosti bili u ratnom sukobu. Normalnom čovjeku nije jasno kakve veze ima sport s politikom koja je dovela do agresije na Hrvatsku prije gotovo dva desetljeća i što su skrivili srpski rukometni reprezentativci koji su u vrijeme Domovinskog rata bili djeca da su zaslužili da gradonačelnik Zadra Živko Kolega uklanja sve zastave sudionika Svjetskog rukometnog prvenstva sa zadarskog Narodnog trga samo kako tamo ne bi bila i ona srbijanska!? Ili da se u sred Zagreba skida srbijanska zastava u pokušaju da ju se spali!? Dok izbor Baracka Obame za predsjednika SAD-a, bez obzira koliko (ne)uspješnu politiku vodio, zbog njegovih godina i porijekla simbolično znači poraz svih rasista, fašista, nacista, šovinista, zatucanih nacionalista, ksenofoba, homofoba, militarista, ultradesničara, fundamentalista, terorista, diktatora, tutora, nasilnika i svih njima srodnih nakaza, hrvatska inačica spomenutih sorti, koja je, boguhvala, pred nestajanjem (nadamo se zauvijek), ipak još uvijek daje pečat našem imageu u svijetu. Možemo mi imati Ivana Balića, Lina Červara i sve te divne ljude, publiku koja diše kao jedno na svakoj utakmici, možemo imati tolike sportaše, umjetnike, znanstvenike i sve one anonimne male i poštene ljude, onu tihu hrvatsku većinu, ali, k vragu, uvijek se nađe poneki idiot ili dva iz neke od onih neljudskih skupina koje smo bili naveli kako bi bacili pod noge sav trud i sportaša i sveukupne javnosti koja ovih kriznih dana živi i hrani dušu na krilima briljantne rukometne igre koju nam priređuje i naša reprezentacija i svi ti dečki koji su se skupili iz cijelog svijeta igrati u Hrvatskoj. Možda će netko reći da je riječ o ispadima manjine, ali pitanje je relativnosti ono koje odlučuje o konačnoj procjeni: jedna dlaka na ćelavoj glavi je malo, ali jedna dlaka u juhi je itekako puno. Osobito ako se u obzir uzme da je u toj manjini i jedan gradonačelnik, i to prvi čovjek Zadra, grada tritisućljetne povijesti i uljudbe. Ili da je u Zagrebu bila riječ o dvojici pijanih mladića! Da, ali to ne umanjuje činjenicu da se incident dogodio na središnjem zagrebačkom trgu. Koje li simbolike! Možda će netko reći da je potez iz Zadra opravdan zbog osjetljivosti tamošnjih građana na ratna zbivanja od prije petnaestak godina. Dakako da smo ponosni na žrtvu koju je taj grad podnio u Domovinskom ratu, ali se ipak pitamo kakve veze imaju dečki iz Srbije koji su u Ćosićevu dvoranu došli igrati rukomet?! Uostalom, gostoljubivost bez zadrške i bez iznimke je tek istinska gostoljubivost. U suprotnom je riječ o licemjerju koje duboko ponizuje. Licemjera. Dok svijet polako putuje naprijed i društvo se razvija u smjeru nadvladavanja i uvažavanja svih različitosti, kod nas je apsolutno sve, pa i sam sport, u službi nekave politike i ideologije. Ili se sa sportom bar pokušava tako nešto napraviti. Vrijeme idiotskih izjava tipa: „Kad narodi ne vode ratove, vode 'ratove' na nogometnom terenu!“ je iza nas. Zemljopisno gledano, Balkan je istočno od nas (barem nas tako uvjeravaju), ali balkanski način razmišljanja još je uvijek duboko ukorijenjen u razmišljanje manjne među nama koja nam svima daje pečat. Možda mi možemo s Balkana u Europsku Uniju, ali pitanje je može li Balkan iz nas, iz naše svijesti i podsvijesti?! Sve dok nam kreteni budu sjedili na gradonačelničkim stolicama, huligani će divljati po našim stadionima, ulicama, trgovima. Ta je računica jasna. |